Nagrada za mir otišla u Etiopiju, ‘majka’ Munira Subašić ‘nije prošla’

 

Nema veze što je ‘kraljevska’ i što je ‘akademija’, Švedska Akademija za dodjelu Nobel nagrade je i ove godine u popriličnom skandalu. Kao što znamo, prošle godine usljed ‘seksualne efere’ u ovoj Akadmiji nagrada za književnost nije uopšte dodjeljivana, ove godine su izabrane dvije.

Afera je izbila nakon što je švedski list ‘Dagens Nyheter’ objavio izjave 18 žena koje su svjedočile o seksualnom i fizičkom zlostavljanju koje je počinio Jean-Claude Arnault, suprug članice Švedske akademije, pjesnikinje Katarine Frostenson. On je optužbe negirao, ali državni odvjetnici su proveli istragu protiv njega i  osuđen je na dvije godine zatvora.
No, nije samo nagrada za književnost predmet kritika i reakcija, vrlo su upitne i Nobel nagrade za mir ispred ove Akademije, no uprkos svemu, ‘Nobel’ ide dalje i svake godine je sve više pod lupom javnosti. I kod prijedloga i kod nagrada.

Ovogodišnju (2019) nagradu za književnost dobio je austrijski pisac Peter Handke i istovremeno je uručena nagrada za književnost za prošlu godinu koja je u rukama poljske spisateljice Olge Tokarchuk. Nagrada Austrijancu je izazvala salve pohvala iz Srbije a oštre reakcije iz Bosne i Hercegovine, no uprkos tome, Švedska Akademija ostaje pri svome stavu. Nema oduzimanja nagrada niti promjena.

Negativnih reakcija ima i van Balkana ali nisu tako primjetne i vidljive, kod nas se sve više čujei vidi jer je sve naslonjeno na politiku i na našu prošlost. Kao što znamo, budućnost je u našoj prošlosti.

Austrijancu se osporava a Akademiji upućuju pogrde i protesti, peticije i zahtjevi za oduzimanjem nagrade zbog toga što je otvoreno podržao Slobodana Miloševića, Srbe i njihove postupke u bh ratu, što je negirao genocid u Srebrenici (čak je išao tamo, obilazio ratišta i slikao se a ond a i objavio esej ‘Pravda za Srbiju’) čime se direktno svrstao na jednu stranu u sukobu, Švedska Akademija, pa i neki poznati bh pisci i akademici su jednostavno ovakve zahtjeve ocijenili nebitnim za nagradu. Jer, kažu nagrada je dodijeljena za književnost gdje se kod Handkea cijenila „narativna imaginacija i enciklopedijska strast koja predstavlja život kao prelaženje granica”, a ‘sedamdesetšestogodišnji pisac drama i romana iz Austrije prepoznat je zbog uticajnog rada koji korišćenjem neobičnog jezika istražuje perifernost i posebnost ljudskog iskustva”.

Dakle, Handke je nagradu po Akademiji zaslužio zbog svog spisateljskog opusa a ne zbog svog političkog mišljenja. I, zbilja, njegov književni i spisateljski opus je impozantan, za ovu nagradu je bio nominovan i prije više puta ali je nije dobio, međutim i pored toga, Akademija je morala i trebala imati više ‘sluha’ u odabiru vrijednosti za nagrade. Ne samo za književnost već i za ostale kategorije, posebno one za mir.

