bosanska telenovela na latino-američki način : tragom akcije ‘Parma’ Policije Republika Srpska
Coronavirus, izolacije i život na kompjuteru, natjerali su nas da gledamo sve što se na tv može odgledati. Tu su, zna se, pored turskih nezaobilazne latino-američke tv serije sa nemilosrdnim ‘bosovima’ narko dilerima, korumpiranim policajcima, tužiocima i senatorima, zatvorima u koje te trpaju i otuda vade pomenuti trgovci robljem ili te ubiju dok si rekao ‘bam’ a da ih niko ne pita za zdravlje, slike gdje se prsate i gole ‘koke’ kupaju u bazenima velikim kao fudbalsko igralište na ‘rančevima’ i ‘hacijendama’ od kamena, zlata i mermera dok im stižu kamioni svježe a moćne droge iz prašuma ili podruma Columbije, Mexica ili drugih egzotičnih destinacija ili se praše sa šefovima trgovcima droge i porstitucije koji muku  muče gdje da operu ili zazidaju tone dolara a u pauzi lete sopstvenim avionima od Mexica do Miamia ili Arizone, dok svemoćna američka agencija pokušava otkriti tunele ili uhapsiti kojeg domišljatog ‘dilera’ ili vlasnika karetla te ga dovući na ‘pravično’ suđenje u Ameriku.
Raj za oči i uši i nostalgija nad siromaštvom, Pablo Escobar, Amado Carrillo, Miguel Orejuela … nepresušna ljepota kriminala, ženskog tijela i nemoći sirotinje u užitku bogatstva i novca.
Na stotine ‘sezona’ i epizoda smo odgledali i isplakali se za glavnim junacima ovog kriminogenog raja, moleći boga da se corona produži što dalje, da konačno saznamo šta će se desiti na kraju, unaprijed navijajući da pravda pobijedi, i možda bi u tome uživali sve dok ne počnemo kašljati, dok nas grlo ne počne peckati ili dok zaboravljeni toplomjer ne izvadimo iz ladice jer osjećamo drhtavicu da nije na bh medijskom nebu bljesnula jedna bombastična vijest.

U Banja Luci, ‘dobro osmišljenom akcijom’ Policije Republike Srpske uhapšene dvije osobe osumnjičene za više krivičnih djela u akciji kodnog naziva ‘Parma II’ radi više krivičnih djela. Pa se onda nabrajaju utaje poreza, ugrožavanje sigurnosti, neovlašteni pristup fejsbuku, prevara, falsifikovanje isprava, neovlašteno pružanje medicinskih usluga, navođenje na ovjeru netačnih podataka … Joj, ima toga koliko god hoćeš i koliko treba, ali na kraju vijesti jedan podatak me načisto skamenio.

‘Oduzeti su predmeti uz ova krivična djela i to veća količina novca, uređaji za ometanje, prislušni uređaji, više mobilnih telefona, sim kartica kao i drugi predmeti koji se mogu dovesti u vezu sa izvršenjem ovih krivičnih djela. Oduzet je i jedan helikopter..’

Kuku meni, samo tako, ‘jedan helikopter’, kao da se radi o celularnom Fadila Novalića premijera ili kompjuteru kojeg ima svaka baba kod kuće ili na tezgi, na pijaci, ili kao da se radi ‘o prahu koji asocira na drogu’, dakle na sumnjivoj supstanci koja će se tek ispitivati jer može biti svašta i ništa. I brašno, i šećer i rahat lokum, a može biti i kokain što uglavnom nikada ne bude toliko bijel i sladak.

Helikopter! Pravi pravcati helikopter, kao predmet krivičnog djela oduzet je u Banja Luci, nacijo, sve sa onom elegantnom elisom i ovalnom staklenom kabinom, ma čak se policija nije potrudila da kaže ‘oduzeto je motorno vazdušno vozilo koje asocira na helikopter’, jok, nego baš, baš, oduzet je između ostalog ‘i jedan helikopter’.
Ne znam kako ste se vi osjećali poslije te vijesti, ali ja sam ekran svog tv aparata ugasio. Nema se tamo šta više vidjeti i nema potrebe gledati. Sve imaš tu kod kuće, ispred svojih prozora, mexičke tv sapunice su se od silnog gledanja poistovijetile sa nama i ušle u naš život.

