- Jula 1995. godine je pala Srebrenica, Dayton je skrojen četiri mjeseca kasnije, 01.11.1995. (potpisan 14.12.1995. godine), međutim o Srebrenici se nije raspravljalo uz ovaj Mirovni Sporazum, ‘bitka’ se vodila oko bunara i čuka ponad Sarajeva
Ovogodišnja 24. komemoracija žrtvama genocida u Srebrenici je završena, 33 identifikovane žrtve su sahranjene ovog 11. jula 2019. godine u Memorijalnom groblju (mezarju) u Potočarima, čime je broj ukopanih i identifikovanih za sada stao na cifri od 6.643 žrtve.
Dženazu namaz predvodio je Reis ef. Kavazović, komemoraciji su prisustvovali brojni gosti i zvanice iz političkog i kulturnog života BiH i susjednih država.
Mediji se, kao što je i ustaljeni običaj, bave Srebrenicom i Potočarima najviše 11. jula, u ostatku godine taj prostor je rezervisan za političare i vjerske poglavare, ostatak godine je za sablasno pustu, zaboravljenu i tihu Srebrenicu, odakle se samo sporadično oglase štokakvi ministri iz reda SDA partije sa svojim ‘uspjesima’ u vezi povratnika, poneka priča o plastenicima i malinama (kao da ništa drugo nema da se ponudi narodu), ponekad ‘bljesne’ Ćamil Duraković bivši načelnik Srebrenice sa svojim ‘fejsbuk’ porukama, jedino je aktivna ‘majka nad majkama’ Munira Subašić, ona se javlja uvijek i sa svih krajeva Svijeta, najviše iz Evrope i evropskih prijestolnica.
Krajem jula svi odoše iz Srebrenice, ostaju samo polja bijelih i opasno tihih nišana, što znači da se, toliko godina poslije bh rata u Srebrenicu samo ljeti vraćaju, i to mrtvi, a bh Ministarstvo za izbjegla lica još postoji i još se bavi živim povratnicima.
Srebrenica je, nema dileme najpoznatije ali i najtužnije i najzapostavljenije mjesto u državi BiH, o njoj pričaju svi a pomoć ili održavanje povratka ne nudi skoro niko.
Srebrenice i žrtava se ‘hvataju’ samo onda i najviše kad treba ‘ušićariti’ političke poene, kad treba natociljati glasače pred izbore, kad treba ucjeniti političkog protivnika. ‘Napraviti atmosferu’. Drugačije, Srebrenica ne postoji dok su priče o povratnicima postale izlizane i čak nepristojne, na njih se obaziru samo još oni koji te priče plasiraju.
Notorona je tajna da je Srebrenica davno ‘mahnuta’, da je veći dio povratnika iz Srebrenice usmjeravan u Sarajevo i ostale bh gradove, pa čak i Munira Subašić, ‘majka nad majkama’ je svoje carstvo življenja udesila u srcu Sarajeva a ne u Srebrenici.
Nažalost, i sami julski skupovi u Potočarima, bili su prerasli u prave, pravcate vašare. Janjetina, muzika, bižuterija, od silnih štandova nisi mogao prići Potočarima, ove godine srećom trgovine su pomjerene malo bliže gradu. Trgovinom Potočarima proslavio se i bivši Reis ‘Hižaslav’ Cerić koji sa cvijetićima Srebrenice trguje više od deceniju, sva autorska prava na prodaju i distribuciju ovog znaka stradanja žrtava Srebrenice ima samo ’emeritusova’ žena i njegova sestra, svojevremeno je Ćamil Duraković o tomke javno govorio, koliko Cerić zgrne love kačeći ove cvjetiće na revere, komad se prodaje po 5 KMa. Prije par godina privatizovanje Potočara je (bio) nagovijestio i tadašnji načelnik Srebrenice Duraković koji je nakon što je Orić Naser uhapšen u Švicarskoj (juna 2015), izjavio da, ako se ne pusti Orić ‘nema Potočara’. Srećom Orić je ‘izručen’ državi BiH i Potočari su odahnuli.
Dakle, ove godine komemoracija je prošla dostojanstveno, ali ipak iz pisma, opet Ćamila Durakovića, da se naslutiti da ni vjera ni politikau BiH nisu odustale od privatizovanja Potočara i Srebrenice. Duraković upozorava da su Potočari ‘svetište’ i da se tamo ‘može ulaziti propisno odjeven, u protivnom se vrijeđaju žrtve’.’ Ako znamo da je po islamskim učenjima samo jedno i jedino svetište Kaba/Kjaba, ako znamo da je Islamska Zajednica BiH i Ajvatovicu proglasila ‘svetištem’, onda nije ništa čudno ni ovo sa ‘propisnim odijevanjem’, i novim svetištem.