Kao što znamo, Nobel-a za mir je dobio američki predsjednik Barack Obama 2009 godine zbog “zalaganja za nuklearno razoružavanje i doprinosa miru u svetu”, iako čitav Svijet zna da je u Ovalnom Office Obama bio tek 19 dana prije izbora za nagradu, dok je uveliko Amerika ratovala na Bliskom Istoku, što se ne može nikako ocijeniti kao ‘doprinos mira u Svijetu’. Sjetimo se da je nagradu za mir dobio i Yasser Arafat vođa Palestinaca zajedno sa Jicakom Rabinom, što je izazvalo salve kritika i Arapa i Jevreja, posebno je kritičarima upadala u oči uniforma ‘mirotvorca’ Arafate i njegova palestinska marama sa pištoljem oko pojasa. Ili, pak nagrade za mir Henry Kissinger-a, u vrijeme nagrađivanja savjetnika za bezbjednost američkog predsjednika Nixon-a čije ‘mirotvorstvo’ je u najblažu ruku diskutabilno. Slično je okarakterisana i nagrada za mir Kenijke Vangari Mataji 2004. , kao prve žene iz Afrike – za doprinos sprečavanju sječe šuma i borbi protiv korupcije, dok je u medijima odzvanjala njena izjava “da je virus side napravljen u zapadnim laboratorijama kako bi se iskorjenili crnci’.
No, da se vratimo na Austrijanca i na kritike Akademiji, koje dolaze najvi­še iz BiH i skor iz iste ‘kuhinje’. Reagovala je SDA, uduženje ‘Majke Srebrenice’ Munira Subašić i Islamska Zajednica BiH, rekacija Reisa Kavazovića.
Zvanični državni organi su ostali suzdržani, kao i zajednice pisaca ili akademika, izuzmemo li sporadične reakcije pojedinaca ili obavezno nadmudrivanje Šefika Džaferovića i Željka Komšića sa Dodikom.
Što znači da se bh realnost, kao i u svakoj sličnoj situaciji pokušala uplesti istom matricom u svjetske okvire i odluke. Na temeljima žrtve ili pobjednika u ratu, na genocidu koji je već dokazan i presuđen u Haagu i koji nema veze za opusom nagrade.
A šta bi bilo da je, na primjer, Munira Subašić dobila nagradu za mir, da li se zapitamo?

Jer, kao što znamo, ona je samu sebe predložila za ovu prestižnu nagradu, nagradu za mir, na sjednici Odbora za komemoraciju u Sarajevu jula ove godine. ‘Nije prošlo’, a da jeste, onda bi iste kritike i prigovore imali sa suprotne strane, iz Srbije, dok bi pohvale padale iz BiH.
Ovogodišnja nagrada za mir je otišla etiopskom premijeru Abiy Ahmed-u za njegovo zalaganje za mir sa Eritrejom, ‘favoritkinja’ medija tinejdžerka Gretta Thunberg nije imala ove godine naklonost Akademije za svoje poteze u domenu klimatskih promjena
I kritike i pohvale su sasvim razumljive, fond nagrade iznosi oko 1 milion eura, Nobel je nagradu ustanovio za polja nauke medicine, fizike, hemije i ekonomije, te za književnost i mir još davne 1895 godine, a nagrade se uručuju od 1901 godine.

Usljed toga je i više razumljiva reakcija Munire Subašić koja na neupitnom genocidu u Srebrenici već tri decenije grabi lovu i šakom i kapom, unovčavajući debelo žrtve bh rata. I ne samo ona, glavni ‘reagovaoci’ su tu u njenoj blizini, posluju po istim šnitovima.
Udruženje Munire Subašić ‘Majke Srebrenice’ za ‘mirnog’ Nobel-a je predloženo još jednom 2008. od strane Mirnesa Ajanovića i njegove političke stranke Boss, te 2016. ispred jednog udruženja u dijaspori u Skandinaviji, kada su uz to udruženje predložene još i ‘Žene u crnom’-udruga iz Beograda te ‘Institut za traženje nestalih osoba BiH’ .

Dakle, ne zbog kritika ‘majke nad majkama’ Munire poznate po izjavi ‘ebeš pet iljada marki mjesečno, šta je to’ koja je svoje poslovno carstvo razvila i izgradila u Sarajevu a preko Srebrenice u koju se nikad nije vratila, posebno preko Potočara, Švedska Akademija je ipak u svojim nagrađivanjima na ‘posebnom kursu’ i poprilično se ispolitizovala i kompromitovala tako da bi, da može ustati, sam Nobel istu ukinuo ili bi upalio fitilj na svom dinamitu. Da zbriše sramotu i afere.

photo ilustracija : Munira Subašić i Peter Handke, arhiv