Utica NY Šesnaest kafana a niko nikoga očima pogledati ne može

 

Utica NY, grad emigracije i izbjeglica na sjeveroistoku Amerike, pored četiri bh džamije u prečniku od dva kilometra, ima se sa još čime pohvaliti. Ovdje kako-tako radi i posluje šesnaest ugostiteljskih objekata bh provijencije. Ako se u međuvremenu nije još koja ‘otvorila’.

Znam, ne ide to baš uz vjernike i nije se s tim pohvaliti, ali jebiga, kad ima more se i mora se. Kao kad Ciganin u vicu jede svaki dan graha pa se hvali : ‘ima se, more se’. I zato jer svako voli paru na lak način, a gdje ćeš lakše od kafane. Kupiš u trgovini za male pare a onda preprodaš višestruko. I ‘zdrava leđa’.

Naravno, kao što smo mi grad pun džamija a nigdje pravih muslimana, tako i ovo ‘kafanovanje’ ima smisla i razloga, jer kod nas ‘nebeskog naroda’ ništa se ne dešava slučajno. Jer, čak i pored već dokazane činjenice da smo vjerski debelo zacrtani (na zadnjem popisu se 93% izjasnilo vjernicima u BiH), poznati smo i po tome da volimo ‘ljutu’ i pivu kao sebe samoga. Osim toga, kafane služe ne ‘za sklapanje biznisa’ kako to marketinški promovišu sami sebe novokomponovani ugostitelji utički, već za namicanje love, to je valjda opštepoznata stvar. U dijaspori služe i ovome : tu dobiješ potvrdu o životu, za penzijsko, za matičara i za svoje nekadašnje prijatelje.

Ne pojaviti se u kafani sedmicu dana, znači umrijeti bez dženaze. Nema te i gotovo. Posebno tvoju nevidljivost ocjenjuju vlasnici, kafedžije. Ako te nema par dana, odmah pomisle da si umro. Zabrinuti su za tvoje zdravlje. Vraga, znaju unaprijed šta im je taj dan izmaklo.

Ima tu i finih doživljaja, kafana je oduvijek bila mjesto za ‘koju pametnu’ a budalastu zapravo da ne može budalastiju. Ima i dobre hrane, ne kažem, dobrih veselica, svadbi i rođendana, ali najviše ima trača. Utički ugostitelji su specifična sorta, tračeri veći od svake bivše seljančice a sada gospođe. I umjesto da sakupljaju tračeve jer ih slušaju svaki dan, oni ih i plasiraju dalje. Budno prate šta se dešava u ‘tamo’ onoj drugoj kafani, mnogi od njih imaju i posebne čuvare i kurire koje šalju u ‘izviđanje’ kao u ratu, gluho bilo. Plate ti pivu a ti onda odeš i izvidiš koliko gostiju ima onaj tamo, na drugoj lokaciji.

Solidarnost, poslovna ili ona druga u utičkim kafanama je ravna nuli. Uz časne izuzetke, većin njih gleda kako napakovati i napakostiti onom drugom. Ako naprimjer jedan od njih ima žurku subotom uvečer, drugi i treći odmah prave svoju u isto vrijeme. Nema plana i druženja, najvažnije je samo izbiti gosta onom drugom. Ako dođeš pripit, gazda te ne može očima smisliti. ‘Idi tamo gdje si se napio’. Tamo gdje si ostavio pare. Uz ovo ide obavezno podmetanje svađi i tračeva lokalnim muzičarima i lokalnim pjevačima, jer bez njih kafanski utički život je nezamisliv. Zbog čega su i oni ‘upali u ovu kafansku mašinu’ sa zadovoljstvom.
Uz opet časne izuzetke, većina svoje goste tretira vlasnicima, robovima. Ako ‘ode’ u drugu kafanu, prestane jedno vrijeme dolaziti kod njega, ponosni vlasnik će izjaviti glasno i jasno : ‘vratiće se on meni, koga jebe’. Kao da svako ne bira svojim novcem gdje će otići. I kao da se neće vratiti. Ljudi koji idu po kafanama su kao fudbaleri. Sad su ovdje, sad ondje.

