Kako je to fino i moderno : unuka Alije Izetbegovića kao direktorica muzeja “Alija Izetbegović” organizira Akademiju u povodu 17. godina od smrti djeda Alije Izetbegovića, uz pomoć fondacije “Alija Izetbegović”

 

Kaže najnovija vijest kako ‘Nađa Berberović Dizdarević, unuka prvog predsjednika RBiH  u suradnji sa fondacijom “Alija Izetbegović” u sarajevskoj vijećnici organizira ‘Akademiju’ u povodu 17. godišnjice smrti ‘prvog predsjednika Republike BiH Alije Izetbegovića’ , u ‘cilju očuvanja sjećanja gdje će biti predstavljena izložba forografija, eksponata i dokumenata iz privatnog i političkog života Alije Izetbegovića…’

Eh, sad , kako prokomentarisati ovo uz ove predizborne dane a da se ‘braća’ i rodbina ne nadure i ne naljute.

Počnimo ovako.

Nađa Berberović Dizdarević je unuka umrlog Alije Izetbegovića a ujedno je i direktor muzeja Alija Izetbegović, kao da niko drugi ne može biti direktor. Kojeg kao prava unuka naziva ‘prvim predsjednikom Republike BiH’. Potpuno netačno ali ovaj mit ostaje jer po Bošnjacima tako mora biti i nikako drugačije.

‘Kome ba mi da se prilagođavamo’, poznata je slagalica Mustafe Cerića’Hižaslava Reisa’ ozakonjena u bh praksi, u multikulturalnoj i sekularno građanskoj (ovo me pravo nasmija i razveseli) državi BiH.
Naime, ne postoji institut predsjednika BiH već samo Predsjedništvo, tako kaže Dayton, Ustav BiH i svi ostali zakonski propisi ali ko ‘šmirgla’ propise kad mi tako hoćemo. Također, i nažalost, zahvaljujući Daytonu kojeg je potpisao (pristao na njega) upravo Alija, država BiH nije republika već ‘samo Bosna i Hercegovina’ ali mora biti po našem ili neće ništa da ‘bidne’, pa mi tako i dalje mit prenosimo radi ‘očuvanja na sjećanja’. Za Evropu i Ameriku, mi imamo spreman odgovor : evo mi hoćemo a oni, Srbi i Hrvati-neće.

Nadalje, ovi muzeji i sjećanja prerastaju u kič i lakrdiju i u privatnu zabavu.
Ne zna se sa sigurnošću koliko muzeja i fondacija ima Alija Izetbeović ali nikad ih nije dosta, i dok su uređeni i s pažnjom njegovani nek drugi muzeji kao napr. Zemaljski muzej, propadaju, ne zna im se ni vlasnik ni suvlasnik. Ogledalo države, šta li?

Izložba slika, navodno knjiga i mudrih misli Alije Izetbegovića također je već ‘ižvakana’ tematika, toliko smo ih se nagledali da nam je familija Izetbegović poznata kao familija prinčeva na Bliskom nam Istoku. Nedavno smo doživjeli da pored svega toga, ‘mudre’ misli ‘prvog predsjednika osvanuše i na kamenju gromadama u centru Sarajeva da narod zapinje i pamti.

Od Kovača do muzeja, od Vijećnice do Vječne vatre, udri brigu na veselje.
Sedamnaestogodišnjica od smrti, stogodišnjica od rođenja, šezdesetgodišnjica od kako je Alija prohodao, pedesetogi­šnjica odkako je prvi put kihn’o … događaja ne fali, godina ima i godišnjica te love ofcourse a ni volje SDA vlastele koja državu BiH vidi, doživljava i uživa kao privatnu prćiju i nasljedstvo ‘prvog predsjednika’.
Iako je sve, ama baš sve oteto od onog ‘mračnog sistema’ od komunizma i pretvoreno u certifikate pa onda u privatni posjed. Od imovine familije Izetbegovića do prostora gdje se slavlja održavaju.

No, i to bi nekako ‘išlo’ ali pobogu zašto svaki takav privatni događaj familije i doživljaj pretvarati u državni događaj kad se vidi i zna da osim Šefika Džaferovića ‘koznakojegporedu predsjednika RBiH’ koji na ovakve nebuloze troši državne pare neće tamo biti plaho sadašnjih državnika, na takvim i sličnim ‘sjećanjima’ uglavnom bude familija.

Zato da se vidi i zna čija je država.

Koju bi bilo najbolje, kad se sve ‘ovo’ sa njom zaokruži i rasplete nazovemo ‘Islamska država Alija Izetbegović’.

Ili da sačekamo malo da vidimo kako će ‘proći’ to sa Sandžakom, da ne mijenjamo često naziv?
photo : unuka i djed, Alija Izetbegović i Nađa Berberović, arhiv