Nekad su se stanovi dijelili doktorima, direktorima i inžinjerima, danas hodžama
Decembra 2017. godine Dino Konaković hadžija (ono, baš pravi hadžija, obavio je tu svoju dužnost uz pomoć besplatnog spiska Kraljevine Saudu Arabia-e), i političar, bio je još uvijek nada i uzdanica SDA političke nacionalističke bulumente SDA, i veliki ljubimac hanuma Sebije Izetbegović. Tada je na jednom od Bog zna kojem po redu otvoru nove džamije izjavio kako su ‘džamije važne kao fabrike’, a mi mislili da mu se to omaklo, jer u BiH se fabrike ne prave i ne otvaraju, one se samo pljačkaju i rasprodaju.
Već februara 2018. godine, ‘puca tikva’ između njegove partije, njega i Sebije, njega i Bakira, i Dino osniva, kao što je red i pravilo u Bosni, svoju ‘novu’ stranku, dobili smo ‘Narod i pravdu’.
Dobili smo i novu ‘sliku’ Izetbegovića, SDA partije kao korumpirane i lopovske partije, Konaković se nije štedio, a nakon provedenih izbora Dino je sa svojom strankom i sa pet drugih a bez SDA, zagospodario Sarajevskim Kantonom, onim što je Bakiru ‘važniji od drugih deset’, jednim sa najvećim budžetom po čemu se mjeri snaga (jer nije snaga od naroda već od budžeta), postao je predsjednik skupštine Kantona, miljenik ‘zapada’, stranih ambasadora, SDA mu je česta tema prozivke, krivičnih prijava i prljavog stranačkog veša, međutim, džamije ko jednom zavoli, ljubav ostaje vječna.
Tako je Konaković, pored svih drugih budžetskih izvora pomoći Islamskoj Zajednici (a načini su mnogostruki), iskoristio i svoje ‘zakonske’ ovlasti da kao i ostali bh političari u svim nivoima i rangovima može bez ikakve kontrole dijeliti po sopstvenom nahođenju pare iz budžeta te je svoju ljubav iskazao u poptunosti.
Prvo je kao nekada u onom ‘mračnom komunističkom sistemu’ kako su se rješevala stambena pitanja za kadrove, stručnjake i specialiste raznih formata obezbjedio stan za imama-hodžu Careve džamije na način da je Islamskoj Zajednici BiH dostavio 100.000 KMa uz obavezu da se tim novcem kupi stan za ovog hodžicu, da mu se ‘riješi stambeno pitanje’, a onda je, pošto para ima koliko poželiš, prebacio još 60.000 KMa za muftiju, ‘akademika’ i političara Muamera Zukorlića u Sandžak, u Srbiju za ‘Bošnjačku akademiju’, tek da nas podsjeti koliko su nama važne džamije.
Činjenica što je time uskratio možda trudnice-žene i nihova prava, bolesne i stare ili naknade za lijekove ne znače ništa, Dino je to fino pojasnio a zakon mu omogućava.
Isto tako, činjenica da Islamska Zajednica treba da zbrinjava svoje kadrove a ne država ne znači ništa jer u Bosni to su dvije države, koje su kad je u pitanju lova ‘odvojene’ jedna od druge a kad je u pitanju upravljanje državnim parama ili državom ‘spojene’ u jedno, i Dino ‘svijetla’ i uzdignuta čela već sad razmišlja o slijedećoj transakciji. Bez ikakve potrebe da bilo kome pojašnjava svoje postupke, posebno okolnosti čime je to hodža Careve džamije zadužio državu da mu ovako sa državnim parama rješava ‘stambeno pitanje’ i zašto mu to nije riješila njegova ‘firma’ koja pliva u milionima, napose, zašto to mora biti u tolikom iznosu, valjda ima i manjih stanova od četverosobnih.
Sve to ‘pada u vodu’ nad Dininom koncepcijom države i vlasti koja kaže da su nam skoro sve džamije ‘nacionalni spomenici’, dakle pod zaštitom države, što opet znači da će para za ‘spomenike’ biti koliko treba, da nam ne trebaju fabrike već džamije i da je zanimanje imama važnije od bilo kakvog drugog stručnjaka potrebnog jednoj iole normalnoj državi, dovoljno je da se samo Islamska Zajednica ‘obrati’ pismom državi koliko joj para treba i u šta će biti utrošene.
Računica je jednostavna. Islamska Zajednica BiH uvijek uzima, ona nikad ne daje, kurbansko meso koje propada po hladnjačama a onda se kao pomoć daje migrantima i narodnim kuhinjama se ovdje ne računa, ona uskoro otvara i svoj sopstveni tv kanal, ona gradi zgrade i poslovne prostore i to renta uz naknadu, ona renta čak i munare za BH Telekom i odašiljače, naplaćuje ulaznice u turističke svrhe za određene džamije, gradi studentske i staračke islamske domove, ona ne plaća porez PDV, uzima muslimanski porez zekjat i troši ga nemilice na sve drugo osim za sirotinju na čije ime ga ukuplja, ali kad joj se ispriječi ovako važan problem kao stan hodže, onda fakturu ispostavi državi a država odradi zadatak.
Zauzvrat, kad dođu izbori, a dođu svake dvije godine, Islamska Zajednica se fino oduži lobiranjem i glasanjem po džematima za svoje darodavce i krug se nastavlja. Do besvijesti.
Hodže tipa Sadrudina Išerića iz Careve džamije ne trebaju da brinu. Oni svojim zaradama otvaraju svoje biznise, benzinske pumpe a država im garantuje ‘stambeno pitanje’.
Biti hodža nije lak posao. Ako su nam džamije važnije od fabrika a jesu, to onda znači da su nam hodže važnije od direktora nepostojećih fabrika. Logično, zar ne?
Jer, puna je Bosna fabrika, hodža i Konakovića. A puni su i trezori države i dijaspore, pa se s pravom postavlja pitanje kad je ovako sada, kako će to izgledati u budućnosti kad Islamska Zajednica konačno sklopi ugovor sa državom, kao što su to učinile Katolička i Pravoslavna crkva?
photo-screen : odluka Kantona Sarajevo i Dine Konakovića, arhiv