Kako je Emir Suljagić ‘došao tobe’?

 

Ako bi htjeli saznati koju više o Emiru Suljagiću, čisto sumnjam da znate odakle početi. Najbolje je od kraja, početak ostaviti za kasnije a na kraju svih krajeva, Emir se evo javlja iz Potočara.

On je – kako se ono kaže – sada direktor Memorijalnog centra Potočari.
Da, najveće groblje u BiH i mjesto najvećeg genocida u zadnjem bh ratu treba i mora imati direktora, pa zaboga ima ga svako groblje u BiH, i, ako će mo pravo, tako proizilazi, Suljagić-dijete Srebrenice koje je preživjelo ratno stradanje i genocid pokazuje se baš, i to baš baš pravim izborom na mjestu direktora ove institucije koju je svojom odlukom ustanovio Visoki predstavnik za BiH Petrich 2000. godine a zvanično proglasio Bill Clinton 2003. godine, od kada se ovdje svakog 11. jula pokapaju identifikovane žrtve genocida.
Memorijalni Centar je dakle važna institucija i svako bi pomislio da država shodno tome brine o njoj, no direktor Suljagić se, odmah po sjedanju u ovu hladnu stolicu oglasio vapajem i kuknjavom, zatraživši pomoć.
Memorijalni Centar Potočari prokišnjava a muzejske postavke se obavljaju u memljivim i ruševnim prostorijama, budžet od pola miliona KMa godišnje ovoj ustanovi je dovoljan samo za plate, kaže direktor Suljagić, zbog čega je pozvao sve predstavnike vlasti od ‘vrha do dna’ da se izjasne hoće li i koliko dati za Potočare i učestvovati u akciji ‘kolektivnog pamćenja’. Prije dva dana je bio sastanak kojeg je inicirao Suljagić, ostaje nam da sačekamo i vidimo rezultat takvog sastanka, međutim ovakav nastup direktora Suljagića ne samo da je blamiranje već čak i iznenađuje.
Ne, nije iznenađenje što Centar prokišnjava u BiH je to normalan način prepoznavanja bh istorije, svi muzeji nam prokišnjavaju je li tako, ili ih zatvaraju, osim silnih Muzeja o Aliji Izetbegoviću, iznenađenje je da su Potočari, taj simbol žrtve i genocida u bh ratu prepušteni propadanju a tako su važan svjedok bh sudbine i istorije, sudeći po medijskim izvještavanjima i pričama političara.

Iznenađenje je tim prije veće jer je Srebrenica u ovih dvije i više decenija poslije rata dobila donacija od kojih ti se zavrti u glavi a ovamo, prokišnjava nam u Potočarima, kako dočekati 11. juli iduće godine.

Pa da je samo ‘majka’ Munira Subašić predsjednica uduženja ‘Majke srebrenice’ manje putovala Svijetom provodeći sav svoj vijek u avionu i da je manje kupovala skupe džipove i nekretnine, krov bi manje curio. Da je Islamska Zajednica BiH umjesto što je pravila VIP lože i sjedala za posebne goste sanirala krovnu konstrukciju, manje bi curilo, da i ne govorimo o silnim planovima Islamske Zajednice i njihovim gradbenim zahvatima u kojima nema Potočara ili donacijama u budžetu državnih organa koje su frcale svake godine a voda opet curi.
Nameće se zaključak da je prethodni direktor ovog Centra šutio i radio u mokrom i zakislom prostoru i jedino što je radio je da je brojao posjetioce, ništa više. Što opet govori daje ovo sa Potočarima klasično bh blamiranje.

Jer nacijo, prethodni direktor Memorijalnog Centra Potočari Mersed Smajlović, ide u penziju i svih ovih godina je samo sjedio u memljivim i mokrim prostorijama, ništa drugo nije radio, za njega niti je ko čuo niti se oglašavao. Ili je krov procurio čim je Suljagić uz dogovor SDA partije i Islamske Zajednice BiH zasjeo u fotelju?
Iako Potočari zaslužuju pažnju, posebno državnu, sve se čini da je ovo uhljebljenje Suljagića i najava velike sadake planski odrađeno. Sadaka iliti prikupljanje love je u BiH skoro ozakonjena kategorija prema kojoj državni funkcioneri ‘grade’ i isplaćuju plate kreditima sa kojima zadužuju naciju dok u ‘projekte i planove’ od velike važnosti idu sa donacijama, sa odviše poznatom bh sadakom.
A ti hajde stisni ga majci, odbij dati za Potočare, za žrtve, za šehide i sve što uz to ide.
To što ‘Majke Srebrenice’ potpomognute bivšim Reisom Cerićem najavljuju izgradnju spomenika ‘Stup srama’ u Srebrenici na kojeg će spiskati na stotine hiljada KMa ne znači ništa, to se ne može ni porediti sa krovom Potočara koji prokišnjava, ‘akademik’ i ‘Hižaslav’ Mustafa Cerić hoće uz to i stup velikana (na kojem bi i njegovo ime sijalo obavezno), jer tek će onda biti ‘talasanja’, kad se 20.000 Srba ratnih zločinaca ukleše u spomen ploču, dok uopšte niko neće primjetiti činjenicu da su samo na cvijetićima Srebrenice Cerić i njegova hanuma Azra kao vlasnici firme koja proizvodi i distribuira ove cvjetove do sada mogli napraviti stotinu novih krovova da pare nisu završile ispod bijele kriminogene ahmedije bivšeg Reisa i političara.
Dakle, akcija direktora Suljagića je logičan slijed događanja poslije njegovog imenovanja na direktorsku stolicu, a što je zgodna prilika da se vratimo malo unatrag i da rasvijetlimo otkud baš Emir ovdje.

