Ono, kad ti se iftari a vrate te iz džamije, ”nema mjesta”

 

Znam nije fino reći ali je istina : islam u BiH se pojavom Alije Izetbegovića i njegovog Reisa ‘Hižaslava’ Mustafe Cerića odmetnuo i od vjere i od naroda. I nije uopšte tačno da ide ‘sredinom puta’, makar ga viđali svaki dan na cesti, u kafanama, po brdima i čukama, na televiziji ili u novinama, on je na stranputici.
Daleko i od ljudskih i Božjih očiju.

Hajde što je toliko bespotrebno postao agresivan i napastan i što je vjeru izbacio iz naše ljudske intime i naših kuća, hajde što je ušao u zabranjen i bezobrazan ‘brak’ sa politikom čime je u startu svu svoju ‘čistoću’ i ‘pravdu’ bacio pod noge, što ‘utjeruje u suru’ i vaspitava sve redom i po svaku cijenu, ali ovo sa ‘tradicijama’ koje su načisto okupirale Bosnu prelazi sve granice ljudskog ukusa, posebno je pitanje koliko to košta i odakle lova u jednoj tako siromašnoj zemlji za ovakav neviđeni vjerski marketing i igre bez granica.

Znamo da su glavne vođe u Islamskoj Zajednici BiH svršenici arapskih islamskih fakulteta i da to od njih počinje, znamo da su Turska, Kuvajt, Saudi Arabia, Malezija i Qatar glavni sponzori bh islama, sa njima je što je posebno interesantno ‘sekularna i građanska BiH’ sklopila ‘posebne sporazume’ i u vjeri, biznisu, i u školstvi i edukaciji, ali, nacijo, u ovakvom ‘braku’ države i vjere nema ljubavi ni odanosti Bogu, ovdje se radi o klasičnoj razgradnji religije i ogromnom bismillah biznisu, tipičnom ‘predbračnom ugovoru’ u kojem se unaprijed zna šta ko ‘unosi’ a šta ‘iznosi’ iz takve zajednice.
Da ne elaboriram naširoko, da ne spominjem halal industriju uz dječje vrtiće, studentske domove, vjeronauku u školama, banke, halal pijace i halal ugostiteljstvo i turizam, islam u BiH je kroz svoje paralelne organe načisto ovladao državom Bosnom, bar onim dijelom koji postoji i egzistira. Pa u Bosni ‘građanskoj’ i ‘sekularnoj’ čak se i tužilačke odluke donose u skladu sa šerijatom. Poslednji slučaj ‘potkivanja’ šefa bh Pravosuđa Milana Tegeltije to odslikava na najbolji mogući način : “saslušanje inspektora SIPAe u ovoj koruptivnoj aferi se odlaže do Bajrama”. Da se ne pokvari Ramazanski ugođaj.

Još malo pa će i lopova kojeg uhvate na djelu puštati kući ako se to desi uz post i Sveti Mjesec, dok je u BiH najnormalnije da ‘lideri’ u vlasti i bh političari koji su u stolice države zasjeli na paroli ‘ja sam prešao džamijski prag, jebo izborni rezultat’, ako ih pozovete na intervju uz Ramazan, ležerno odgovaraju ‘pa pobogu, neću o imenima uz Ramazan’.

E, ali ovo sa iftarima i toj kolektivnoj krkačini uz Ramazan su stvari načisto otišle predaleko i van kontrole da ti se vjera prosto zgadi i onemili. Iako su nam statistike poslednjeg popisa kojeg naravno i opet, ne priznajemo već se ‘hvatamo’ onog iz 1991 godine, pokazale da smo 99% vjernici, ludilo sa Ramazanskim kolektivnim večerinkama je i pored svojih karikaturalnih ‘tradicionalnih’ vijesti i slika pokazalo da od tolike ‘čistoće’ vjere i vjerskog klera čistoću ne vidiš od prljavštine.

Od prvog klanjanja u zgradi Predsjedništva BiH pred bh rat, moglo se naslutiti kuda Bosna ide i šta će sa njom biti, poslije smo čuli kako su nam ‘džamije važne kao fabrike’ (hadžija i političar Dino Konaković, op. Cross ) koje se ne grade za razliku od džamija koje su nikle i gdje treba i gdje ne treba, tek iz inata i viška para i da se obilježe ‘naše’ teritorije, pa smo došli do toga da nam je u BiH više proizvedeno ‘ramazanskih topova’ nego onih ‘za nedaj bože’ a SDA političari ih dijele kao prijeko potreban lijek.

