Sarajevo i Bleiburg, dva oka u glavi, Valter je davno poginuo

 

Na stotine novinskih kartica i na stotine minuta tv programa, ispisano je u slavu antifašizma Sarajeva, države Bosne, slike nekoliko hiljada demonstranata po ulicama Sarajeva na dan održavanje mise za Bleiburg u katedrali Vinka Puljića, obišle su svijet. I stigle skoro na sve kontinente.
Šta su nam te slike i vijesti pokazale?
Da BiH baštini antifašizam, da su ustaše i NDH fašističke tvorevine, da ‘ima nade za BiH, da je ‘Sarajevo polomilo zube fašizmu’?

Ništa, nažalost od svega toga, ‘Sabnor’ je samo pokazao želju naroda sa partizanskim folklorom i slikama Josipa Broza, sve ostalo je samo naša šarena laža. Što bi rekli novkomponovani Bosanci : aferim.
A narod se, što također znamo, u BiH ne pita ništa i ni za šta.
Da se razumijemo, pored demonstracija za suđenje bošnjačkim ratnim zločincima kojih nema, pored protesta za Palestince, Turke ili Abu Hamzu, bio je ovo jedan od većih izlazaka Sarajlija na ulice, nešto kao pokazna vježba za neka buduća vremena, bez tekbira i vjerskih obilježja kojih je puna ona muška stvar. Ništa veće niti spektakularnije od toga.

Zato je nazvati jednu državu antifašističkom, nazvati demonstracije protiv ustašstva i Beliburga ‘lomljnje zuba fašizmu’ čisti amaterizam, kad na tim demonstracijama demokratije i pravde nije bilo ni vlasti ni vjerskog klera. Nerazdvojnih saputnika i saveznika. I ne samo zbog toga.

Održani protesti nisu promijenili ništa od onog što je Katolička crkva pripremila i obećala, Sarajevo je ponovo dobilo misu za Bleiburg, makar učesnici ulazili ili izlazili na zadnja vrata crkve.
Što nas opet upućuje na zaključak da u BiH imamo antifašistički narod a fašizoidnu i fašističku vlast, što se ne uklapa nikako u ‘antifašistički karakter’ grada ili države. Ili si fašista ili si antifašista, nema ništa između.

Zapravo u Sarajevu a i šire u BiH, vidjeli smo da ima.

Načelnik Sarajeva Abdulah Skaka osvjedočeni fašista i potomak Mladomuslimana je u startu prihvatio najavljenu misu kao nešto najnormalnije, kasnije se ‘prepravljao’ kao i obično izvlačeći se ‘iz konteksta’, Reis ef. Kavazović je misu onako muslimanski i mirotvorski kao što je i red podržao, čak više, uputio je fetvu da se ne smije nikako izaći na demonstracije, prebacujući loptu na Hrvatski Sabor i kurvenski prešućujući da Islamska zajednica BiH punih 25 godina šalje svoje hodžice u Bleiburg, ove godine na groblje Mirogoj.

Bakira Izetbegovića niko nije vidio na protestima, a ‘teški’ je antifašista, malo ‘lakši’ od svog prevarom postavljenog načelnika-sunetlije Skake, njega smo vidjeli na Vracama gdje je svoj ‘antifašizam’ pokazivao učeći dove partizanima, posebno svojim daidžama Braći Repovac koji su poginuli u partizanima, uz put prekrajajući istoriju BiH što mu je jedno od glavnih zanimanja, trpajući partizane u isti koš sa borcima ArBiH i mudžahedinima.

