Kako ovo?

Jeste žvaka za seljaka
Ako me išta može više zaintrigirati od starca sa protezom dok žva­će žvaku, Bog me ubio. Pa to je pravo zanimljivo posmatrati a kad počneš gledati taj prizor, stati ne možeš.

Ljudi koji koriste žvaku da ovlaže usta ili da zabavljaju jezik (sportisti), ili da prestanu pušiti i kojima je ostalo čitavo svo zubalo, rade to ležerno, polako, skoro neprimjetno, neki od tog korisnog i zabavnog užitka izvode pravu umjetnost. Pušu balone pa ih ubijaju, pucketaju, dok balon ne izađe, ne bi nikad ni pomislio da imaju žvaku u ustima. Ako se ne bakću balončićima, žvaku koriste mirno i staloženo kao bombonu. Ali, starci sa zubima ili sa protezom, nacijo, to je pravi maraton.
Žvaku prebacuju lijevo i desno, gore-dolje i tako brzo je obrću da je to pravi mali hedonistički maraton. Kao da su na takmičenju, kao da cuclaju. Ili ih neko juri. To očima nemožeš upratiti.

Zašto to tako rade medicina nema pravog razloga. Osim onog već objavljenog : što stariji sve benastiji i sve više ličiš na dijete. Znam, ako si sa protezom i ako to radiš polako, veća je vjerovatnoća da se žvaka zalijepi i da svima učas pokažeš majstoriju svoga zubara, ali ovo brzo žvakanje je prava blesava zanimacija. I za žvakača i za posmatrača.

I, otkud im, starcima, uopšte ideja da žvaču žvaku, to je pravo pitanje. Niti su time ‘cool’ niti su mlađi ali mogu se vidjeti svaki dan u autobusu, u kafani, u trgovini ili na pozorišnim predstavama ili na fudbalskim utakmicama. Jer, hoće po svaku cijenu da budu ono što nisu. Ako ne vjerujete, slijedeći put kad god nekoga sretnete sa žvakom u ustima, prvo obratite pažnju na brzinu žvakanja. Sve će vam biti jasno.

Na semaforu, na cesti, mene ćeš sresti
Ne znam da li se vama desilo, meni se počesto ‘ukaže’ u saobraćaju. Kad najviše žuriš, obavezno ti kalkulacije pokvare semafori. Uvijek je crveno. I nekako se ‘otegne’, da Bog sačuva, nikad da požuti ili ozeleni. Kad si u autu onako, bez veze, i kad ti se nikuda i nigdje ne ide, vazda je zeleno.
A svijeta na cestama ima svakakvog, to nije za priču.
Imaš onih ‘žutih autobausa’ što prevoze djecu i što kao kamikaze izlijeću iza svake krivine i staju gdje im se prohtije, na svakom raskršću, pa izbace znak ‘stop’ i zaustave sav saobraćaj, njih ne računam, na njih sam se navikao. Posebno na starkelje iza volana tih autobusa, penzionere sa rukavicama na rukama i tamnim naočarima kao da voze ‘formulu 1’ i koji ‘piče’ 20 milja na sat uvijek, autobus kad upale ujutro u pola šest ne gase do četiri popodne, ima ko će to platiti. Oni su gospodari ceste veći od policije ili vatrogasaca ili hitne službe. Zato jer su čitavu godinu na cesti osim u mjesecu augustu, dok ovi drugi naiđu kad nekome ili negdje ‘zagusti’.

Više mislim na onaj drugi soj vozača koji mi čupa živce ko kandžije i za koje nemam racionalnog objašnjenja. Jer, voze uvijek polako, koče na kilometar prije semafora kao da priželjkuju crveno, i izgleda kao da su izgubljeni, kao da ne ne znaju kuda idu. A najžešći su mi oni sa sportskim skupim džipovima ili sportskim dvosjedima koje kad ugledaš misliš da se omladina zabavlja, kad ih mimoiđeš, vidiš stare i onemoćale osobe za volanom sa šalom oko vrata, šiltericom na ćelavoj glavi i sa naočarima, koji po svoj prilici samo pokazju ono što nisu mogli u mladosti. Hir i moć. Iako, oboje izgleda komično.

