Guglaj’ Bosanski, kad čitaš bh novine, inače nećeš ništa razumjeti

 

Zbilja, kuda ide ovaj naš maternji, bosanski jezik, u kojeg se kunemo i za kojeg ginemo evo od završetka bh rata pa sve do sada. I u buduće? Kojeg nam nedaju i kojeg neće u školske programe ne samo Srbi i Hrvati, neće ni školovaniji Bošnjaci. Bosanci, kao što znamo ne postoje, tek se u zadnje vrijeme stidljivo javljaju, tako da se njih ovo ni ne tiče.

Iako se smatram dobrim poznavaocem svoga rođenog jezika, iako znam da postoji mnogo turskih i arapskih riječi u tom jeziku, ostao sam zatečen. Iznenađen. Uzbizuhurio sam se.
Čitajući bošnjačko-turski internet magazin ‘Stav’, gdje sam se inače načitao svega i svačega (radi toga je i nikla ova bratska novina valjda?!), nisam mogao preskočiti nikako ovaj naslov.
GDJE JE MUNARA, DŽAIZ JE OKUJISATI; GDJE JE MIHRAB, TREBA SE KLANJATI.

Šta li je to pomislih, u vraga naslov, idem vidjeti o čemu se radi, pa krenem čitati. Kad li, o Bože ti dragi, muke i belaj. Ništa skoro ne kontam. Priču dugu dva kilometra o nekom hadžiji i mujezinu (koji se ovdje čita i piše muezzin, sa dva ‘z’) ovaj ‘naš’ medij je umalo napisao na turskom. Ili arapskom?

Da ne bi google prevodioca, ne znam kako bih skontao o čemu se radi.

Elem, nekako sam. Hadžija Velija Kukuruzović  i muezzin (mujezin, onaj što uči ezan sa džamije ili iz džamije a preko zvučnika) ispričao je pitku ‘domaću’ priču o tome kako je sa 13 godina oženio curicu od 12 godina, pa kako svira sve muzičke instrumente od kojih sam prepoznao jedino harmoniku, posebno kako je čitav život učio ezane po džamijama čitavog Svijeta. I toliko ih je volio da je služeći vojni rok u Beogradu tajno se presvlačio u trenerku pa pičio do džamije na Kalemegdanu da prouči koju, a niko ga nikad nije ‘uhvatio’, u čemu je posebno uživao. A mujezinio je, veli od Granade do Španije i Izraela, ma čak je, kako sam rastumačio, učio ezan i sa Ajfelovog tornja u Parizu. Ne onako baš naglas već više ‘u bradu’ ali čula ga neka sa hidžabom (pokrivena) i nagradila ga. ‘Da te Allah n agradi’.

Znam da je ovaj list na turskim i SDA jaslama i znam radi čega tako piše, međutim nije mi jasno da se takvo pisanje ozbiljno naziva ‘našim jezikom’ i ‘našim pismom’, jer siguran sam nema Bošnjaka a Bosanca pogotovu koji će razumjeti ovog našeg hadžiju. Džaba mu škole i diplome.
Nisam imao snage da dugo tragam za prevodiocem sa turskog, arapskog ili persijskog, molim svakog koga ovo interesuje da se sam snalazi. Osim ako nije načitan pa to sve razumije ‘iz prve’.

Na brzinu, u tekstu sam našao ovih ‘nekoliko’ riječi i fraza koje su me uzbudile.  ‘Okujisati’ (sa munare), džaiz, muzički instrumenti : nej, tambur (nije tambura već valjda muška tamburina) i baglama, sidžili, hifzija, lijeha, svirati rebab, mihrab, hifz, tedžvid, čajluk, šećerluk, ugurola, kaskatiti, sohbet, preselamismo se, hoda haifz, ikamet, uzbihuziriti se….

Mada toga ima koliko hoćeš.
I nije bez veze i ‘nako’, treba ‘guglati’. Inače, ako ne naučiš, ‘ispašće’ da ne poznaješ svoj jezik. Bosanski jezik. Kud ćeš veće sramote od toga. Jer, nešto slično se nudi i u drugim ‘medijima’, tipa ‘Preporod’, recimo. Ili na web stranici Islamske Zajednice BiH, pa na prirepku te Zajednice na web sraoni ‘Bošnjaci’.net, recimo opet. U zadnje vrijeme ima ‘tradicinalnih’ fraza i sintagmi i u ostalim medijima širom BiH koje plijene ljepotom i autentičnošću ‘našeg jezika’, sve pola/H/ko i na ‘sabur’
Zato, ‘guglaj’ nacijo. Da ti ne bi dijete iz bosanskog dobilo ‘keca’ a ti postao ‘din-dušmanin’ prvog stepena.

photo ilustracija : screen magazin ‘Stav’, arhiv Cross