BH atletičar Amel Tuka i unovčeni vehabijski patriotizam, ahmedija džamijskog uhljeba, hafiza i hodže Careve džamije Sadrudina Išerića ne može stati u garsonjeru, Džanan Musa i stan ‘bez pokrića’ …

 

Komunizam smo, kao što znamo srušili, skrvili bez milosti i već treću deceniju uživamo blagodeti ostataka onog ‘mračnog perioda naše demokratije’.
Još prodajemo Titine vile, ambadsade, jahte i auto parkove, Titine fabrike smo podijelili bratski jaranima, škole i puteve te aerodrome i gradske trgove pretvorili u ruine pogodne za strana ulaganja, za tržne centre i bogomolje, dostovima i predratnim fićfirićima i ‘teškim komunjarama’ smo dali sve privilegije i svu vlast, državne firme tušimo na tenane i spremamo za miran počinak. Potomci partizana su se preobratili u ‘teške vjernike’ i džamijske i crkvene moljce i još noćima ne mogu zaboraviti taj period ‘mračnjaštva’ i ciljaju svim sredstvima kako zatrti i zadnju klicu onog nekadašnjeg sistema, ali klice još opstaju.

Evo, u Neumu, gdje su se nekada banjali komunistički ‘lideri’ a gdje su policajci noćima čuvali njihove guzice a danju im zalijevali bašče iza njihovih kuća i vila, i dalje se grade zgrade i zalijeva kupus, samo što su sada stanovnici ‘naši lideri’, patriote i domoljubi a ne ‘komunjare’.

U vlasti i sada sjede ‘guzonje’ koje se roguše na svaki pomen komunizma i socijalizma, samo sada su to ‘demokratski izabrani predstavnici’ naših nacija, naši konstitutivni ‘lideri’ kojima nikako ne smetaju  ostaci komunizma vidljivi ‘iz aviona’. Plate evropske, odijela slavnih, besplatan internet, pilanje celularnih do mile volje, liječenje u inostranstvu, isplata odlaska u penziju, plaćen odvojeni život od familije, troškovi dolazaka na sjednice, plaćeni stanovi, stanovi na poklon, topli obroci, hladni obroci, dnevnice i skupe limuzine.

Nema čega nema, i, iako sve miriše na nekadašnju ideologiju, na moć i vlast, niko od ‘prozvanih’ se neće složiti sa tim. I to nije sve. Kritikovali smo ‘vječnu vladavinu’ komunizma a ovi ‘naši’ su već odavno to ‘prešišali’, niko i nikada ne odustaje od vlasti već trideset godina.

U onom sistemu su se ‘zasluženima’ dijelile nagrade, poklanjali stanovi ‘potrebnim kadrovima’, naučnicima, inžinjerima, uz uslov da ostanu u firmi, da privređuju i pospješuju proizvodnju, sportistima su uglavnom išle medalje i zahvalnice, u ovom našem, otišlo se i dalje. Može sve ovo, ali može se još i više, tako da ‘naša vlast’ ima ‘pravo’ da bez ikakvih provjera i kriterija, dijeli i novčane ‘poticaje’, po svom nahođenju. I Predsjedništvo, i vlade, i Kantoni, i opštine i načelnici. Svi daju nemilice, šakom i kapom.
Ali, došli smo i do najmodernijeg. Stanovi se dijele i hodžama, što je najnormalnije u ‘građanskoj državi’ Bosni i Hercegovini. Budućoj Republici.

Tako, bez da trepne, hadžija i predsjednik skupštine Kantona Sarajevo, pokloni hodži Careve džamije, hafizu Sadrudinu Išeriću čitavih 100.000 KMa, za ‘rješenje njegovog stambenog pitanja’. ‘Ti meni serdare, ja tebi Vojvodo’. Jer, hodža je to ‘zaslužio’, ‘obratio se u njegovo ime Medžlis sa takvim zahtjevom, a takav zahtjev se teško odbija. Bar kad je u pitanju predsjednik skupštine Dino Konaković, inače predsjedniki stranke ‘Narod i pravda’.

Tipično komunistički, je li tako. Kao da je hodža neki doktor mikrobiolog u firmi koja vapi za tim kadrom, pa ga treba ‘zbrinuti’. Kao da nije. Kriterije ovakvog dobročinstva niko ne provjerava, ako će te priupitati hadžiju Konakovića zašto je zakinuo ove pare od ministarstva za ekologiju i okoliš, dobiće te odgovor. ‘Mene napadaju zato što to nije uradila SDA’. Taman tako. Ima i ona, koju je Konaković odvalio prošle godine na jednom od silnih otvora džamije kako su ‘nam džamije važne kao fabrike’, a gdje ćeš važniju facu od hodže. Kadar i pol. Iz razloga više, ali to se ‘ne pika’ jer je hodža ‘aktivan’ na ‘fejsu’ pa otvoreno lobira za Dinu Konakovića.

