Uz šesnaestogodišnjicu smrti prvog predsjedavajućeg bh Predsjedništva Alije Izetbegovića, kao i uz svaku sličnu godišnjicu retušira se bh istorija

 

Nema dana da nam ‘bh mediji’ ne serviraju prizore sa Kovača, nema minute a da nismo ‘pokriveni’ sa slikama Bakira Izetbegovića i najbližih rođaka i suradnika koji uz fanfare i uzvanice puštaju slajdove i slike te uz dove pojašnjavaju ko je bio Alija Izetbegović, kao da mi to već ne znamo. Ali, nema kraja ni retuširanju bh istorije i života Alije Izetbegovića, pa naprosto čovjeku dođe da kaže kao Šojić u seriji ‘Bela Lađa’ : ‘dosta više s tog Aliju’.
Ova asocijacija se uklapa u izjavu Resia ef. Kavazovića koji je prošle godine na jednom od slavljeničkih proslava armijskih bitaka izjavio sličnim jezikom kao i Šojić da ne zna ‘šta bi bilo s nas (valjda sa nama) da nije bilo Alije’.
Alija Izetbegović je umro 19. oktobra 2003. i od tada ovo maltretiranje javnosti i političarenje njegove familije i vrha bh države ne prestaje, ne daju čovjeku ni da mirno počiva.
Bio je političar, predsjednik stranke SDA, bio je i član i predsjedavajući BH Predsjedništva, donosio je odluke onako kako ih je donosio, ali aman-zaman ljudi, prestanite više od običnog i jednostavnog političara i vjernika praviti nadčovjeka, takav se još nije rodio niti živio.
Osim u turskoj sapunici seriji ‘Alija’ koja je trebala biti ‘orijentir i štivo’ za sve generacije ili u crtiću ‘Dedo Alija’, a evo, kao što vidimo, više se niko toga ne sjeća. Osim kad se prave vicevi na temu filmske umjetnosti.

Zašto je potrebno ‘ostaviti Aliju na miru’ ili bar, ako će se o njemu pisati i čitati, da se to uradi na osnovu naučnih i istorijskih metoda, da se ostave po strani stranačka, rodbinska i politička opserviranja familije koja upravlja državom?
Pa jednostavno iz razloga da se odmaknemo od ideologije idolopoklonstva koja nam se nameće i da istoriju BiH vratimo malo u kolotečinu naučnih i istorijskih činjenica.
Jer, projektor i porodični album pod ruku pa pravac u ‘muzej’, ‘pozorište’ ili na Kovače, najlakše je odraditi, međutim kakvi su efekti da li se iko od organizatora ovog medijskog kasapljenja istorije i pameti vide osim što nasljednik Alije Izetbegovića sebi produžava život i funkciju i zadržava državu u svojim šakama, za sebe, porodične ahbabe i za ostale jarane.
Plus, ako kažeš išta drugačije, ne sluti na dobro, lično Bakir Izetbegović ‘udara mete’ na čelo svakom ko promišlja drugačije.’Ko ne voli Aliju taj nije dobar čovjek, takvih se treba kloniti’! Ili, ‘kad bi barem cijeli svijet bio kao moj otac Alija’.
Taman posla, tek bi tad nastao ‘hrkljuš’, iako razumijem Bakira, i ja o svo ocu imam najbolje mišljenje.
No, ako već tako mora ‘da ide’ u BiH, i ako se ne može drugačije nego povjerovati o nadnaravnim čudima Alije Izetbegovića, mislioca, lidera, vladara, insana, zašto se tim video-projekcijama sjećanja ne pokaže baš ono šta je bilo i kako je bilo, pa da onda mi odlučimo da li je Alija bio ‘svetac’ ili obični vjernik bh političar. Posebno, više je dosadilo ‘Alija ostavio u amanet’ ovo, pa ono, pa državu, pa više neznamo ni šta ni kome, osim Erdogana i Turske, dajte već jednom da se provede ta ‘ostavinska rasprava’ iza Alije da vidimo šta je ko jamio a šta dobio.
Prvo, kad se već govori o prvim ‘demokratskim bh izborima’, zašto se uporno izbjegava naglasiti u ovim istorijskim osvrtima da je Alija Izetbegović dobio pola miliona glasova manje od Fikreta Abdića a i pored toga ‘postao predsjednikom’. Dok je njegov zamjenik postao sandžaklija, stranac Yugosloven Ejup Ganić.
I ovo predsjednikovanje je netačno, bio je samo predsjedavajući u BH Predsjedništvu, budući da bh pravni sistem ima poseban ‘predsjednički’ sistem sa tri konstitutivna predstavnika, pa to više znaju i djeca u vrtiću. I od svih, koji su se na tim stolicama izrotirali, jedino je ‘Alija prvi predsjedik’ a svi drugi, ostali, su samo predsjedavajući.