Kada su ga novinari pitali zašto je ulica sa imenom njegovog daidže u Sarajevu zamijenjena sa nekim bivšim kadijom i šerijastkim pjesnikom odgovor je bio baš onako ‘antifašistički’. ‘Ne znam za to’. A kad je čuo da je bilo inicijative da njegove daidže dobiju ime ulice umjesto tog šerijatskog učitelja i pjesnika Muhameda Nerkesije za kojeg se ne zna ni tačan datum rođenja u Sarajevu i koji se bilježi kao ‘turski pjesnik’, Bakir je bio opet dosljedan.
Ne znam koliko je umijesno ponovo mijenjati naziv ulice koja trenutno nosi naziv po čuvenom pjesniku Nerkesiji, na kojeg Sarajevo ima razloga biti ponosno.’
Dabome, nije umjesno nikako.
Nije umjesno da antifašističko Sarajevo zamijeni Vojislava Kecmanovića Đedu prvog predsjednika ZAVNOBiH-a, ali zamijenjen je pa se njegova ulica zove po Nusretu Šišiću Dedi i Zlatnom ljiljanu za kojeg kažu da je osim borbi poznat i protjerivanjem nemuslimana. A Bakiru Izetbegoviću i Bošnjacima su puna usta države i državnosti koja se učas istopila pred zlatnim ljiljanom ‘antifašistom’. Pojašnjenje SDA generala (Ismet Hadžić) u ovoj zamjeni ulica je bilo tačno ovako.
Vojislav Kecmanović Đedo “pripada narodu koji je pobio muslimane u Srebrenici.”
I tačka.
Đedo je samo jedan u desetinama onih koji su učestvovali u stvaranju države BiH koji je zbrisan u naletu ‘antifašističke’ bh vlasti. Koliko je od 247 učesnika ZAVNOBIHa tog 25. novembra 1943. na tablama ulica u glavnom gradu države koju su tada stvorili partizani da li je umjesno postaviti kao pitanje Bakiru?
Neumjesno dabome, nema ih, možda tek dvije do tri ulice, sve ostalo su zaposjeli begovi, kadije i ljiljani.

I ustaše, naravno. Mustafa Busuladžić je pored ulice dobio i ime škole. Boga ti, da se naša djeca uče kako je bilo fino surađivati sa NHD i ustašama i Njemcima i progoniti Židove.
Na isti način je ‘antifašistička’ SDA koja se u cjelosti positovijetila sa antifašistima partizanima dala ime školi po Huseinu ef. Đozi, osvjedočenom službeniku Njemačkog Rajha, tačnije SS Divizije, dok je narodni heroj Filip Kljajić ‘presvučen’ u osobi Kemal-bega, nekavog kvislinga za kojeg je Nijaz Duraković u jednoj tv emisiji rekao da je pozat jedino po tome što je mogao pojesti sedam kila bureka i popiti odjednom tri litre jogurta.

Hrana je bila odrednica za dodjelu imena ulice i kod mladomuslimanke Azize Šaćirbegović (modernije Šaćirbay) koja je zamijenila Ivana Krndelju, hrvatskog komunistu, zato, kako je pojasnio njen sin iz New Yorka i naš ministar i ambasador Muhamed Šaćirbay ‘jer je bila fina hanuma, klanjala svaki vakat namaza i pravila odlične bureke’.
Trebali su joj dati ime ulice Josipa Broza kad je već tako.
Imena ulica u Sarajevu su načisto pomela sve što ‘miriše’ na partizane i komuniste, dakle istorijski potvrđene antifašiste pa tako nema nijednog bega, kadije ili turskog hodže koji se nije uglavio skupa sa SS bojovnicima u sarajevski ‘antifašizam’ u imenima ulica i postao borac antifašista po mjeri vlasti.

‘To je bilo proporcionalno imenima heroja iz II Svjetskog rata’, tako su se davala imena ‘iz našeg oslobodilačkog rata’ – pojasnio je to tursko-bošnjački ‘Stav’, tako smo dobili novokomponovane antifašističke i ostale heroje. Tako je Fadil Jahić Španac ‘pao’ zbg ‘Hadži Sulejmana’, Filip Kljajić zbog ‘Kemal-bega’, dio Maršala Tita je zamijenio Mustafa Mula Bašeskija, Mešu Selimovića Hazim Šabanović, Mladena Stojanovića – Mehmed beg Kapetanović, ulicu Partizanske bolničarke u Sarajevu sada ‘liječi’ Mustafa Busuladžić, čak je i Roza Luksemburg ustuknula pred planetarno poznatim Muhamedom Hevaijom Uskufijom. Savu Kovačevića je zamijenio Reis Džemaludin Čaušević, ulicu Sutjeska Hadži Idriz, Šaloma Albaharija nadomjestila je Ćemaluša, Ivu Kranjčevića Džamijska, ulicu Partizanskih staza sada krasi ime Hekim Ogul Alipaše, Kozaračka je Očaktanum, Nurije Pozderca Konak i Budžak, Remzija Omanović je ‘postala’ Čikma Sagrdžije…

I tako možemo nabrajati do stotinu.

