Hafiz tvrdi da je sevdalinka nastala pod uticajerm Kur’anskih ‘mekama’ (melodija), od ezana

 

Naslušali smo se i načitali ko je sve prešao na islam, što tajno a što javno, od Josipa Broza Tita do Barack Obama-e, od Lava Nikolajevicha Tolstoj-a do Pady Ashdown-a, nedavno preminulog Visokog BH predstavnika, kojem je na komemoraciju lično išao Reis ef. Kavazović i ‘po želji rodbine proučio ajet iz Kur’ana’, a Željko Komšić sav ‘naježen’ slušao pažljivo.

Dakle, sve je zasnovano na Svetoj Knjizi, mi smo nastali od gline, mi muškarci, žene su od našeg dvanaestog rebra, kaže, slijedeći Svetu Knjigu bivši Reis ‘Hižaslav’ efendijica Cerić. Čak i sevdalinka, koja se u bh pravospisu i bh rječniku zove sevdaHlinka, sa veliko ‘H’ u sredini.

Makedonski hafiz sa aktivnim djelovanjem i u BiH i u dijaspori, učač Kur’ana napamet Aziz Alili, tvrdi da je ova vrsta muzike nastala ‘pod uticajem kur’anskih mekama’, dakle iz islama, od ezana, i da su ovu muziku kod nas u BiH donijele Osmanlije. Kao ilahije i kaside, samo što su ove potonje ‘sakralnog’ a ove prve nekog drugog, ‘svjetovnog’ značenja. Pomenuti hafiz sa boravkom u zagrebačkoj džamiji u Hrvatskoj je na ovu temu ‘mekama’ tj melodije čak i magistrirao i doktorirao, čudni su putevi doktorski.

I, zaista, sevdalinke, koje se kod nas preobratiše u sevdaHlinke, ‘mirišu’ na ‘našu tradiciju’, posebno one u izvođenju Himze Polovine ili Zaima Imamovića, međutim nisu oni jedini pjevali a posebno komponovali ove tužne straogradske  urbane pjesme čije prve pojave bilježe strani putopisci u XVII vijeku, kao što zabilježi jedna Italijan koji je prošao kroz Visoko. I one u  XVI vijeku iz dopisa splitskog kneza venecijanskim vlastima o slučaju zabranjene ljubavi između hrišćanske djevojke Mare i muslimanskog momka-mladića Fadila (Pjesma “Zaljubi se Turčin u našu golubicu”). Doduše, ima još jedno ranije bilježenje sevdaha u 1475 godini u pjesmi Bosanca na carigradskom, dvoru posvećenoj ljubavnoj aferi sultana Mehmeda Muje i žene turskog vojskovođe Mahmut paše Angelovića, ali nije baš zvanično.

Kad bi se slušale samo pjesme Himze Polovine još bih mogao i razumjeti hafiza i imama, ali kao što rekosmo za razliku od ovog mostarskog tananog hodžinskog glasa kojeg je puštao jednostavno i bez napora i čije pjesme su ličile na zvučnik sa munare, drugačije je mišljenje kad se poslušaju pjesme Safeta Isovića koji se sav preznoji i isprazni dok nam sevdah ne dočara (i to odlično, dakako) i dojam je sasvim drugačiji kad slušamo Mehu Puzića, Hanku Paldum, Nadu Mamulu ili Nedžada Salkovića ili Silvanu Armenulić.

Svoje otkriće hafiz Alili temelji kao što je i red u islamu, na predanju koje kaže kako je jedan od autora bh sevdaHlinki Jovica Petković njegovu tvrdnju i potvrdio njemu lično.

Njegova poznata pjesma a sevdaHlinka (za koju hafiz Alili tvrdi da je ‘skoro sevdaHlinka’) ‘Sa Igmana pogledat’ je lijepo’, nastala je upravo na razmišljanjima hafiza. On kaže kako je Petković ovu pesmu napisao i dugo dugo tragao za melodijom ali nije nikako ‘išlo’. Uvijek je ‘vuklo na Šumadiju’. Sve dok…
Jednog dana Petković koji je stanovao nasuprot Begove džamije u Sarajevu nije čuo ezan sa munare .. a prozor otvoren a sve ječi. Allah illlelah … Allahu ekber i sve tako, i onda se Petković trgnu, zgrabio harmoniku i sav se naježio te skladao jednu od najboljih bh sevdalinki.

Tako je po predanju hafiza Petković Šumadinac ‘opazio’ našu stvar, mora da je postao i musliman ali nije htio kao ni Tito to saopštiti, nema druge. Ali je zato to ‘dokazao’ pjesmama kao što su  “Bosno moja, zemljo mila”, “Da sam ptica i da imam krila”, “Jahao sam konje”, “Kada moja mladost prođe”, “Šeher grade, Banjaluko mila”, “Neka moja duša vene”, “Jajce, grade, to je tvoja dika”, “Romanijo, goro jelovita”, U Avdije ćeri obadvije”, “Razbolje se srce moje”, Smederevo, grade od starina…” Ima toga još.

Kur’anske ‘mekame’ osjetio je još jedan Srbin koji je zaslužan više od hafiza za mnoge bh sevdalinke koje su neprsušni izvor dobre muzike i osjećanja a njegovi me je Dragiša Nedović. Svi mi odlično znamo i naručujemo u kafani pjesmu ‘Prođoh Bosnom kroz gradove al’ ne nađoh srcu mira’, a malo ko zna da je njen autor Kragujevčanin Nedović, koji je autor i svedalinke ‘U lijepom starom  gradu Višegradu’, pa mi i on malo ‘sumnjiv’ mora da je tajno sevdisao a ovamo … pretvarao se. Ma bio je i Aleksa Šantić, čim je onako fino sročio ‘Eminu’, ‘sumnjiva’ mi i Radojka Živković iz Kruševca jer i ona je skovala pjesme ‘Ne vjeruj joj jarane, ne vjeruj joj rode’, ili onu ‘Hvalila se žuta dunja’..

Sumnjiv je i Đura Jakšić sa pjesmom ‘Zelen lišće goru kiti’, pa Novica Negovanović i njegova sevdaHlinka ‘Ko se jednom napije vode sa Baščaršije’… i sve to nda ukazuje da priča hafiza ima smisla. ‘SvedaHlinka je mogla nastati samo u društvu koje je oblikovao islam’.

Nikako drugačije. I, plus, danas se više sevdalinke pjevaju i njeguju u Srbiji nego u Bosni. Još jedan dokaz da je hafiz sasvim zasluženo doktorirao. Moliću fino!

photo :  harmonikaš i kompozitor Jovica Petković, arhiv