Podsjetimo, Emir jeste dijete Srebrenice i učesnik ratnih događanja (bio je prevodilac za engleski jezik u Holandskom Bataljonu u Srebrenici) ali on je za ovu fotelju načisto pripreman.
I kao stvoren za nju.
Sad kad govori o ‘kulturi sjećanja’ i kulturi nezaborava, vrijedi podsjetiti na ovu kulturu, pa će se vidjeti da je Suljagić tipičan primjer političara uhljeba, ako će mo pravo i konvertita i, kako se ono kaže – ‘papka’.

Prije ove stolice u Potočarima bio je kratko dekan nekakvog ‘Internacionalnog Univerziteta’, još prije toga bio je u minornoj svađalačkoj političkoj partijici ‘Građanski Savez’ odakle je u duetu sa Reufom Bajrovićem ‘povratnikom iz Amerike, nešto slično kao što je povratnik Ćamil Duraković bivši načelnik Srebrenice, bljuvao mržnju i vatru skoro svakodnevno po medijima, a malo dalje od toga Suljagić je bio u SDP partiji Zlatka Lagumdžje, obavljao je dužnost ministra obrazovanja.
Tako je Emir Suljagić ministar postao planetarno poznat kad je, sada već daleke 2012. godine, najavio reformu obrazovanja tako što će ‘drugačije bodovati ocjene u školama iz vjeronauke’ i kad je ondašnji Reis Cerić skočio javno na njega i zaprijetio revolucijom, ‘bosanskim proljećem’ ako se ‘ukine vjeronauka u bh školama’, zbog čega je Emir brzo zašutio i svi smo zaboravili vjeronauku koja je ostala tamo gdje joj je i mjesto. U bosanskim školskim knjižicama.
Cerićevo javno vehabijsko nahuškavanje na Suljagića („Ne damo svoju djecu da ih vi učite bezbožništvu! Te državne škole su naše škole. Mi plaćamo porez. Nije to ministre tvoja privatna babovina, nego je to naše. Ima da se uči vjeronauka u tim školama! Ako budete dirali u vjeronauku, imat ćete sarajevsko ljeto na ulicama Sarajeva!“) je te godine urodilo plodom, Suljagić je poštom dobio metak u pismu i poruku „Ostavi se Allaha i njegove vjere. Stići će te vjernička ruka’ i Emir se velikodušno odrekao ministarske fotelje i okrenuo se ‘vjerničkoj ruci’. Mogli smo ga vidjeti u ‘posjeti Reisu Kavazoviću’, poslijeje preveo knjigu Marka Attile Hoarea „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“, sve ostalo do ovog krova koji prokišnjava je naša istorija.
Koja kaže da se pošiljalac metka i vehabijske poruke nije nikada pronašao, ‘istraga je u toku’, Cerić ‘mirotvorac’ sa stotine nekakvih ‘internacionalnih’ nagrada za mir i suživot je zaboravio Emira a Ermir njega, a Emir kao što je red i zakon ‘došao tobe’. Postao ‘pravi’, evo, brine o krovu u Potočarima. Dočekuje đake iz škola u Memorijalnom centru. Iste one čije ocjene iz vjeronauke je htio ‘korigovati’ i ‘vazi’ o ‘kulturi pamćenja i sjećanja’.

Sjećanja i memorije kažu da je Emirov bivši šef u SDP partiji Zlatko Lagumdžija kao ministar vanjskih poslova tajno obavio mali hadžž čime se javno ponosi ne bi li se zakačio za ‘državnu sisu’ i vratio se u politiku, isto to govori i postavljenje Suljagića na mjesto direktora Memorijalnog Centra u Potočarima. Istovremeno to je dokaz da u BiH nema komunista, ostale su samo ‘komunjare’ koje se kite ‘ljevicom’ i dobro plaćenim foteljama.

Vjerski pluralna partija koja gradi mostove među ljudima i narodima‘, to je SDP BiH, kaže njen sadašnji podpredsjednik Denis Bećirević.

Jašta, i ne samo mostove. Ona gradi i krovove koji prokišnjavaju.
photo : ilustracija. Emir Suljagić. posuđeno sa interneta