Utica NY : ‘Kastomer’ je uvijek u pravu

 

Ima dana kada ne znam šta da radim. I kad mi se često dani ponavljaju, sliče kao jaje jajetu.
Ma nije to kao u onoj poznatoj pjesmi koju su opjevali i Silvana Armenulić i Zvonko Bogdan, i bogtigazna ko još nije pjevušio.

Ja baš, ama baš, nisam znao šta da radim, u ove svoje dane.

Prvo me ujutru izhandri ‘žuti autobus’, dugačko žuto poludrveno klepetalo što prevozi našu djecu, ono što ima znak ‘stop’ sa strane, ma četiri čak ima, sa svake strane po dva, da slučajno ne omašiš i prođeš mimo njega.

Školski autobus ovdje u Dolini Indijanaca, u Mohawk Valley, u našem bosanskom gradiću Utica NY na sjeveroistoku Amerike, načisto me oraspoloži svako jutro kad pođen na posao.

Autobus kao što ne znate staje na svakoj raskrsnici, kupi našu dječicu a čim stane, ‘altomacki’ oni znakovi ‘stop’ isfrce vani i ukažu ti se kao policajac u oku, nema druge nego ‘bremzati’. Kočiti, dok naša dječica ne izljube svoje pospane mamice ili djedice, dok se ne odluče hoće li ili neće ući, ili čak dok se malo ne izigraju. Kolona automobila iza i sa strane se oformi u minuti, niko proći autobus ne smije jer to je ozbiljan prekršaj. A on staje na svakih pet metara, niko od naše slatke dječice neće da korakne ni milimetra, pravo je čudo ugrabiti i proći autobus između dva stajanja.

Naravno, posebno me ovesele rupe u asfaltu na mojoj trasi, one ispod autobusa ne vidim. Krknem tako točkovima u njih svaki dan po nekoliko puta dok pazim da ne omašim žuti autobus, naš načelnik je čekao da snijeg ustane pa tek onda poslao kamiončiće i lopate da nam olakša muke.

Iako znam da su djeca naša budućnost, iako sam svjestan da žuti autobus ima prednost, ne razumijem dvije stvari, od kojih mi se svaki dan uljepša.

Prva, ako smo tako zabrinuti za našu djecu, zašto su skoro 90% vozači ovih autobusa starci i invalidi poodavno u penziji (ovo im je dodatna zarada, da nisu sami kod kuće) koji ne vide dalje od dva metra, ali znaju stisnuti dugme na znak ‘stop’, a drugo kao prvo, zašto se mora zaustavljati saobraćaj za sva vozila kad djeca ulaze u autobus sa desne strane u desnoj traci, a mi svi čekamo u lijevoj traci. Nema nikakve logike, osim što je ova ‘briga’ za našu djecu usko vezana za monopol i biznis, više nego za pažnju nad djecom. U našem gradu kao uostalom u svim gradovima Amerike, monopol je njjače sredstvo krvavog kapitalizma. Samo jedna firma ima dozvolu da vozi djecu, samo jedne su novine i televizija, mislim isti vlasnik, i samo je jedan snabdjevač strujom i vodom.

Pa se ti žali ako imaš kome. Ili čekaj juli i august, kada možeš rahat voziti bez bojazni da ćeš biti torturisan žutim autobusom, kad je raspust, i kad si siguran da možeš sanjati znak ‘stop’ bez bojazni da ćeš ostati bez vozačke. Koja, ako ga nevidiš, ode kao da je nije nikad ni bilo.
A kad smo kod žalbi, kome stvarno da se čovjek požali? Stara mu majka, ako je ovdje u Utica NY i u Americi pravilo da je ‘costumer #1’, hoću reći da je ‘mušterija’, korisnik usluge ili potrošač uvijek u pravu, šta da insan radi kad mu je ugroženo to pravo ‘kastomera’?

Evo, uđi u banku, u poštu, u šoper, bilo gdje, vazda ćeš naići na isti prizor. ‘Next windov please’ (slijedeći šalter, molim), a nekoliko šaltera zjapi prazno. U red bato, ovdje ti je red bog i batina, kao nekada u Rusiji za žvake. Red je i za salamu u trgovini i kad vadiš krv u laboratoriji. Majke mi, jednom sam ušao rano u jednu našu bolnicu, u laboratoriju nije bilo nikoga. Sjeo sam na stolicu a uredno raščupana ‘sestra’ me upozori da moram uzeti broj. Osvrnem se, nema nikoga, pomislim da je skrivena kamera ali sestra i dalje na vratima i čeka da zakofrnem broj sa točka na šalteru.

