Utica NY : Kako se hadžija Bajro Smajić dovama bori protiv vode

 

Znate li onu legendu o Ajvaz Dedi, liku iz priča Islamske Zajednice BiH sa kojom  nas zabavljaju i uveseljavaju od pojave bivšeg Reisa Cerića pa sve do sada i u buduće?
Ono, kad je ovaj ‘naš idol’, turski osvajač u vrijeme okupacije Bosne od strane bratske Turske prije petsto i više godina, sa četrdeset šejhova zauzeo mjesto Prusac kod Dodnjeg Vakufa i tamo ostao do kraja života a još nije utvrđeno tačno ni kad je rođen ni kad je umro, pa kad je četrdeset dana učio dove kako bi pukla stijena kroz koju je dovlačio vodu do Prusca? Pa se četrdeseti dan naklanjavanja i ‘dovenja’ sa Kur’anom  stijena razbila u paramparčad, ne trebaju  macole ni dinamit a mi dobili ‘dovište’ Ajvatovicu, gdje svake godine o trošku Rijaseta i države BiH skupa sa Turskom na konjima i u turskim odorama pičimo sve do Prusca i natrag, učeći raju i djecu ‘kako su Ajvatovica i Ajvaz Dedo naša budućnost’, kako ono reče podpredsjednica FBiH hanuma Melika?
Ne znate tu priču?

Ma znate sigurno, nema zemljaka koji to ne zna.

E, ali nije samo Prusac poznat po svojim legendama, i Utica NY ima svoga Ajvaz Bajru i svoju legendu.
Bajro Smajić, novokomponovani hadžija, o njemu je riječ, je, kaže utička legenda, jednog sunčanog dana putovao jaranima u Detroit, pa kad je u blizini željezničke stanice čuo ezan, srce mu se otvorilo i odlučio da ima i svoju džamiju i svoj ezan.
Potrgao je minđuše iz ušiju, odrekao se ostataka neprimjernog života, obavio hadždž i napravio svoju sopstvenu džamiju na svom placu i postao musliman po mjeri čovjeka.
Dobro, iako je dozvola opštine za džamiju na njegovom imenu, legenda Bajro kaže da je to ‘uvakufio’, hoće reći poklonio Islamskoj Zajednici, dok je u ‘statut’ džamije, za nedaj Bože, napisao da to ‘ostavlja’ nekom džematu u državi Washington, odakle je prepisao i svoj ‘statut’.
Ali, ni to nije sve, naša legenda tek počinje.
Ajvaz Bajro je poznat i po tome što je jednom, ne tako davno, kad se posvađao sa hodžom ef. Fadilom Felićem, zaključao sopstvenu džamiju koja se odmilja zove ‘autonomaška’, jer je Bajro odlazeći iz Odbora drugog džemata crkve pretočene u džamiju obećao da će podijeliti ‘kruške i jabuke’, odnosno ‘korpusovce i  ‘autonomaše’, za sva vremena, a hodža pomiješao i voće i povrće. Poslije je legenda Bajro hodžu prijavio američkim vlastima kao teroristu pa je hodža uhapšen i strpan u pritvor odakle je nakon 45 dana pušten jer nije bilo nikakvih dokaza, ‘ludi’ Ameri nisu ništa uspjeli dokazati od Bajrinih sumnji, a onda je za hodžu postavio ef. Kazaferovića, za kojeg se inače sumnja da je uopšte završio Medresu što je manje bitno za ovu priču, no i ovaj efendijica koji je tvrdio da ‘Bajro nema miliona da ga kupi’ pa sve to otpuhao za 400 dolara sedmičnog čeka, ubrzo je postao ‘sumnjiv’, čak su ga Bajrine kamere sa džamije budno upratile kako ne dolazi uopšte u džamiju na radno mjesto, osim petkom, i ef. Kazaferović je ‘odlepršao’. Nema ga.
Ovdje nastupa tek legenda utička u pravom smislu, uz džamiju čiji status još nije definisan, da li je profitna ili neprofitna, hoću reći privatna ili džematska, da li je uvezana u Rijaset ili je ‘onako’ van njega, bez hodže ili sa zamjenikom volonterom, just by Friday ili kad neko ‘otegne papke’, gluho bilo.