Naravno, sličnu sudbinu je doživjela i Banja Luka da i negovorimo o manjim mjestima u Republici Srpskoj gdje su počasne table zauzeli četnici i drugi bojovnici, u Mostaru Zapadnom zna se, od Pavelića preko Francetića do Luburića. I mise u Sarajevu

Zato pored Bakira, na antifašističkim demonstracijama nije bilo ni Dodika, obojica su se protivila misi za Bleiburg, svako iz svojih nakana i pobuda, Čovića ili ‘patriote’ i zlatnog ljiljana Komšića koji se nikako nije uklopio u folklor na ulicama Sarajeva sa njegovim dekorom iz njegovog ureda, pogotovu.
Dakle, vlasti nije bilo ‘ni od korova’, a listom se deklariše antifašističkom lažući bestidno i bezobrazno kao i uvijek.

No, sve je ‘proporcionalno’ pa tako ‘naši’ prebrojavaju ulice u Banja Luci, Bijeljini ili Foči ili u Mostaru, ovi ‘njihovi’ broje krvna zrnca ulica po Sarajevu.

I to je, da kažem normalno za Bosnu, ali ne treba pretjerivati onda sa antifašizmom.

Kad treba državnosti, kad treba 25. novembra ili Dana borbe protiv fašizma, tu smo da to podržimo. Da osudimo fašizam. Kad zatreba partizana, ima još malo spomenika, nije baš sve srušeno, ima se gdje to pokazati ali bi trebalo zabraniti Fadilu Novaliću i Abdulahu Skaki da o toj temi pričaju.
Kad treba da izbrišemo ‘naše’ u Handžar Diviziji, kad se mora istaknuti ‘oslobodilački’ kurs naših koljača i zločinaca, dobro će doći partizani. Poravnićemo ih, skupa. Jer, takvi smo mi ‘antifašisti’. Virtualni, pacerski, lopovski.

Valter Perić Slobodan je davno poginuo, živi još jedino na filmskom platnu i u mašti Kineza. Čista je uvreda za ovog narodnog heroja kad mediji grme ‘Vratiće se Valter’ a sadašnja vlast više voli ‘lažnog’, mladomuslimane i begove, ustaše i četnike. Davno je on poginuo. Njegovo ime smeta ‘antifašistima’ čak i na bedževima na Baščaršiji.
Uostalom, da li je iko izračunao koliko ima posjetilaca na Ajvatovici, vjerskom naprđivanju sa nekim izmišljenim Turčinom svake godine a što zorno plaća bh vlastela?

Petnaest ili dvadeset puta više nego na demonstracijama protiv Beliburga, odprilike toliko. O čemu mi ovdje pričamo, o antifašizmu?
Virtulani antifašizam nakon 75 godina realnog, sa tekbirima ispred Vječne vatre. Eto, to ti je, i bez neke velike nade, nažalost.

Jer, Bleiburg je nažalost naša stvarnost. Tamo je ubijeno puno ‘naših’. Bleiburške livade gdje je izgrađen spomenik žrtvama ustašama kupio je ‘naš čovjek’, musliman, tamo smo prisutni uz bijele ahmedije svake godine osim ove. Dva oka u glavi. Obilježili smo ga 1995. u veselju i derneku u Sarajevu bacajući skupa ruže u Miljacku, ove 2020 bacajući lažni antifašizam.

*** U davanju imena ulicama Sarajeva najviše su ‘profitirali’ Mladomuslimani, njihovi heroji i gazije su odnijeli primat nad pravim antifašistima partizanima. Čak ni 16. Muslimanska Brigada koja je učestvovala u oslobađanju Sarajeva nema svojih heroja na imenima ulica. Zato jer se zna stav ‘antifašističke’ vlasti prema komunistima partizanima. Ali ima još nešto ineteresantno uz ovaj ‘ogranak’ ‘Muslimanskog Bratstva’ a to je – nije ih bilo puno (ili nikako) na Golom Otoku iako se zna opus njihovog djelovanja i reakcija ondašnje komunističke vlasti, kada se Tamo išlo i za najmanje grijehe prema vlastima . Što znači, vlast ih je ‘držala u šaci’. UDBA ili OZNA ko zna? Čak je i Alija Izetbegović odmah po izlasku iz zatvora promptno dobio pasoš i odlepršao do Amerike, do brata Mladomuslimana Nedžiba Šaćirbeya. A ‘samo tako težak protivnik vlasti, opasan po vlast’. Za razmisliti.

photo : Misa za Bleiburg u Sarajevu 1995. godine, arhiv