uz Dan nezavisnosti BiH Prvi Mart : Bisera Turković želi po svaku cijenu novi džip, Bakir sanja bitke iz 1992, Željko Komšić se voza još uvijek na tenkovima i tečevinama, Dodik i Čović se grohotom smiju kao uz svaki dobro ispričan vic a Šefik Džaferović po običaju ne radi ništa osim što utvrđuje koliki je ‘pedalj države BiH’.

 

Na korumpiranom i veselom bh medijskom nebu nema ničeg slađeg od ‘izjava’ naših politicusa i ‘lidera’.
Posebno kad jedan drugom ‘odgovore’ javno a naslov prsne preko scrren-a k’o kuća. ‘Komšić zaledio Dodika’.
Ili ‘Bakir spustio Miletu’. Pa ono ‘Željko ohladio Dodika’ a Zvizdić ‘potopio Čovića’.
Da BiH nije vickasta država ili ‘vesela’ (smiješna) kako to fino reče humorista Osman Džiho, mogli bi komotno da se isplačemo.
Sjede oni tako već tri decenije u udobnim kabinetima, jedni uz druge, ponekad se i sastanu ali vrlo rijetko i samo se dopisuju. Kao da je pandemija u BiH stigla sa Daytonskim Sporazumom.
Dodik priča ćirilicom, Čović hrvatskim a bošnjački predstavnici sve sa Komšićem ‘jezikom maternjeg naroda’ koji se zove bosanski, da ih ‘ceo svet razume’.
I, pazite, kad treba nešto važno reći, odlučiti, uraditi, oni mudro odšute. Onda imamo ‘Đir sa Memom’, pa kako je Stanija uspjela napraviti selfie a vidi joj se sve, što znači da telefon drži onako a drugi slikaju, kad treba razveseliti korumpiranu bh raju, eto njih, sve pršti.
Državni i vjerski praznici su prava prilika da se nešto kaže, da se čestita. To je ‘cool’, moderno, eto štiva i domaće lektire.

O vakcinama muk. O korupciji, bahatosti, samovolji, lopovlucima i pljačkama države još veća tama i indolentnost. Bosna i Hercegovina je država bez planova i programa, sve mjere pamdemije se svode na naredbe narodu dok se vlast i pravosuđe nadljudskom snagom trude da spašavaju neljude i mafiju.
Peri ruke i drži distancu. Ali samo u školama i na ulici, u kafani, u kockarnici te po žurkama i ne moraš. Samo napiši da je sve ‘uz preporuke kriznog štaba’. I nedaj ‘svoje’, ‘uz tebe smo’.
Kad su izbori virus oslabi, kad treba u crkvu ili džamiju, ‘mjere odrade pozitvno’. Kad treba sjesti u parlamentarne klupe, nije još vrijeme. Uostalom, telefonom se odradi sve ono što treba : o plaćama, o zaduženjima vani i unutra, o paušalima i beneficijama, o tenderima …
Dakle, nemamo vakcine jer ne volimo ruske, one zapadne nismo na vrijeme platili, one treće imaju svinjetine u sebi. Uostalom, šta će nam, mi smo ionako krdo, još samo da steknemo imunitet, a tu smo blizu, dok nas pomre još malo. Nemamo mafiju i barabe i kriminalce jer državu vode barabe, lopovi i kriminalci.
Prvi mart je u BiH medijski prvorazredni događaj. Jer mi smo nacija prošlosti, nama drugo ništa ne treba.
I prilika je to da nas opet podsjete kako smo ‘suvereni’ , ‘jedinstveni na svakom pedlju države’, kako pravimo ‘suvremenu i demokratsku državu, građansku i evropsku’, kako smo u Evropi, u NATO savezu, kako ‘volimo one koji su svoje živote dali za državu’ i kako ih nesmijemo zaboraviti.
I šansa je to da se ‘bitka nastavi’ jer mi bez bitaka ne možemo.
Tako uz Prvi Mart Bisera Turković sanja o novim džipovima i slikanje sa sadakom, Željko Komšić voza tenkove i tečevine, Džaferović i Izetbegović vaze o ‘svakom pedlju’ države i Bosancima koje su davno pobili u BiH, prelistavaju ranjene i vidaju stare rane a Dodik i Čović se kao u svakom vicu grohotom smiju.

Dan nezavisnosti BiH se slavi samo na ‘pedlju’ od države ali mi to proglašavamo ‘čitavom teritorijom’ i normalnim jer Džaferović Šefik jedino zna koliki je taj ‘pedalj’, kod nas je sve nenormalno normalno. Pa se slikaju referendumski listići iz one davne 1995. i citiraju slova iz referendumskog pitanja, prizivaju se ljiljani, otvaraju spomenici, troše se pare kojih nema, kao da niko od čestitara ne vidi da je to bilo onda i tada i da sa sadašnjom državom osim istorijskih zapisa, nažalost’ nema nikakve veze. Ni u knjigama ni u stvarnosti.
Zato jer su to za ove tri decenije uspješno okaljali, usmrdili, upropastili upravo oni, autori rođendanskih čestitki, da ti se smuči. Doveli državu do prosjačkog štapa, zadužili kreditima generacije. Ne zna čovjek da li bi uz ovaj datum plakao ili se smijao.

Samo je još ostalo da i originalno referendumsko pitanje (“Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”) i zvanične rezultate postave u Muzej optičkih iluzija u Sarajevu, pitanje je dana kada će to tamo i završiti.

Jer, čak ni samo pitanje nije više u BiH isto, u ovom Muzeju bi se to razjasnilo. To je kulturna institucija po mjeri vlasti BiH.
Naime, u ovom glasačkom listiću ima Republike i države BiH, ima Muslimana i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive, u stvarnoj BiH nema ništa i ničeg od toga. Posebno nema onih ‘pripadnika drugih naroda koji u njoj žive’. U muzeju optike i iluzija sve pobrojano se vidi i egzistira, čak više pojavljuju se i Bosanci, blijede Bošnjaci, iluzije su pravo naučno čudo.
Tamo bi se trebale postaviti i performanse Željka Komšića o (ne)ulasku BiH u NATO Savez, o Pelješkom mostu, o Ugovoru Islamske Zajednice BiH sa državom, o korupcionaškim aferama koje to nisu, o njegovom koruptivnom partnerstvu sa SDA u ime Hrvata, ima mjesta i za Bakira i Čovića. Milorad Dodik je odavno tu prisutan.
Jer ono što smo ‘mi postigli Prvog Marta je postignuće koje se rijetko postiže’, kako veleumno izusti Šefik Džaferović, a što vrijedi citirati.
A to je da smo od Prvog Marta izmislili Prvi April.
photo : referendumsko pitanje o nezavisnosti BiH iz 1995, arhiv