259! Blok sa tim brojem je u mojoj ruci, sjednem na stolicu. Nakon nekoliko minuta ‘moja sestra’ proviri iza vrata i odera cifru: 259! Ušao sam i dao krv, još ne vjerujući kako je ovdje ‘rules’ ili ti pravilo glavni izvor našeg postojanja. Dobro, znam ja nas, da nije brojeva kako bi se laktali i naguravali, ali sam sam bio tog jutra i to još na tašte. Što bi rekli ‘festing’.

U banci moraš na šalter i čekanje, u pošti također kao i u liniju u trgovini, ali osim ‘rules’ za mene, za ostale kao da pravila ne postoje.

Jebote, kako da objasnim. Dok čekam u pošti da kupim markice za pisma, onaj ispred mene je donio paket da preda a nije ništa ni spakovao. Ni zalijepio. Pa onda odlazi vani do kola i vraća se sa makazama i selotejpom, pa onda okreće onu kutiju, pa onda tu kutiju-paket službenica mjeri i važe, mjeri širinu, dužinu i visinu, kubicira je, veseli pošiljalac ugurava konzerve koje vire, službenica mu pomaže. ‘Honey, pridrži ovdje’, srce moje, pa drži ovdje, a nas deset u redu. Ostala dva šaltera prazna, sa natpisom ‘next windows, please’, i to još sa strelicom, da se zna kuda ideš.

U mičku paterinu, ludilo pravo. Iza mene jedan mrki sa bijelom kapicom odvalio ezan na celularnom ali ga podesio da svi čujemo. I svi slušamo i ne mrdamo s mjesta. Pošiljalac paketa ode opet vani, nešto je pobrkao sa adresom, niko ništa ne prigovara, samo se zagledamo. Vlasnik celularnog uživa u molitvi a i mi sa njim. ‘Can I halp you’, zacvrkuta službenica koja je umjesto da opomene one što ne prate pravila, tražila da pristupim. Uz put ćakula sa koleginicom do nje koja na zatvorenom šalteru obavlja neke važne poslove. Kažem joj da mi trebaju markice a ona me ljubazno preipituje treba li mi još šta. Ma daj mi te proklete markice, ne blebeći više. Inače, radnici u Americi svuda i na svakom mjestu samo pričaju. A uvijek tvrde kako ‘hard working’. Klinac ste vi teški radnici, vi ste brate naši Crnogorci, eto.

‘Kustomer’ je uvijek u pravu, to je deviza američkog poslovanja. On ostavlja pare, on daje lovu, a lova je ovdje vjera i nacija.

Ali, šta sam ja, koji sam ja mantrak, i da li sam i ja taj jebeni ‘kastomer’?
Stojim na kasi u jednom šoperu i razmišljam o tome. Red je kao da se dijeli humanitarna, ali od deset kasa, samo dvije rade. Ispred mene je jedna baba koja je nagurala stvari preko čitave pokretne trake, jedva sam našao mjesto za kruh, salatu i jabuke. I čekam dok kasirka sa babom priča o svemu i svačemu. O vremenu, o zimi i hladnoći, o silnim popustima. Pa onda dođe obavezno ‘imate li našu diskaunt karticu’?  Te karatice ima svaka firma, čak i apoteke, kao fol pomažu nam, a u stvari te samo zajebavaju i uzimaju podatke, da bi dobio karticu moraš dati čak i svoj najtajniji broj identiteta, telefon obavezno, pa da te svake subote ujutro ili nedjeljom kasno zivkaju i nude kao skroz džabe svoje proizvode.
Ima baba i karticu, i to sam odčekao, ali dok ona potrefi kreditnu karticu u mašinu za plaćanje, treba joj pola sata. Pa onda dok mašina proradi još toliko. I taman kad sam pomislio da je baba spasila moj dan, ona hoće plavu vreću za smeće. Nema problema, sve je uz osmijeh prodavačice. Ali ovo čudo od smeća što su izmislili naši opštinski moćnici da namlate lovu (čuj vreća mora biti isključivo plava, inače ti smeće ne odnose, a plaća se posebno bez obzira na plaćanje komunalnih nadoknada), plaća se samo u kešu. Baba nema keša.Nekako je nakusurala dva dolara, i taman kad smo u redu svi odahnuli, baba ostavi sve i odgega nekuda. Šta, kuda, niko ne zna. Čekamo i šutimo, niko se ne buni. Ja ne izdržah. ‘Daj više maknite se, šta je ovo, dokle će mo čekati?’. Kasirka ljubazno kaže da ne može ništa, baba zaboravila vreću luka i otišla po njega, a ona mora pratiti ‘kastomera’. I baba jedva dođe, ali belaja, traži drugu karticu neće plaćati sa onom od prije.