Utički ugostitelji su poprilično podijeljeni i po geografskoj karti BiH. Kao i posjetitelji kafana. Jedni sebe deklarišu ‘autonomašima’ Babinima, drugi su ‘Alijini’. No, lažu svi redom, samo dođi i popij, ako treba proučiće pola dove samo ostavi lovu. I obratno. ‘Najjedinstveniji’ su kad se stvaraju kakvi novi džemati, veselice od većeg društvenog značaja ili izbori, to nije za priču. Onda svi idu kod svakoga. ‘Mene samo biznis zanima’, tvrde tada. Poslije, opet smo na istom.

U nekadašnja vremena, kad smo samo stigli u dijasporu, utičke kafedžije su znale obilaziti svoje kolege poslije radnog vremena ili vikendom, počastiti goste i popričati. Napiti se. Izmisliti štimung. Sada toga nema, svaki samo otvori svoju radnju i uveče je zatvori, ne ide nikud. Usput reže jedna na drugog, ne govore jedni sa drugima i ne viđaju se čak ni na dženazi.
U neke od njih navraćaju i opšinski službenici ili kandidati na izborima, u neke zaviruju samo najvjerniji posjetioci i inspekcija. Ali, svi rade i ne zatvaraju, što znači da se ima ‘rašta’ kafenisati.
Čija kafa je ‘jača’ i koja ima više ‘pinje’, stvar je za našu ozbiljnu šegu i zajebanciju, ali ima i toga. Međutim, skoro svi su jednaki u jednom : velika većina nema fiskalnih računa. Osim u par restorana u kojima su gosti domaći, Amerikanci, svi drugi otvaraju pokvarenu i staru kasu ‘odozdo’, prstom, ali tek da ubace lovu. Na račun nemoj ni da pomišljaš, iako je to osnovno i glavno pravilo u Americi. Niti se kod njih može platiti karticom.

Hoće i vole samo keš. I da se zna, iako se svi redom hvale ‘da imaju dozvolu’, velika većina ti toči i dalje alkoholno piće iz plastičnih boca od Cole ili Pepsi, sakrivenih duboko ispod šanka ili u ostavi pozadi. A dok toči, ne ispušta ulazna vrata, gleda i lijevo i desno, i gore i dolje. Da ne bi naišao inspektor. Jer, ovdje je dobiti dozvolu za alkohol veliki i skup uspjeh, rezervisan za malobrojne. No, toči se, ima se može se.
Iako dozvola z apivu nije isto kao dozvola za whiskey ili rakiju. Ako inspekcija koga i uhvati, a uhvati, par hiljada kazne to sve pokrije i opet nešto ostane. Isplati se.

Vjerovali ili ne, u utičkim kafanama možeš kupiti i ukradenu robu, jedno vrijeme si mogao ‘nabaviti’ i švercovane cigarete, to je stalo jer su vlasti pokazale zube. Ostalo tolerišu počesto, samo oni znaju razlog.
Što se tiče žetona, to je za bh ugostitelje posebna priča. Znate, kad vas neko časti a imate već dovoljno pića, običaj je da se umjesto pića stavi žeton na stol, pa ako možeš popiješ, ako ne popiješ, dođi sutra pa popij. Bosanci su umjesto žetona izmislili male plastične čepove.

Čim ti neko naruči piće, nisi ni izgovorio da nemožeš, konobar ili vlasnik ti je gruhnuo čep pred tvoju facu. Ako ne popiješ, čep ostaje njemu, nema zamjene za lovu ili da nosiš čep u džepu. Znalo se desiti da ostane na desetine čepova, nije ih niko ‘ispraznio’ a naplaćeni su. Kako, Bog i vlasnik ili konobar zna, ako već počašćeni nije ništa popio. Bosanci su u svemu originalni, ovo začepljanje je ipak sami vrh mudrosti.

Ima i jedan kafanski peh, vrijedi ga zabilježiti. Jedan ugostitelj je nekoliko puta ‘otvarao’ kafanu ali jednostavno nije išlo. Zadnji put mu se kafana zapalila na noć otvora, nema je više. Da li je promijenio zanimanje, to se ne zna.

photo : Utica NY, dio grada, centar, arhiv