Znamo da je toliko i namjerno iftarčenje po livadama, ispod mostova, po brdima i parkovima, po kafanama i opštinskim vijećnicama više odraz sile, inata i moći nego što je to sam vjerski čin, ali tome se ne vidi granica pa je pravi trenutak za bh raju da se bar malo upali crveni alarm kuda nas to vodi Islamska Zajednica BiH i šta će od svega toga na kraju svih krajeva ‘ispasti’.
Pa nama u BiH su čak i munare na džamijama pretvorene u biznis, uz silne i sa velikim ciframa ugovore sa mobilnom telefonijom u BiH, da i ne pričamo o halal turizmu koji je sve sveo na ulaznice, pa čak i ulazak i razgledanje džamija.

Prisustvo visokih državnika BiH Bošnjaka na ovim krkanlucima je dokaz više o sprezi politike i vjere i raspodjeli lovatorskog kolača, ujedno siguran put da BiH ‘ide u Evropu’, ali ne staje se na tome.

Organizuju se ‘iftari za privrednike’, pa ‘iftari za omladinu’, pa za žene, za uposlenike, za pripadnike ‘zajedničkih oružanih snaga BiH’ pa za udovice, pa za ne znam više koji sloj ljudi, važno je samo da se ždere i slika i vazi o ljepoti vjere i čistoći uma. Čisto ludilo, Tite mi.

Posebno su bezobrazni ovi ‘iftari za povratnike’, uz Drinu i u Podrinju. Zato jer se tamo gdje nema povratnika osim mrtvih koji se ponekad tamo vraćaju na vječni počinak, masovno dovozi raja iz drugih područja autobusima i taxijima, da bi ‘nas mashanllah bilo’ na hiljade. Čime se ‘brani Drina’ koju su davno isti ovi, ili njihovi prethodnici aminovali i prepustili i bez metka ili bez dove.
Iftar u obnovljenoj Aladža džamiji u Foči koju su Srbi u bh ratu srušili ovog Ramazana se organizovao uz prethodnu ‘rezervaciju’ kao u kafani ili restoranu, dok su zbog tolike ‘navale’, kažu vijesti’ , morali ‘vratiti jedno 30 do 40 ‘postača’, nije bilo mjesta’.

Vjerovatno su mjesta zauzeli oni što nisu ni postili niti su vjernici, međutim ovakvo ponašanje je toliko žalosno da bi uopšte bilo smiješno, a smiješno je. Koja to vjera potpisuje da se neko ko posti vrati sa iftara, a toliko je vjera dobrodušna, i samodopadljiva da ti srce odcijepi od miline, eto vam i odgovora.

Na hiljade i hiljade ‘postača’ (i ovo je uvezeni i novoskovani bh rječnik za one koji poste) ždere i krka iz dana u dan, iz noći u noć, a sve to neko plaća. Država i Islamska Zajednica BiH, nego šta. A parama od uboge i vjerom zatrovane raje kojoj je najvažnije da se ‘vidi’ koliko nas ima, od onog važnijeg: a koliko nas je baš, baš postilo i upražnjavalo vjeru i koliko je danas bilo gladnih.

Jednom sam napomenuo da bi trebalo uvesti akcize za iftare i dobio popriličan broj kritika i prijetnji. Ne zato što bi akcize završile ispod bijelih ahmedija ili udobnih državnih stolica, već zbog ‘sprdnje sa vjerom’.

Ali, istina boli, svjestan sam toga. Jer, nema vjere od svih drugih vjera kao što je bh islam, i inače kao što je islamska religija. Zato što se jedino islam bavi računarima, kamatama, uncama zlata i naredbama i propisima koliko moramo i koliko će mo dati ako želimo na onom svijetu uživati. Vjera kalkulator, to ti je to. Čak i vitre iliti poklone koje smo oduvijek davali ‘prema svojim mogućnostima’ nisu više to, ima da se dadne onoliko koliko mudroglavci u Rijasetu propišu. I to samo na ‘njihove blokove’, inače ti ne vrijedi kod Boga drugačije. Tako je i sa cijenam kurbana, sa cijenama ukopa, cijenam dova ili čega sve ne. Sve je pod računarom, čak i kurbanske kožice, pitajte Nasera Orića, on je jedini ovlašten da ih distribuira.