Jedna druga vrsta vozača me nervira posebno jer toliko uspore na semaforu kad nailazi žuto svijetlo da moraš stati, oni u međuvremenu udare po gasu i prođu a ti ostaneš čekati slijedeći prolaz. Kao da to rade namjerno. Da li su na telefonu ili ‘tekstaju’, vrag bi ga znao, možda i jedu, toliko se ždere u autima da to nije normalno, ali meni takvi poružne dan i sjebu mi kompletnu moju vozačku koncepciju. Jer, ja kad vozim mislim da sam najpametniji i najbolji vozač, svi drugi oko mene samo prave greške.

Bosanac sam s tim se dičim i na sebe ‘mlogo’ sličim
Zemljaka ovdje u dijaspori mogu prepoznati ‘na kilometar’, to vam je garant. Ne po donjem dijelu trenerke marke ‘adidas’ u cipelama, po prsluku iz bh rata ili maskirnim hlačama ili po ‘čehri’, hoću reći po izgledu face. Ima više drugih momenata kad se mi ‘prepoznamo’. Evo, ja se nekad ‘pravim Englezem’ pa na kasi u našem ‘šoperu’ propričam engleski, how are you, too, thank you, yes ili no, nisam obučen kao ovi moji od gore, pa me opet kasirka, fina naša curica fino upita ‘kako si’, zanemarujući moj trud engleštine kao da  ga nije ni bilo. Znači, već sam poznat hebo te, nema se sakriti.

Ne mislim ni na ono ‘selam alejkum brother’ kad uđe u prostoriju benzinske pumpe ‘brata Arapina’da plati gorivo, zgrabi cigare ili najčešće kad kupuje grebu, mada je to očigledno prepoznavanje i upoznavanje, niti na ono specifično držanje plastične kese ‘pod vrat’, kao da je davi, ili kad vikendom jurca od kafane do kafane, ‘naše’ naravno, ili trgovine, da pokupi naručenu janjetinu bez koje je napola mrtav, sa svojim spiskom na zidu kafanice ‘2 kile za Sakiba’, ‘špinjeci i mišića mešano 4 kg za Sulejmana’, po kojim spiskovima odmah saznaš kako se koji zemljak hrani i šta jede, mada je i to poprilično dobar opis.

Mene recimo impresionira ovo. ‘Grlato’ razgovaranje u kafani, u bolnici, na aerodromu. Kad zemljak priča ‘normalno’ sve ‘ori’. Kao da hoće da ga svi čuju. Jedan prijatelj Amerikanac koji je navraćao u ‘našu’ birtiju prestao je dolaziti, kad sam ga upitao što ga nema ‘tamo’, kaže ‘posvađali se Bosanci’. On je pomislio da će se potući a zemljaci samo raspravljali čiji je ‘truck’ bolji i čiji je auto skuplji. Normalna konverzacija.

U bolnici, recimo, nikad nećeš vidjeti Bosanca da sjedi i čita sto godina stare časopise i da mirno čeka da ga prozovu, on vazda ‘šparta’. Hoda tamo-amo, gore-dolje i zaviruje u svaki budžak čekaonice. Razgleda pomno i poprilično nepristojno i šta rade ostali koji čekaju. Čak i kad ima temperaturu da sve gori, on ne može sjesti i očekivati poziv, mora hodati.
Ako ga doktor pita za ‘težinu’ i ‘visinu’ bolova na koje se žali, to je ovdje obavezno i mjeri se od 1 do 10, on će reći uvijek 10. ‘Da uđe u trijaž prije’. Ako nema osiguranje, obavezno se žali na teško disanje, ‘manta mu se u glavi’ i boli ga u prsima. Zna da ulazi bez čekanja, uguraju ga na kolicima, i što je još važnije, obaviće sav potreban pregled. Krv, rentgen a počesto i MRI.

Bosanca možeš poznati i po specifičnom govoru, ne mislim na bosanski. Tako će on, ako se sa njim pogađaš da ti šta odradi i ako nije zadovoljan sa cijenom, obavezno odgovoriti sa ‘imam ja šta jesti’. A niko nije pričao o hrani. Ili, za svoj auto on u kafani kaže ‘upalim ja svog riđana kojeg sam platio…’ pa doda cifru koju želi da čuješ. Ako ti je prijatelj lokalni pjevač, on će reći ‘estradni umjetnik’, ne sjedaj ni za živu glavu u kafani blizu njega, glavu će ti probiti. Jer, on samo pjeva, i svaku odpjeva do kraja, i naglas. Od njega se ona ‘estradni’ što te zabavlja ni ne čuje.