Ova laž se ponavlja permanentno, evo i 16 godina poslije Alijine smrti čujemo isto.
Slijedeća notorna laž je da je nakon bh rata jedino Alija izišao ‘bez mrlje’ na obrazu a što je javnosti podkrijepljeno i izjavom Haaških dužnosnika. Alija Izetbegović je kao i Franjo Tuđman bio u istrazi za ratna događanja u BiH, smrt ga je da kažemo ‘spasila’ suda i sudovanja. Naravno, odmah će se skočiti i reći ‘nema izjednačavanja’, što je sasvim o. k. ali istraga je postojala, međutim niko to u silnim sjećanjima ne navodi.
Dalje, u silne zasluge Alije Izetbegovića se ubraja ‘suverena i jedinstvena BiH’ a svi vidimo koliko i kako smo suvereni, izjava Holbrooke-a ‘kako ne bi bilo Bosne da nije bilo Alije’ je neupotrebljiva iz prostog razloga jer ovaj tvorac Daytonskog Sporazuma nije među živima. A, ako je i to tačno, onda tek ne valja, jer ovo nije ni blizu Bosne kakva je trebala biti i kakva je bila.

Nadalje, nigdje se u silnim zaslugama ne navodi da je SDA glavni krivac što je država privatizacijom i certifikatima načisto opljačkana, kako su se na taj način oni najbliže Aliji dočepali Titinih fabrika i hotela i domova te glavnih lokacija u centrima gradova, ne bi se moglo reći da baš Alija nije sve to znao i vidio.

Pa zatim, kakva je uloga Alije Izetbegovića u spajanju Islamske Zajednice BiH sa državom BiH a koji zagrljaj je sve čvršći i jači kako vrijeme državi BiH promiče, ili recimo, gdje su nestale pare iz predratnih i ratnih donacija za odbranu države, milijarde su u pitanju, a sve se to sakupljalo i distribuiralo preko vrha vlasti i Rijaseta.
Po pitanju Kovača, također se ne iznose činjenice od kojih valjda porodicu Izetbegović nikada glava ne zaboli. Naime, ovdje se turbe Aliji napravilo skoro za života, ali ono još gore, od augusta 2006. još se nije saznalo ni otkrilo ko je i zašto digao u zrak Alijin mezar, neće se nikad ni saznati kakve su prilike. Kao što se neće saznati ni na desetke političkih ubistava, pitanje je da li iko to više istražuje nakon nekoliko desetljeća.
Alija je tražio i pravio islamsku državu, to još uvijek sa neskrivenim zadovoljstvom potencira njegov sin Bakir tvrdeći da ‘će nastaviti započeto’ i ubacujući u program SDA stranke principe ‘Islamske deklaracije’, dok istovremeno bez ikakovog osjećaja stida tvrdi kako se ‘zalaže za građansku sekularnu državu’, za Republiku čak, dok njegov podpredsjednik Šefik Džaferović ide još dublje pa kaže da će mo u djelima Alije Izetbegovića “naći intelektualnu dubinu i odgovore za današnja pitanja sa kojima se susrećemo”.
A radi se o djelima “Islam između istoka i zapada”, “Problemi islamskog preporoda” i “Islamska deklaracija”, u kojima je dominantna tema islama. O kojoj ‘intelektualnoj dubini’ bulazni matori Šefik bilo bi odlično da nam iko pokaže i ukaže.
Zbog svojih radikalnih stavova Alija je još kao mladomusliman osuđen na tri godine 1946. godine da bi zbog Islamske Deklaracije dobio 1983. godine u poznatom ‘Sarajevskom procesu’ još 14 godina zatvora od čega je izdržao ‘svega’ 6 godina, izišao iz ćuze i osnovao SDA, sve ostalo je naša bajkovita istorija.
Znamo također da je uz pomoć tadašnjeg Reisa Mustafe Cerića Alija Izetbegović bh armija načisto ‘očišćena’ od nemuslimana, da su se u BiH planski ‘uvozili’ mudžahedini i ostali otpad sa Bliskog Istoka, vehabije, strani plaćenici a da je to sve pokrivano od strane SDA i Alije sve dok Amerikanci nisu počistili Pogorelicu i silne ‘humanitarne organizacije’ i kampove, međutim ništa od ovih istorijskih činjenica nema uz ovakve godišnjice i podsjećanja na Aliju.
Ima toga još, kao recimo mijenjanje nacije bez referenduma i na brzaka, no cilj ovog teksta nije omalovažiti umrlog Izetbegovića već ukazati na nedosljednost i bruku njegovih nasljednika u prekrajanju istorije i na potrebu realne ocjene njegove uloge u istoriji BiH koja jeste nesumnjiva ali nije nipošto nadnaravna i zabranjena za konzumiranje.
Bakir Izetbegović i jeste, kako on kaže ‘privilegovan’ time što je sin Alije Izetbegovića ali šta je sa onima ‘neprivilegovanima’ kojih je mnogo više a ne pita ih niko ni zašta osim za porez i glasanje.

Oni su valjda ‘hendikepirani’ kao što je  i sam Bakir (‘ali na izvjestan način ja sam i hendikepiran jer sam očekivao da je cijeli svijet onakav kakav je bio on’).
Totalni retardi, nego šta!

photo :  crtanka o Aliji Izetbegoviću, arhiv