U jednoj tv emisiji (Face Tv) jedan hodžica iz Sarajeva, sa Breke, drug Velić, koji ponosno lovi po brdima Sarajeva u skupom džipu, prateći da din-dušmani, hoću reći neprijatelji BiH ne napadnu njegovu državu, koji je napisao nekoliko knjiga i koji se hvali javno sa svojim skupocjenim satom na ruci tipa ‘rolex’, koji je uz put oženio duplo mlađu hanumu pa specijalno platio kineskog snimatelja i to okačio na svoj ‘fejs’, bez da trepne izbaci ‘kako po islamu nije grijeh biti bogat’. Ako platiš ‘svoj dug Bogu’, zekjat (zekat) iliti muslimanski PDV Bogu, koji završi u kasi Reisa i njegovih ahbaba.

Tačno. Onaj ko ima će uvijek i dati. Mislim, nekoliko hiljada KMa kad je drmnuo na stotine ili milion. I postao čist i kod Boga i kod naroda. Hajde kod Boga, ali kod naroda, ne ide mi to u glavu nikako.

Znači, u lovi je odgovor. Ukradi, prevari, otmi, pa plati ‘Bogu dug’ i ti si ugledan i čist. Od firme do odlaska na Kabu.
Čista stranputica od vjere i od naroda koji to slijedi.

Da se bar trećina love spiskane na iftare podijeli onima koji trebaju i hrane i para, ne bi bilo ni javnih kuhinja ni ‘merhameta’, ne bi se mnogi bacali sa nebodera u smrt od neimaštine, da se bar dio para kojima se prave bazeni po Medresama upute na račune bolesne djece kojima malo fali da ostanu u životu, život bi bio veoma ‘čistiji’ i udobniji.

Da je bošnjački član BH Presdjedništva Šefik Džaferović umjesto iz kase države platio svoje iftare u bratskom Sandžaku svojim parama, bilo bi to malo više korisno nego da je umjesto što jezdi po džamijama lobirao za bh državu po Evropi, skupa sa jaranom Komšićem, ali jok, zna on svoj posao odlično, kao i Konaković koji je, valjda, o svom trošku iftario sa onim jebcem akademikom Zukorlićem, također u Sandžaku.
Ili bar, da Reis, načelnik ili predsjednik svojim parama plati ‘hiljadu iftara’ a ne da kukavički zavuče ruku u blagajnu a sebe proglasi darodavcem, gdje bi nam onda bio kraj ili početak?
Ali, da je to tako kako bi trebalo, onda ne bi imali ‘našu tradiciju’, ne bi nas bilo nikako.

A šta smo mi bez ‘naše tradicije’, ko smo ? Niko i ništa.
Ko smo mi bez ‘ramazanskog menija’ po kojem je iftar u kafani 50 KMa?

Da nas ne vide na Baščaršiji, u centru, u Podrinju, u Londonu, u Amsterdamu ili u Utica NY, ne bi nas bilo. Ovako, ej… Pa nek’ košta koliko košta.
Uz ovakve iftare i ovakve krkanluke, religija je pala na ispitu a mi zajedno sa njom.

*** Kad je prije 2015. godine umro kralj Saudi Arabia-e Selman Ibn Abdul Aziz Al Saud (onaj što se po njemu naziva Pedagoški islamski fakultet u Bihaću, jer je dao lovu da se isti renovira), vijesti su nas obradovale ovako, čisto muslimanski. ‘Sahranjen je  u običnoj grobnici’.

Jašta radi. Trebali su valjda one silne milijarde i zlatne šolje za WC potrpati sa njim u zemlju, skupa sa bankovnim računima i dvorcima. Međutim, vijest je trebala da zvuči islamski ‘da će mo svi umrijeti, i da ništa nećemo sa sobom ponijeti’, što odlično pali kod naroda, kao da se to ne podrazumijeva. Međutim, kako je njemu bilo dok je bio živ a kako je siromasima, to je pravo pitanje. Na kojem uz silne ‘hadise’ i naše bijele ahmedije grade svoj imetak.
Budući da će i oni na onaj svijet otići bez ičega. Zato sada grabe što više da što manje ostane za sobom ponijeti.

photo:  iftar u Ilidži 2019. godine kojeg je organizovao Dino Konaković u restoranu a platio Kanton Sarajevo, tj. narod, arhiv Cross