Odzvonilo nekadašnjoj istoriji o Osmanlijama : ‘Akademik’ muftija i najnoviji podpredsjednik Skupštine Srbije lansirao novu tezu koja se našla i u istorijskim udžbenicima Srbije. ‘Danak u krvi’ opštepoznati porez kojim su Turci odvodili djecu prisilno, mijenjali im vjeru i imena, sada je ‘korisna stvar imperijalizma’ djeca su dobivala vizu, boravak i stipendiju te školovala se, kao kad danas Amerika daje stalni boravak strancima

 

 

Godinama smo učili iz istorije da su Turci vladajući našim prostorima bili okupatori, četiristo ili petsto godina (ne znamo ni sami sigurno, ali nećemo ‘gledati’ u sto ljeta kao ni kod Ajvatovice i legende o Ajvaz Dedi i Pruscu i njegovom vodovodu), da su nas pljačkali i terorisali a onda sa pojavom bh rata i novije istorije naših prostora (nekadašnje Yugoslavije) došle neke nove i modernije generacije političkih istoričara pa se u našim udžbenicima istorije i u našim svakodnevnim životima istorijska bajka okrenula za 180 stepeni. Od tada učimo da su ta četiri ili pet stoljeća bili zapravo vremena druženja, obrazovanja, izgradnje, progresa i prijateljskog života sa turistima Turcima, na privremenom boravku.

Bosanci, koji su svoju nacionalnost predali u ruke SDA i Alije Izetbegovića, jedne ratne godine i jednog septembra (28. Septembra 1993. godine, upravo kad je Fikret Abdić u Velikoj Kladuši proglasio Autonomiju), u podrumu hotela Holiday Inn u Sarajevu promijenili su taj istorijski koncept preuzevši turski naziv Bošnjak, što posprdno znači ‘glupan’, ‘neotesan’ koji koncept će se po modelu ‘ne miješam se u tvoje ti nemoj u moje’ pretočiti u ustavnu kategoriju-kako su nastali Bošnjaci, sve je na kraju zacementirano Daytonskim mirovnim Sporazumom. Iako je na tom Prvom i zadnjem Bošnjačkom saboru učestvovalo negdje oko 250 ‘delegata’, uglavnom vjerskih činovnika i aparatčika političkih partija koji su sazvani da raspravljaju o povlačenju potpisa Alije sa nekog međunarodnog sporazuma jer tako to ‘ide’ kod mudrog Alije, potpiše pa ovuče, ono ‘jedno mislim od sabaha drugo do akšama’ i sa ciljem da kad već imamo državu dobijemo i naciju, iako su nezakonito odlučivali o nacionalnosti bez referenduma i u ime nekoliko miliona Bosanaca, Bosanci su po onoj Alijinoj ‘volio bi da smo svi malo više Bosanci’ nestali, završili su van konstitutivnih naroda čime im je oteto ne samo ime nego i domovina. Zaspali kao Bosanci a probudili se kao Bošnjaci.

Prije toga, otpočet je i proces ‘ubijanja’ Ive Andrića po fetvi SDA iz Sarajeva bacanjem njegove biste u Drinu (vidi pod Murat Šabanović i njegove diverzije na Drini), ne bez razloga, jer i on se, ‘izdajnik’ bošnjačkog hiljadugodišnjeg sna usudio pisati o Turcima agresorima, o nekakvim nabijanjima na kolac, o ‘danku u krvi’ i sepetima punih naše djece do 12 godina starosti koja su, njih 10.000 godišnje nasilno deportovani i odaslani u Stambol gdje su dobivali druga imena, pozavršavali škole i nastavili životom Osmanlija. Uglavnom u vojsci janjičara, kao živo meso u novim osvajanjima turističkih prostora.

Današnjom najnovijom istorijom nekadašnjih prostora nekadašnje Yugoslavije još odzvanjaju rasprave o tome da li su nas Turci četiri ili pet vjekova usrećili ili pokorili, i još uvijek se ‘nismo dogovorili’. Poslednji krvavi bh rat je to zorno dokazao, muslimani su uglavnom pogrdno nazivani Turcima i balijama, istorijski udžbenici su od prvih, međunarodnim flomasterima ‘markerima’ zatamnjenih pasusa dobili nove citate u vezi ‘novije istorije’ ali rasprava oko Turaka nije nikad prestala.
Neda Erdogan a nedaju ni Bakir i Reis.

Bošnjaci tvrde da su nam Turci donijeli slobodu, progres i industrijalizaciju te razvoj, Srbi i Hrvati da su nas ugnjetavali i pokrštavali.