Jer, imaš džamiju a nemaš hodžu. Imaš učionicu za djecu koja vole mejtef i novu kuhinju a nema djece u mejtefu i kuhinji, ništa se ne mezi i ne kuha samo se kuha oko para i odbora, imaš i Reisovu fetvu da nema valjanog hodže bez njegovog hatifermana a Reis neda Bajri hatiferman, ‘autonomaši’ su murtedi (otpadnici od vjere), kaže fetva iz bh rata i još važi …
Međutim, Bajro je odlučio ući u legendu, i nema ‘odmora dok traje obnova’. Radi i samo radi, njegove mašine ne miruju, ali ne staje se. Silne zahtjeve i  pritiske džematlija da se smijeni (koji su doduše više bili interesdžijski nego realni) ‘nulirao’ je jednostavnim potezom pozivajući se na ‘papire’ džamije koji kažu da je nezamjenljiv. Sve dok bar  jedan član odbora glasa za njega, ne može se Bajri ništa, a uvijek ima taj jedan. I nije se obazirao na priče čaršije o bilo kakvim ‘hmućkama’ u džamiji sa džamijskim parama. Tako se to radi, samo ignorišeš ‘tračeve’, vrijeme čini ostalo. Niti ga je zabrinjavalo što se donatorski ček od firme ‘Carbone’ na 5.000 dolara dva put knjiži u džamijskoj kasi ili što su nestale donacije iz Chicaga, Il, ama ništa. Jer čekovi dolaze, hadžija vazda dijeli potvrdice, na haubi truck-a, na koljenima, preko koljena, za stolom, donatora ima ko pljeve, jer dočekati ‘svoju džamiju’ nije mala stvar.
Naprotiv, kao i svaka legenda, naša je učinila korak ispred. Donacije koje je džematlija Kajtezović Husein zv. Dugi, onaj koji je Bajru popljuvao i uzduž i poprijeko, posebno po kafanama utičkim i ‘fejsu’ gdje zemljaci provode svoje pametno vrijeme, onaj što je sakupljao lovu za tužbu protiv hadžije Bajre a u ime efendije Felića koji mu je dao punomoćje, prepisao je sve Bajri, tužbu pojela maca a pare za Felića završile u kvadrama ograde Bajrine džamije.
Plus, džematlija Dugi mirno može svoju construction operativu parkirati u Bajrinim garažama, uz dogovorenu rentu, kako i dolikuje.
I na kraju, da bi kao i svaki bosanski musliman, svako imao svoje, hadžija je krenuo u nove pobjede : hoće ‘naše’ mezarluke, i dobismo ih. Da se ‘ne miješaju jabuke i kruške’ na ‘islamskim mezarlucima’ Sakibove ‘Gradske Džamije’, hoću reći crkve. Da se bar mrtvi podijelimo kad to nismo za života dovršili.
Zato je Bajrina Džamija kupila zemljište u mjestu Marcy, u ulici ‘Crkveni put’ (Church Road) gdje će ‘autonomaši’ od sad pa u buduće na vječni počinak.

Baš smo mi muslimani čudno napaljeni na te crkve, to nije normalno.
Sakibova džamija (Bosnian Islamic Association of Utica NY, INC) je kao što znamo i po uzoru na bošnjačku kupovinu crkava širom Amerike pretvarajući ih u džamije, bivšu Metodističku crkvu pretumbala u džamiju a sad evo i ‘autonomaši’ (West Bosnian Islamic Center of Utica, takodjer INC) pronašli zemljište sa crkvenim nazivom (Church Road), putuju Tamo Daleko na crkvenu ledinu, plaho fina simbolika.

No, i za to islam ima rješenje, legenda Bajro se dosjetio, ili prepisao od Sakiba, vrag će ga znati.
Kao što se taj problem preobraćenja kod Sakiba riješio dovama, i ovdje u mjestu Marcy, na budućem ‘autonomaškom groblju’, bilo je dovoljno proučiti par dova i Allah najbolje zna da nagradi. Ono što se nekada zvalo Crkveni put, ima da se od sada zove ‘islamski putić’. Islamic Road. Natpis na imenu ulice će ostati isti, ali proklanjavanjem, mi znamo i Allah zna, da je to sada ‘naše’.

Ovih majskih dana, legenda Bajro je ‘akcijom pravljenja mezarluka’ udario kao i Ajvaz Dedo u dove i ‘naši mezarluci’ su spremni. Bajro je klanjao i dovio danima sve dok američke kršćanske livade nisu pozelenile dovoljno da se tamo može u miru počivati i da se prime prvi gosti.

No, kaže utička legenda da je Bajro pretjerao sa dovama (estagfirlluah, tobe yarrabi) pa se pojavila ogromna voda kao u Pruscu, a ne treba je toliko, kao da će se tamo ići na plivanje a ne na vječni smiraj, usljed čega je, kažu priče, Bajrin asistent zvani Gigo nekoliko puta opominjao hadžiju da manje dovi, ali nije pomoglo.

Jer, hadžija Bajro je poznat po tome da voli klanjati i naklanjavati po livadama i puteljcima, kažu legende da, čim osjeti potrebu za dovom, zaustavi svoj truck i odklanja, odmah pored ceste, međutim to baš i nije toliko popularno jer svi znamo ko klanja i dovi po parkovima i aerodromima, ali Bajro ne može izdržati. Iako takvi klanjači ostavljaju strašnu sliku, zna se, valjda, gdje se klanja i moli, kad dođe potreba za dovištem, ima da se klanja i kvit, kome pravo kome ukrivo.

Osim toga, ako je Ajvaz Dedo mogao i učinio da se dovama dovuče voda u Prusac, valjda će i Ajvaz Bajro otjerati bespotrebnu vodu sa ‘naših’ mezarluka. Čuće se. I vidjeti.

Neki smutljivci su odmah rekli da je ovaj maj mjesec prepun kiše, upravo i zbog tog prerjeranog naklanjavanja, međutim ja u te legende ne vjerujem.
Jednostavno, okišalo se, imaš džamiju a nemaš hodže, imaš potrebu da te vide kakav si vjernik i eto … Parče peškira na ledinu, ušicaj gdje sunce zalazi jer mi smo Zapadna Bosna, pa zanijeti.
Prljavo je, nemaš kapu, imaš li avdest, ma ko te pita, važno je da je od srca. Tako nastaju legende.
Tako je nastala i ova koju uz ovaj Mubarak mjesec rado dijelim.
photo : hadžija Bajro Smajić ‘proklanjava autonomaško groblje’ na adresi 10179 Church Road, Marcy, maj 2019, posuđeno sa face profila džemata ‘West Bosnian Islamic Center of Utica NY’, arhiv