No, najveći ‘kamen spoticanja’ u vezi Srebrenice je upravo u karakteru zločina koji se tamo desio. Srbi tvrde da nije bio genocid, velika većina ostatka Svijeta prateći pravosnažne presude Međunarodnog Suda u Haagu govori isključivo o genocidu.
Da, ja znam šta je bilo u Srebrenici, bio je genocid, reći će Milorad Dodik 2008. godine u tv kamere Face televizije, danas genocid u Srebrenici naziva ‘montažom i konstrukcijom’, čak i ‘mitom’.
U kom pravcu je Republika Srpska oformila i posebnu ‘međunarodnu komisiju’ koja će ponovo odlučivati o žrtvama Srebrenice, ne priznavajući odluke iz Haaga.
Dodikov ‘obrat’ kada su u pitanju žrtve Srebrenice slijedi i zvanična politika Beograda, pa tako imamo permanentnu pat poziciju, zaboravljajući neke glavne činjenice o ovom događaju i ovoj enklavi.
Silne masovne grobnice i silne žrtve uzrokovale su osuđivanje 47 osoba i izricanje preko 700 godina zatvorske kazne od strane Međunarodnog suda u Haagu i domicilnih Sudova, pretežno su osuđeni komandanti Vojske republike Srpske i rukovodioci organa Republike Srspke, no takve odluke se u zvaničnim politikama iz Banja Luke i Beograda ne priznaju.
Osnovno zamjeranje i prigovor od strane Srba odnosi se na činjenicu da niko iz reda Bošnjaka nije odgovarao za zločine nad Srbima, ne samo u Srebrenici i okolini već i u ostalim dijelovima FbiH, što je i de faco i de iure i tačno. Bošnjačka strana sve optužene za ratni zločin pod parolom ‘nedamo svoje heroje i nećemo izjednačavanje žrtve’ brižljivo pazi i čuva, plaća im odbranu i uglavnom se poslije iscrpljujućih suđenja pojave oslobađajuće presude, uz tekbire i veličanje pravde i države. Sa druge strane, osjetljivost na samo ‘svoje’ žrtve prelazi sve granice i zakonitosti i pristojnosti, ‘one druge’ žrtve se minimiziraju i ignorišu, što je još jedan vid stvaranja nepomirenja i jaza između naroda.
Jer, ne zaboravimo, iako žrtve ne treba izjednačavati i ne mogu se izjednačiti, ipak je bilo i Srba ubijenih u Srebrenici i njenoj okolini, za njih niko nije odgovarao. Nema odgovornost ni za žrtve Srbe u ostalim dijelovima BiH, Kazani su recimo jedno od stratišta Srba ali glavni autori Kazana su heroji i gazije.
Bošnjaci insistiraju na priznanju genocida i oprostu, što je sasvim razumljivo. Ali, istovremeno, nisu spremni ni oprostiti ni priznati nečije druge žrtve, što je svakako jedan od razloga ovakvog odnosa prema ratu od strane Srba.
No, da se vratimo Srebrenici, simbolu stradanja bh rata i genocidu, bez namjere da ‘mijenjamo karakter rata i žrtava’, već da kažemo nešto o ‘karakteru politike bh rata’.
Javna je tajna koja se prepričava da je Srebrenica ‘mahnuta’ od strane Alije Izetbegovića i vrha tadašnje vlasti, kako bi tragom žrtava u ovoj enklavi uslijedila vojna intervencija Amerike i NATO Saveza.
Brojne su, u najmanju ruku kontradiktorne, činjenice koje govore da stvari pred pad Srebrenice nisu sasvim ‘čiste’. Znamo da je Srebrenica proglašena ‘zaštićenom zonom’ i znamo da UN pa ni Amerika nisu učinle ništa da je zaštite i spase. Pored embarga na oružje, prisustvo komandanta i vojnika UNa tamo trebale su biti garancija mira i opstanka, umjesto toga, desio se masakr.
U svojim zapisima iz bh rata, sarajevske novine ‘BH Dani’ i ‘Slobodna Bosna’ su prenosile stenograme o padu Srebrenice, po kojima je Haris Silajdžić tadašnji premijer, galamio na kurire koji su ga probudili sa viješću ‘šefe, pala Srebrenica’. Eto, dok je gorilo i dok se ginulo, Haris je drijemao.
