Izbor načelnika ‘multietničkog’ Sarajeva kao replika iz kultnog filma Emira Kusturice.
‘PlaĆeš pi*ko, plaĆeš… ne plaĆem matere mi”’

 

Najbolju stilistiku prenaglašene hinjene lažne mutietičnosti Sarajeva dao je filmski režiser ‘oskarovac’ Danis Tanović, u povodu igrokaza u režiji političkih partija prilikom izbora Gradskog Vijeća i načelnika Sarajeva.

‘Da se ne lažemo, Sarajevo će dobiti gradonačelnika kakvog zaslužuje’.
Tako je jezgrovito a tačno poručio našim i svojim Sarajlijama u neviđenom performansu izbora gradonačelnika, smijuriji u kojoj je za sva vremena potrošen i zloupotrijebljen najjači adut SDPa i ostale braće u famoznoj matematičkoj jednačini zvanoj ‘četvorka’ Bogić Bogićević a naciji pružen dokaz kakvo se to Sarajevo hoće, zaslužuje i želi. Onakvo kakva mu je i njegova vlast.

Nakon što su Bogićevića isturili još od decembra prošle godine kao jedinog i sigurnog kandidata, ova blijeda opozicija mafijaškoj stranci SDA, pokazala je da u matematičkim operacijama ne zaostaje daleko iza Bakira ni iza SDA.
Niti imaju ‘siguran broj ruku’ hoću reći glasača, niti su jedinstveni, niti im je Bogić Bogićević bio ‘na pameti’, kao što nas laže skoro tri decenije Bakir sa svojim vrhuškama korupcije i kriminala lažu nas i ovi ‘nasmijani’ i ‘pošteni’ borci protiv antifašizma, nepotizma i čuvara multietičnosti glavnog bh grada.

Mogu polijepiti čitavo Sarajevo bilboardima sa slikama Bogićevića, mogu ‘fejsbučiti’ do besvijesti kao što to čine sada nakon ove sramne epizode i pljuvačine i sakupljanjem potpisa online peticijom ‘za povratak Bogićevića’, mogu da optužuju sunetara mladomuslimana fašistu Abdulaha Skaku i SDA i da rone suze kao Bakir Izetbegović što suzi za Bogićevićem nakon njegovog rušenja, znak jednakosti je ispisan i neizbrisiv je.

Jer je sada očigledno da je ‘četvorka’ koju je napustio četvrti član Hadžibajrić postala ‘trojka’ , nije isključeno da od njih ostane samo ‘jednačina sa jednom (ne)poznatom’.
Naravno, svi mi znamo da Bakir i SDA ‘završavaju’ poslove na ‘kumovski’ način, glasno i javno i mafijaški, ovaj put nisu morali da se pridržavaju principa čuvara SDA harema ‘Osmice’ Mehmeda Osmanagića direktora OSAe, bilo je dovoljno da prate trag Dine Konakovića i Peđe Kojovića, iza leđa mlakom Nikšiću i SDPu.

O čemu se radi?
Konaković je na poziciju predsjednika Gradskog Vijeća istaknuo nepoznatog i premladog sina sekretara svoje partije ‘Narod i pravda’ Kemala Ademovića, sina inače kompromitovanog direktora zloglasne službe Alije Izetbegovića zvane AID, iako je znao i morao znati da će ‘prateći Statut’ Grada Sarajeva SDA predložiti Srbina (poznatog preletača u partijama Srđana Srdića), ‘da se vlasi ne dosjete’ a da pad Bogićevića ubrza, i dobili smo to što smo vidjeli.
Jer od izbora sastava Gradskog Vijeća zavisi i izbor načelnika. Ako bude Srbin, onda načelnik nemože biti Bogićević. Izvikana ‘većina’ se razbila u ‘nevažećim glasovima, Bogićević je otpao prije nego je i došlo do završetka glasanja.
Kome i zašto sada vrijede prijave koje Konaković pakuje prema Tužilaštvu protiv Abdulah Skake i SDA koji im se iza leđa grohotom smiju a ispred kamera prizivaju ponovo Bogićevića koji je odustao od ove spletke i kandidature. A što je i bio cilj čitave ove zavrzlame.