Poslije dženaze kad obavezno svratimo u kafanu, kao i prije polaska, on će ležerno procvrkutati ‘jebote, odoše moje dvi hiljade dolara pod led’. A fino smo tamo pred umrlim i hodžom tri puta, na hodžin zahtjev da se izjasnimo ima li umrli štaduga i kome i hoćemo li to oprostiti ili prijaviti, halalili. Oprostili.

Ako je biznismen, a veoma često svi smo u biznisu, poznati ga možeš po tome što je samo on uspješan, ostali su manje vrijedni i pomena. Posebno ako su iz iste ‘branše’. Krovari svoje greške uvijek pokrivaju ‘onim od prije’, trgovci hvale samo svoje proizvode a isti im dobavljač a različita cijena, ugostitelji samo olajavaju konkurenciju i posmatraju nas kao obične stvari. ‘Vratiće se on meni, koga jebe’, kažu za onoga koji ode u drugu birtiju. Malo koji kafedžija naplaćuje kreditnom karticom, brale samo keš, pa onda ih fino smota onako ‘gradski’ u lastiku i u džep. No, svi su složni kad treba ‘podržati’ domaću vlast, jer eto šanse da se dođe do granta. Mnogi od njih žive sa tim opštinskim parama godinama i to veoma uspješno.
Na poslu u firmama, Bosanca možeš prepoznati po tome što ne može smisliti ‘šefa’ Bosanca, može bilo ko drugi ali zemljak a šef je kost u grlu, po tome što vazda trača i ogovara i što hoće da sazna koliko ti do njega zarađuješ. Jer, mora biti isto. Ako je razlika u jednom dolaru, eto problema.
Onda, uvijek Bosanac hoće ‘godišnji’ u julu ili augustu, hoće mjesec ili dva, on ‘mora’ ići u Bosnu, kao da svi drugi koji ne idu u Bosnu ne bi voljeli da se odmaraju kad je ljeto i sunce, hoće petkom ‘free’ između 12 i 1 popodne ‘da ide u džamiju’ a ode u birtiju i cugne koju pivu ili šta ljuto, i čim ga nešto malo povrijedi, eto tužbe. Padne kartonska kutija na nogu, zovi hitnu, advokate, sve što treba.

Ako se povrijedi jurcajući za pastrmom ili janjetinom preko vikenda, ili igrajući fudbalice, pa mu otekne prst ili gležanj, fino odšuti pa ujutro na posao. A onda aj, uj, uh oh, zovi hitnu. Povreda na radu.

Snalažljivi smo mi, nema se šta. Čista ‘naša’ filozofija kaže ‘država ti uzima mnogo pa zato i ti uzimaj od države’, zapravo je prepisano od domaćih. Pravilo: najbolje je ­ako radiš tamo gdje nema ‘naših’. Ne boli glava.
Bosanca moraš prepoznati i po ovome iako mi se gadi. ‘Sine, jebo ja svoju  mater, ako ne vjeruješ…’, tako mnogi otpočinju svoje američke snove. Ili ‘onda ga ja ošinem sa pet hiljada ovako’, pa lupne po šanku, hoće reći pokaže 5 hiljada dolara, što je nekako i za svariti, ali kad hoće da s tobom izmijenja telefone, najbolje je umjesto da broj memoriše, jer to ne zna, ovo : sad će ti zazvoniti, sad sam ja nazvao. Ako ga pitaš za njegov broj, mrtav hladan će ti reći da ne zna, i dati ti u ruke aparat da broj sam pronađeš.

Na svom face profilu, Bosanac će postaviti sve. Od ručka kojeg je požderao do stvari koju je kupio. Uz sliku će cijene uduplati. Nek’ se zna! Svoju pripadnost džematu, a ima ih ohoho, ili državi, ihaha, moraš pokazati u svakoj prilici. Zastavom na kući, na kamionu, u autu. To je neopisiv i uzbudljivo nenadjebiv doživljaj. Ako je malo zastava ili grb, udari sliku predsjednika.  Ili predsjednika partije, ili ratnog generala, to je sasvim ‘cool’. Uz Bajram, obavezno urani rano, poslije u kafanu, gdje bi drugo, muslimanski je.

Bosanca najlakše možeš prepoznati po njegovom imenu ili prezimenu na auto tablicama. To je prava lična karta za policajce.
Ako otpočinje priču sa ‘jebo te Tito’, onda više nisi siguran da li je pred tobom Bosanac ili Bošnjak. Međutim, znaš pouzdano da je ‘naš’ i to te čini sretnim.

(nastavljat’ će se, akoBogda, a dat’ će!)

photo : zemljaci iz Canade, ilustracija, arhiv