‘Akademik’, muftija i sadašnji podpredsjednik Skupštine Srbije efendija Muamer Zukorlić, inače još i vlasnik ličnih karata Sarajeva i Srebrenice i par mladih ženki, sa jednom ga je šerijatski vezao lično i sa dragošću efendijica Cerić Mustafa Hižaslav, poznat po svojim bijesnim autima još dok se vozao u njima kao muftija ganjajući politiku, u svojim istorijskim dokazima otišao je mnogo dalje. Nekadašnje otimanje i prisilno odvođenje naše djece u Tursku, planetarno poznati ‘danak u krvi’ zbog kojeg je najebo ni kriv ni dužan i nobelovac Ivo Andrić, uz ono famozno ‘nabijanje na kolac’, kada su uz plač majki djeca stavljana u sepete pa na konje pa put Stambola, Zukorlić je uporedio sa ‘korisnom imperijalističkom’ metodom.

Kao kad vam, kaže, Amerikanci (Ono : Diversity Visa Proces – DV kada svake godine Amerikanci lutrijom izvlače sretne dobitnike buduće vlasnike ‘zelene karte’, dokumenta o stalnom boravku, njih 50.000 od oktobra do novembra) objave konkurs za dobivanje useljeničke vize, pa se prijavite i odete u Ameriku. Dakle, koristan potez ‘braće Turaka’ jer su djeca dobivala stipendije i pozavršavala nauku, a to i danas velike sile čine na drugi način.

Zbilja, eto razloga zašto nam djeca i omladina napuštaju naše države, oaze ovakvih akademskih mudrosti.
Ovu tezu Zukorlić je ponudio u javnoj tv debati sa članicom stranke ‘Zavet’ a u sklopu zahtjeva Sandžaka da dobije Autonomiju.

Hej, kad mućneš i razmisliš kao Muamer, stvarno nema nikakve razlike. Samo što kad te primaju u neku zemlju, danas ti ne traže da promijeniš vjeru, ime i da zaboraviš zavičaj i familiju niti te vode da osvajaš druge prostore, sve drugo je isto.
Na prigovor kako su majke i očevi plakali dok su janjičari odvodili buduće janjičare, Zukorlić je bio veoma milostiv. Pa i danas kad djeca odlaze roditelji plaču, dakle nema razlike.
Šta drugo nego na čisto našem ‘aferim’ muftijo, pozlatila ti se akademska za ovu definiciju prisilnog rastanka kad se svakako mora plakati. Od sreće, kad ti ‘oficiri za vezu Otomanskog carstva’ saopšte ‘aferim Baba, mali ti je dobio stipendiju’, ide sa nama.

Zukorlić je svoju tezu elaborirao nakon što je pozvan da pojasni kako je to moguće da se u nekim udžbenicima istorije u Srbiji pojavljuju i pitanja ovog tipa : navedi korisne efekte ‘danka u krvi’, gdje učenici treba valjda da upišu – pa imali su kruha, stipendiju i poslije su išli u rat., kud ćeš veću korsit.

Nije elaborirao da li su ovakve ‘istorijske činjenice’ u knjigama istorije Srbije nastale nakon što je u kalkulacijamam u vlasti Aleksandra Vučića Zukorlić dobio mjesto predsjednika Odbora za prosvjetu prije pet godina, kada je sa Vučićem njegova stranka ‘Pravda i pomirenje’ sklopila koalicioni sporazum o učešću u vlasti.
Ili su te naučne teze nastale na njegovm privatnom a bez dozvole ‘Internacionalnom’ islamskom fakultetu’ u Novom Pazaru gdje su titulu akademika ‘zaradili’ i Mustaf Hižaslav Cerić efendijica bivši Reis, pa Emir Ramić direktor nekakvog ‘instituita za izučavanje genocida u Canadi’ (šta se ima izučavati kad se zna da je bio genocid, pitanje je sad), pa neki Kurtćehajić koji ovih dana ‘sigurno’ ukida Republiku Srpsku dok jezdi po džematima Amerike skupa sa Komšić Željkom.
Uglavnom, da skratimo. Janjičarima i nabijanju na kolac je odzvonilo. Nabijanje je postalo ono poznato naše mazohističko ‘samonabijanje’ a janjičari su eto, bili samo ‘oficiri za vezu’ u procesu dobivannja stipendije, stalnog boravka i vize. Za budućnost.
Dakle, Amerikanci kasne za našim Osmanlijama nekoliko vjekova, aferim brate Muamere.

photo : montmontaža Cross Atlantic, janjičari, arhiv