Sad hajmo plakati. Bakir i dalje ima u glavi Bogićevića, Konaković se ne predaje, Hadžibajrić optužuje Konakovića, Konaković Hadžibajrića ali je nepovratno nestalo Bogićevića i trunka nade da se Sarajevo vrati u normalu.

Sada svi plaču za Bogićevićem. I Bošnjaci i Srbi, svi redom, čak i Sarajevo najavljuje nekakvo glupo ‘kruženje autima po Sarajevu’ u subotu, za dva dana, kao da će to šta promijeniti.

Tanović je to prepoznao. Sarajevo ne želi Bogićevića, sve je ovo bila izrežirana farsa. Da su iskreni svi redom, umjesto plača, ‘fejsbuk’ parade i svega ostalog, dovoljno bi bilo izbrojati ‘ruke, u skladu sa suzama.
Ovako, oni su kao ona prostitutka iz kultnog sarajevskog filma ‘Sjećaš li se Dolly Bell’ Emira Kusturice iz 1981 godine, ista replika na tavanu sa uličarkom postala je stvarnost.

‘PlaĆeš pićko, plaĆeš…ne plaĆem matere mi…’
Čak i suze advokata Senada Pećanina pred kamerama tv ‘Face’ prije par dana me podsjećaju na to.
Plačipičke suze.
Kao suze za generalom Divjakom Jovom kojeg su oplakali još u bh ratu u poznatom čišćenju ARBiH od nemuslimana, za Ivanom Marić koju smo u par dana kroz plač sahranili, kao suze za svakim dobrim Sarajlijom ‘kojeg obožavaju’ ali ga ne žele u Sarajevu. Za Bregovićem, Kusturicom, za Jergovićem, za Tifom, za bilo kojim drugim  iole značajnijim bićem ovog napaćenog poseljačenog grada koji je ispustio zadnju priliku da bude ono što je bio.

Sarajlijama treba Mustafa Busuladžić, čudi me da to ‘pametni’, genijalni’, patriotski um Bogića Bogićevića nije na vrijeme skontao i ostao van ovog modernog bh filma u kojem je pristao statirati.
Kad smo već kod suza i plačipi*ki, uz svo izvinjenje ženskom rodu, treba reći da javne suze bole manje nego one druge a naučno još nije dokazano sa sigurnošču zašto naviru na oči. Da li od stresa i emocija, da li od hormona ili od neuravnoteženosti u datom momentu.

Tako je i Hadžifejzović vlasnik medijskog tornja ‘Face’ oplakao Reisa Kavazovića 03.06.2019, direktno u kameru broj tri, plakao je onda kod Senada i Lagumdžija, možete misliti iste godine u jednom gostovanju (on je tada gledao u skupocjeni sat marke ‘Omikron’ pa se sjetio oca a razgovarali su o njegovoj vezi sa SDA), vidjeli smo kako Dino Merlin hadžija plače za Balaševićem uz njegove stihove 19.02. ove godine, pa onda Husref  Musemić krajem 2019 kad su ga smijenili sa pozicije FK Sarajevo, pa štaznam, kako plače neki načelnik Opštine TK Žarko Vujović kad mu je neko na autu sprejem napisao ‘četnik’ a na plačkovitoj tv ‘Face’ suze je izronio i osuđeni kriminalac iz Hrvatske Mamić, ili smo se nasikirali kad je vojvoda Šešelj zaplakao od sreće kad su u Crnoj Gori završeni izbori marta ove godine, pa recimom Žika Jakšić voditelj popularne emisije ‘Nikad nije kasno’ otplače u svakoj epizodi, ima tog plača koliko hoćemo, ali velim, ne znamo koji je onaj pravi a koji je onaj što suze umjesto pored nosa tjera između nogu.

Ako se u medijima slučajno oglasi Abdulah Skaka pa zaplače za Bogićem i Bogićevićem istovremeno, onda će mo dobiti potvrdu naučne postavke o uzrocima plakanja. Za sada ga možemo samo naslućivati.

Jebiga, plače se kad se mora. Nekad i kad zatreba, sad je baš zatrebalo.
Restrospektiva Kusturice i Sidrana u Sarajevu, BogićFest i Purivatra. Matere mi.
photo ilustracija : Film “Sjećaš li se Dolly Bell’ Emira Kusturice iz 1981. godine plakat, arhiv