Naravno, ahmedija ovog islamskog uhljeba ne može stati recimo u garsonjeru, to mora biti stančina od najmanje 100.000 KMa. I ne pitajte zašto mu stan nije obezbjedila Islamska Zajednica biH, ako već ta firma barata sa desetinama miliona KMa prihoda, i ne tražite odgovor šta to sve ima sa državom BiH. Odgovor se zna. Konaković nije poklonio SVOJE već NAŠE pare, zato što mu se hoće i zato jer tako može.

I tačno je da SDA ne bi ni mrdnula guzicom da je ‘njihov’ predstavnik učinio takav poklon, uostalom, i oni i dalje poklanjaju i dijele kao i Konaković, ali to nije tema ove priče. Poanta je u ideologiji. I u vjeri i državi Bosni, u sprezi vjere i države. Politike i religije, uz malo više bezobraznog patriotizma, nego šta!

Treba ostati na vlasti pa opet dijeliti. Iz istih razloga je i bivši načelnik Bihaća Emsad Galijašević udijelio stan mladom košarkašu Džananu Musi u Bihaću kada je košarkaška reprezentacija BiH osvojila zlato na Evropskom prvenstvu u Litvaniji 2015. godine. ‘Jer je Džanan Musa pokazao kako se voli Bosna’. Jer se Musa zamotao u zastavu BiH a takav patriotizam koji uveliko podsjeća na komunizam je razgalio srce Galijaševića i Musa je dobio ključeve od stana. Bihać je nakon godinu dana uhapsio Galijaševića kao najvećeg kriminalca iz reda SDA uz mito od 10.000 KMa, međutim, ostao je Musin stan koji Grad bihać mora platiti. Dakle, Galijašević je poklonio ‘nečiji’ stan, koji nije ni plaćen, nije dao svoj, ali tada ga je bilo u novinama i na televiziji do iznemoglosti. I, uz put, još nije sjeo pošteno na optuženičku klupu, još tužioci i sudije ‘istražuju’ snimak na kojem Galijašević prima mito.
Slična manija poklanjanja zahvatila je i ove godine bh vlast.

Hodža Careve džamije je svojim postovima na ‘fejsu’ dokazao nebrojeno puta kako je i koliko je patriota i koliko voli Bosnu, ma voli je više od ahmedije, poklon za njegovo stambeno zbrinjavanje je najmanje što država BiH može učiniti za njega. Uostalom, nije li zbog takvog domoljublja i bivši Reis Cerić ‘stambeno zbrinut’, tako što mu je država poklonila kuću bivšeg komuniste Rate Dugonjića u srcu Sarajeva.

Istina, ovim Islamska Zajednica uvodi u praksu nove aksiome koji se moraju pratiti. Mi će mo proizvoditi hodže i hadžije a eto države neka ih zbrinjava. Ima se, može se.

Zbog patriotizma, pokloni frcaju i Amelu Tuki, zbog osvojenog srebra na atletskom prvenstvu u Dohi od prije neki dan, i to ne bilo kakvog patriotizma. Već onog pravog, državnog, vjerskog. U njegovom slučaju klasičnog vehabijskog. Ovaj sportista nikud ne putuje bez Kur’ana torbici, svaku utrku odklanja na sedždi (kao Hamdija Lipovača bivši SDP kadar uz Bajram), ispred kamera, i uvijek naglasi ‘kako se samo Njemu obraća’. Novinari to obavezbo bilježe i vijesti putuju, ljubav prema domovini nema granica. A nema je ni Božja ljubav.

Zar nije onda zaslužio da bude ‘ambasadorom BiH’ kako ga je nazvao ‘tečić’ Denis Zvizdić i odmah mu poklonio 20.000 KMa? Onda je uslijedila jedna pa druga, pa teća vlada, svako sa po 15.000 KMa. ‘Na najbolji način je predstavio Bosnu’, uglavnom se naglašava uz datu nagradu. Nema boljeg načina ni boljeg ambasadora.

Iako, ruku na srce, ima i boljih sportista od njega, na što je i pismom ukazala bh sportiskinja Naila Krupić iz Bužima, napominjući da je zlatna medalja BiH donešena aprila ove godine ispred i u ime njenog kluba u borilačkim vještinama, te kako nije u redu da se jedni nagrađuju a drugi na prvenstva putuju o svom trošku i uz teške muke, Naila je totalno promašila. Država BiH ne nagrađuje medalje, ona nagrađuje patriotizam i ideološki komunistički domoljubni efekat. A on je kod Tuke vidljiv i previše. To je Bosna po mjeri vlasti.

Nego, Naila, ako hoćeš nagradu i priznanja, ogrni se zastavom i padaj na sedždu. Ili, kao Tuka, zaplači uz zastavu ali reci’ izvinite, sad moram na džumu, nemam više vremena’, kao što je i sam Tuka izjavio i odlepršao ‘pravo iz aviona u džamiju’.
Kažem vam, komunizam je još tu, samo ga treba prepoznati. I osjetiti. I ubiti svaku klicu u njemu.
Stanom, lovom, bilo čime, samo da ga nema. Stanova i love neće faliti.

photo : bh atletičar Amel Tuka, poslije svake utrke zahvala državi, arhiv