vizionarstvi bh ‘prstaške politike’ ne vodi nikud: isključivost, uslovljavanje i političko naprđivanje su put u propast

 

***  Govor tijela dosta govori, treba ga isčitavati, posebno kod bh političara, čak i više od onog što izgovore.
Milorad Dodik se, to svi vidimo ljulja ispred mikrofona kao pijanac, tako i govori, mrsi da ga jedva razumiješ, razumije onaj ko želi razumjeti.
Šefik Džaferović je izgubljen i u vremenu i prostoru i sa svojim pauzama u traganju za finim riječima i manirima načisto ‘ubija’, što se trudi da bude finiji, sve je gori.
Komšić Željko glumi smirenog i smislenog govornika ali to je samo gluma, kao kad glumi Hrvata u bh Predsjedništvu, u silnoj ‘borbi’ za građane i državu do izražaja kod njega pored riječi najviše dolazi prijeteći prst i čačkanje po obrazu kao simbolu poštenja i skrušenosti.
Bakir Izetbegović je u svojoj gestikulaciji našao najgore. Sprčen je u faci uvijek kao da grize jabuku divljakinju, poigrava se sa dijelom proteze i zubima grickajući ih dok traga za metaforama, poprilično i gestikulira tražeći riječi viška. U prijetnjama i prognozama.
Čović Dragan nastupa čisto đilkoški ali na akademski način, netrepće čak ni kad izbaci nojčigledniju laž, stiče se dojam da je uvijek za pokerskim stolom.
Ovdje će mo se zaustaviti a mogli bi analizirati i Fahrudina Radončića i ostale bh političke vedete, male su nijanse u razlikama. I u takozvanoj opoziciji ima svega ovoga što se spočitava vladajućoj poziciji.

*** Njih bi sve trebalo psihijatrijski pregledati prije nego dobiju mogućnost da uđu na birački spisak, posebno kad budu izabrani. I umjesto imovinskih za njih sve bi trebalo oformiti medicinske kartone, previše pokazuju paranoje, šizofrenije a Boga mi i opasnosti.
Neurolingvisti, sociolozi, psiholozi i psihijatri pa čak i logopedi i ostali medicinski stučnjaci bi trebali poraditi na svojoj zadaći za opštedržavno i narodno dobro i zdravlje.
Jer, kad za upravljanje autom ili za dobivanje dozvole za pištolj ili lovačku pušku trebamo pomoć ljekara specijaliste, zašto to ne bi bilo obavezno i za političare. Oni su vrlo često opasniji od oružja i oruđa.
A kad smo kod biologije i medicine, posebnu pažnju treba obratiti na prste.
Ne zbog onog našeg ‘prstaškog’ modela po kojem se pozajemo, po kojem se i razlikuju ‘tri konstitutivna naroda’. Onog da se Srbi ‘vide iz aviona’ jer u svakoj prilici dižu tri prsta, Hrvati imaju ‘viktorijansku varijantu’ sa dva, dok kostitutivni Bošnjaci koriste uglavnom jedan a nerijetko i četiri prsta.
Kažu predanja tako se i ljubimo konstitutivno, međutim kako u bh politici nema prave ljubavi (osim one iz nužde, u ‘pregovorima’, ‘dogovorima’, ‘koalicijama’  i ‘sporazumima’), predmet našeg interesa su prsti.
Ima ih previše u bh političarenju i uvijek su u negativnoj funkciji.
Uglavnom se prijeti. Protivniku. Prvom ili drugom ‘konstitutivnom’ do sebe.