Drijemao je i Alija, jer je neposredno pred pad Srebrenice povukao komandante na nekakav sastanak u Tuzli, kasnije su se mnogi odlučili ostati, među njim a i opjevani Naser Orić, koji o pobjedama piše i knjige. Alija nije nikad pojasnio ovu suludu odluku, dok iz zapisnika o izvještavanju iz Srebrenice prije njenog pada proizilazi da je BH Armija imala oružja dovoljno, ‘više nego Sarajevo’ bar tako je tvrdio komandant i general Delić, spominjući ose, zolje i sve ostalo, što opet upućuje na tvrdnju Srba da je bh Armija djelovala iz ‘zaštićene zone’. I ne samo to. Dok je Srebrenica faktički padala, BH vlast se bavila ‘zamjenom bolesnog Ejupa Ganića’ u osobi Bičakčića, u vršenju vlasti. ‘Oslobođenje’ ističe kako se na tom skupu vlasti pred pad Srebrenice više pažnje posvetilo Bičakčiću i Ganiću, i tvrdnjama da su vojnici ‘tamo’ odlično opskrbljeni.
O čudnim dešavanjima u ovoj enklavi je javno, kroz knjigu ‘Planirani haos’ progovorio i jedan od komandanata iz Srebrenice Ibran Mustafić, tvrdeći da je nekontrolisanu vlast u Srebrenici imao Naser Orić, koji je ubio na desetine tamošnjih Bošnjaka, nije zaboravio ni Muniru Subašić, koja je tada vršila raspodjelu humanitarne pomoći. Ibran je već nekoliko puta ‘fasovao’ batine kad se nađe u ‘pravoj prilici’, ali ostala je knjiga i Naser Orić. Njemu ‘ni dlaka sa glave nije zafalila’, dok je ‘istraga’ protiv njega vođena u Tuzli obustavljena, postao je gazija. Ni od njega, čak iako je o sebi napisao knjigu, pravu istinu o Srebrenici nećemo i nismo čuli.
Ova javna tajna ‘žrtvovanja’ Srebrenice zapravo ne samo vojnika već i civila da bi se natjeralo da Amerika i NATO bombarduju Srbe, dobila je svoju potvrdu i u daljnjem nastavku bh rata. Nakon pada Srebrenice Amerika i Clinton su krenuli u akciju, ostalo sve znamo.
Znamo da je Bill Clinton i jedan od prvih koji je podržao izgradnju memorijalnog centra u Potočarima, ali znamo i ovo.
Nakon 4 mjeseca poslije pada Srebrenice, počeo se ‘praviti’ Dayton. Završen je novembra mjeseca 1995. u vojnoj američkoj bazi Wright Patterson, u gradu Dayton Ohio, a potpisan u parizu, decembra iste godine.
Kažu svjedoci potpisivanja ovog Sporazuma da se danima i noćima u američkoj bazi vodio pravi mali rat za svaku čuku ili bunar, za mjesta gdje je bilo dosta izginulih, za svako brdo ili rijeku, ali niko nije Srebrenicu ni spomenuo. A već tada se znalo za žrtve i genocid.
Zato je, poslije pritisaka i udaranja šakom po stolu Richard Holbrooke slavodobitno okončao rat u BiH, ali evo, izgleda, nije okončao mir.
Jer, Srebrenica je data Srbima, samim time i sve već postojeće žrtve, kojih se svake godine prisjećamo u Potočarima. Sporazum je osim Alije potpisao i Muhamed Šaćirbay, i još poneko iz delegacije BiH, odbio je potisati jedino Hrvat Krešimir Zubak.
Srbima je data i Republika Srpska, Republika BiH je postala ‘samo BiH’, dakle spoj dva entiteta a i Srebrenicu i Republiku Srpsku, Srbima je poklonio Alija Izetbegović sa suradnicima.
Koji bi sada, skoro tri decenije poslije potpisa, da ukinu ‘mrsku i genocidnu’ Republiku Srpsku, pa čak i da Srebrenicu proglase districtom. I, naravno, ni malo ne kriveći potpisnika, da se ‘ne promijeni karakter rata’.
I po cijenu da se evo, toliko godina od nastalog genocida, još uvijek raspravlja o karakteru mira. Osim halala i oprosta te priznanja genocida od strane počinioca, potrebno bi bilo priznati i ova fakta i činjenice o Srebrenici.
Jer, Dayton je, kao što rekosmo nastao poslije a ne prije pada Srebrenice.
photo : Srebrenica, Potočari, arhiv