Prije hapšenja helikoptera novine su prenosile slike ‘hacijendi’ naših političara, njihove svađe, njihove krađe državnih para, korupciju smo viđali svaki dan, milione u gepecima na granici, neriješena ubistva siromaha, iznude, otimačine, reket, izbjegavanje zatvora za odabrane, smiješne presude, bjekstva iz zatvora, kupanje ženki bh moćnika na prestižnim plažama dijaspore ili u sopstvenom dvorištu, bjekstvo osuđenih iz susjednih država, ‘iz Columbie u Mexico’ kod nas i bjekstvo naših ‘kod njih’, uvoz najskupljih automobila, jahti i aviona, plate i vikendice, ma sve smo vidjeli ali uglavnom se na kraju ‘ispostavi’ da je najvažnije svakom uhapšenom oduzeti samo mobilni telefon, nikad avion i helikopter nije bivao hapšen. Ma čak i kad izgledom ‘asocira’ na neko vozilo.
Očekujući da se uhapšeni ‘par’ pojavi na tv ili njihove slike u novinama očekivao sam neke poznate face iz mojih sapunica koje se sa lisicama na rukama cinično smješkaju u lice pravde znajući da će iza rešetaka biti samo dok ‘ne stigne njihov advokat’ ili tužilac, kad li ono totalno razočarenje.

Sasvim običan bračni par, sredovječni gospodin i sredovječnija gospođa. Goran i Martina Roso.

Ona zubarka, doktor stomatologije sa tri godine ‘prakse’ u centru Banja Luke, on, po zanimanju trgovac. Ništa posebno. Većeg razočarenja nisam doživio odavno. Ona, kaže policija ‘već godinama pruža usluge zubara’ a ‘diplomu je falsifikovala’, on švercer kolima, ucjenjivač i izbjegavač poreza, falsifikator i vozač helikoptera.
Ma i to bi sve ‘progutao’, da nije nakon par dana tv pojasnila o kome se radi. Oni su, ovo dvoje patnika latino-američke zbilje sa naših prostora su ‘već odranije poznati’. Kaže Policija da ih je februara ove godine u snažnoj akciji kodnog naziva ‘Parma I’ hapsila zbog više raznih krivičnih djela kojima su oštetili državu za ogromnu lovu, falsifikovanjem i šta znam sve čime nisu, pa su ih nakon saslušanja ‘pustili da se brane sa slobode’.
Naravno da se ovaj bračni par obezbjedio helikopterom, kad je vidio ‘sa kim ima posla’ i kad je tako lako mogao da se pored toliko krivičnih djela nađe na slobodi, sloboda ima cijenu. I kad su, na kraju svih krajeva “odranije poznati organim agonjenja”, mogu ih organi uhapsiti kad god hoće, samo da hoće. Sa helikopterom to ide malo teže, helikopter može da poleti, za razliku od policijskog rashodovanog vozila.

A od svih pobrojanih krivičnih djela i opisa oduzetih predmeta, meni su ‘zasmetale’ samo dvije stvari. Helikopter je, kažu u vlasništvu trećeg lica, uhapšeni je samo pilotirao ‘po potrebi’, vlasništvo seže do aerodroma Republike Srpske i ‘dobro poznatih lica’ naše politike i države, to prvo,  a drugo, ‘lice je prijetilo putem društvenih mreža nekom iz Policije’. Dakle, da nisu ‘prijetili’ policiji ni ova, kao ni prethodna ‘Parma’ akcija ne bi uopšte bila ovako uspješna.

Majke mi, ako ovog banjalučkog Escobara mužjaka budem za par dana vidio na banjalučkim ulicama u skupim ‘mercedesima’ dok nam budu pojašnjavali kako je helikopter vraćen pravom vlasniku ili njegovu ženku u zubnoj ordinaciji koja je dozvolu za rad dobila baš od organa Republike Srpske dok namješta osmjeh svojim mušterijama, sam ću se kao Željko Komšić samoizolirati. I neću izaći u javnost ni pod kakvim uslovima, briga me i za distancu i maske, i respiratore i testove, briga me za sve.

Vratiću se svojim tv sapunicama, ove naše domaće ću zaboraviti.
Jer, tamo se, iako teško, bar ‘nešto dešava’. Bar neki od tih ‘bosova’ zaglavi u zatvor. Ili se otkrije poneki korumpirani policajac ili sudija, ili bar umre prirodnom smrću ili obračunu sa srodnim dušama ili u dodiru sa pravdom. Također, tamo na tv nema ovoliko onih ‘što su odranije poznati’.
Kod nas čak i ove stvarne životne sapunice imaju uvijek sretan završetak. Za kartel i mafiju.

photo : Goran Roso, ‘uhapšeni helikopter’ i Martina Roso, arhiv