*** U ovoj prijetećoj prstomaniji, najviše se usavršio Bakir Izetbegović. Skoro nema slike ili tv priloga gdje ovaj mag lošeg javnog  službovanja i politike ne prijeti, njegov kažiprst ja da prostite vazda ukrućen i potentan, kako to voli pojasniti snagu političara Fahrudin Radončić.
I uperen u nekoga ili prema nekome. Uglavnom prema Srbima, u zadnje dvije godine ka Hrvatima, svakodnevno prema domaćim ‘neprijateljima’ političarima.
Bilo da je u Beogradu što je prava rijetkost, ili u Zagrebu što je još veće čudo, Bakirov kažiprst je uvijek ‘up’.
Mali ljudi se stalno protežu da bi izgledali veći, kad nekom zafali pravih riječi, dolazi mimika u pomoć. Eto prstiju. Još kad to začini sa onim ‘mi ne damo’, ‘mi će mo’ ili ‘nema preko crvene linije’, prst je sasvim opravdao svoju svrhu.
Jednoprsti imidž se često može vidjeti u džamijama prilikom govorancija (hutbi) od predstavnika Islamske Zajednice BiH, vrlo često smo prijetnje prstom odgledali na slikama čelnika ‘Islamske države’, od rahmetli Osama Bin Ladena pa do ovih najnovijih kojih i ima i nema, vehabije ga koriste kao sastavni dio svog bh imidža poprilično čak i kad pričaju o svojim košnicama pčela i svom mirotvorstvu, kažiprstom često zamlati i sadašnii Reis ef. Kavazović, njegov prethodnik ‘Hižaslav’ Mustafa Cerić bi crk’o da mu otkinu kažiprst. Koji mu je vazda u erekciji.
Zbog ove prijetnje kažiprstom, malo kad će te naći i nekog sportistu, zagriženog vjernika muslimana ili ugroženog Bošnjaka koji neće sa prstom zavitlati uz svakodnevnu, čak i banalnu izjavu. Svaka skoro izjava poznatog  kick boxera Nurmagomedov Khabiba popraćena je prijetećim znakom od kojeg unaprijed ne očekuješ ništa drugo nego prihvatanje kao svoje.
Kažiprstom prijeti obavezno i u svakoj prilici i Muderris Nezim Halilović, komandant bh ratne jedinice ‘Al Mujaheed’, ‘komunista’ Denis Bećirević, prst se diže i Dušanki Majkić u bh Parlamentu, pa šta znam, turski predsjednik Redžep Erdogan ne može nijednu prozboriti bez da vitla sa njim, a kako je upotreba ovog bespotrebnog znaka u BiH vrlo često na usluzi, nas muslimane su već prozvali ‘jednoprsti’. Kao što Srbe zovu ‘troprsti’ a Hrvate , znate već …
Jedno vrijeme Bakir Izetbegović je koristio i četiri prsta kao Erdogan, kao znak prepoznavanja ali to je samo kad se slika sa Erdoganom i ‘Muslimanskom Braćom’, organizacijom koju Amerika smatra terorističkom organizacijom, potezanje kažiprsta mu više ‘sliši’ i priliči, u svojim nastupima kažiprst poteže često i Željko Komšić, tek da upotpuni svoju misao ‘odbij od države BiH  dobićeš po prstima’, Dodik sasvim rijetko, on svoje misli uz prijetnje izbaci kroz stisnute usne, Čović rijetko mlati kažiprstom, više mlati evropsku ‘praznu slamu’.

*** Prijeteći prst osim vizualnog ostvaruje i realne efekte. Nosi u sebi isključivost, uslovljavanje i skoro svakodnevnu svađu i političko nadmudrivanje i naprđivanje, pa stoga njegova upotreba nije za odbaciti.
Mi bez takve politike ne možemo. U Evropu ne želimo a prema njoj idemo, Zapad nas prihvata ali ne nudi neku blistavu budućnost, Istok se za nas otima ali sasvim iz drugih, najmanje prijateljskih razloga.
Bh političari niti kuda idu niti s kim sjede i razgovaraju, a jedan od razloga je upravo ova politika ‘prstarenja’
Vizionarstvo do besvjesnih budalaština koje je državu BiH dovelo na dno propasti.
Ako već sa Srbima ne možemo, ako nas neće ni Hrvati, ako nas Rusija pokušava pokopati a Evropa ostavlja na cjedilu, da li za Boga miloga znamo uopšte s kim će mo i  kako će mo? Praviti državu te kuda će mo? Na nju se najviše pozivamo, prst se za nju daje svakodnevno.
Prijetiti prstom i mlatiti sa njim je kao mlatiti gloginje sa onom muškom stvari, isti je efekat, ali mi volimo mlatiti.
I srasli smo sa gloginjama maksimalno. Sa prijetnji komšijama prešli smo na utjerivanje strahe i domaćim ‘neprijateljima’, svima onima koji ne misle kao i mi. Prstom prijete i novinari, ne svi ali ga da prostite dižu u zrak, pa tv voditelji, popovi, policajci …
Dakle, osim vanjskih imamo i unutrašnje neprijatelje. Nema te sile koja se može sa tim izboriti, to su mogli samo partizani ali oni ne postoje, to su prazne fikcije, zato ne piše nam se dobro, međutim mi ne odustajemo od prsta. Jednoprsti nikad ne odustaju, do pobjede. Podignut kažiprst znači samo jedno : ima da bude kako hoćemo i tačka.
Šta onda učiniti u situaciji kad bez prijetnji ne možemo i kad nam se neprijatelji umnožavaju aritmetičkom progresijom a nema boljitka na vidiku? Mislim šta da urade oni, mi, kojima ovi prstaci nisu rješenje već pogrešna navika?

Ne znam. Razguliti, pa kud koji mili moji, jer prst kaže i ovo. Kome se ne dopada, neka piči preko Drine ili Une, kome ba da se mi prilagođavamo!!
Druga varijanta je prihvatiti prst kao normalan dio tijela i čekati. Dotle, kad god ti se ukaže prilika upotrijebiti također jedan prst, ali ne prvi do glavnoga, već onaj srednji.
Svim prstašima bh politike, kao znak prepoznavanja. Nema druge.

photo : Bakir Izetbegović sa ‘Muslimanskom Braćom’ u Sarajevu sa četiri prsta, donja slika kažiprst je njegov zaštitini znak, arhiv