Koji sam ja onda klinac palac, mislim se u sebi, ‘kastomer’ kad moram ovoliko čekati. Zgarbim svoje stvari neurozan i problijedio i upadam na drugu kasu, samo je jedna hanuma ispred mene. Greška. Ona fino telefonira i šopira. Svađa se sa nekim ali tako glasno da je svi čujemo. Kasirka je nešto preupituje ali ona i dalje razgovara, nokti zeleni i plavi i veliki. Sve dok nije završila razgovor, čekam i molim boga da platim. I da pičim kući.

Nikakav ‘kastomer’ ja nisam, ja sam obična potrošačka budala koja mora čekati. Takav je ‘rules’ iliti pravilo kojeg izgleda niko ne prati osim mene.

I što je još gore, niko se ne nervira. Zato ovi ‘ameri’ žive sto godina ko kornjače a mi umiremo ‘iznenada’.
Mislio sam da je moj dan završen, samo još da kupim cigare za ženku. Idem na benzinsku pumpu na korneru Mohawk i Eagle ulice, kod našeg ‘brata’ Arapina. To je onaj što svaki dan odklanja svoj vakat namaza, između gajbi pive i police sa ‘grebama’ i ostalom lutrijom. Samo baci kakav peškirić i klekne na sedždu. A mi čekamo i čekamo. Umjesto da kao pravi vjernik zaključa radnju i ode klanjati, on to obavi ovdje javno, kao što je muslimanski farz i zakon, da svi vide. Što mu je i glavni i jedini cilj. I da ne ispusti lovu, zaradu.
Srećom danas ne klanja, žuri mi se, ali opet ne ide kako sam zamislio. Nekoliko bh penzića i socijalaca nalaktili se i grebu, i malo merhabaju sa ‘bratom’. Nekako ih odvojim kašljucanjem i ostalim znacima nervoze, kao što je provirivanje iza leđa ili lupkanje o policu sa strane, ali vraga, ispred mene je nekoliko ‘žutih’, braće emigranata, ja ih sve zovem ‘Burmanci’ iako ni blizu tačno.

Kad oni kupuju ‘grebe’ a kupuju na tone, to je zaista pravo vrijeme uživanja. Niti znaju engleski, niti se ikuda žure, nedaj Bože iza njih biti u redu. Nešto prstima, nešto uz osmijeh do uha, ‘žuti’ je nakusurao preko 100 dolara za bezvrijedni papir lutrije.

I bio bih presretan da je tu došao kraj mojim mukama, ali ovaj ‘brat’ hoće i sportsku prognozu pa je tek nastala frka oko brojeva. Vlasnik benzinske kuca pa prepravlja brojeve a mi svi čekamo.

Sve dok se ne izvučem iz reda i spičim u auto, pravac kući. Dosta mi je ovog rahatluka, ne mogu više ni bolje. Jebo cigare.
Sa zaključkom da sam zaista najgori i najblesaviji ‘kastomer’ na utičkom posranom nebu, idem kući pa šta Bog da. Dosta je!
Na prvom semaforu me stvarnost lupi u čelo, umalo da udarim auto ispred sebe.

U autu je neka osoba koja izgleda ne zna ni gdje je pošla ni gdje će doći. Koči a zeleneo na semaforu, razgleda okolinu. I taman da prođemo oboje na ‘žuto’, ja ostade ispred upaljenog crvenog.

E, uzdravlje.

Kod kuće žena pita jesam li kupio cigare. Od svih potrepština, ona samo na to pazi. Kažem još na čistom našem maternjem : pušićeš govno, eto.
Boga mi, zato jer je ovo Amerika, ni ona ne ostade dužan.
‘Ti si odavno propušio, stari’.
Bezbeli da jesam. To mi je već odavno rekao moj doktor, a ja mislio da je u pitanju samo jedan dan.

Kad apsolutno ne znaš šta da radiš ….

photo :  ilustracija