Danas smo ‘svi Naser Orić’, sutra ‘Svi Dudakovići’, onda ‘svi Mahmuljini’, i tako redom …

 

O Naseru Oriću, ‘legendarnom gaziji’ i komandantu iz Srebrenice znamo skoro sve. Sa njegovim slikama se pune novinski stupci, o njemu se prave dokumentarni filmovi da djeca u školama ‘uče’ o junaštvu i ratovanju, da ne zaborave, od njega zavisi hoće li biti komemoracije u Potočarima ili neće, pišu se knjige. Sam Orić je jednu o sebi napisao i oprihodovao, kroz usta ‘bošnjačkog gazije’ Avde Huseinovića, novinara i filmadžije o trošku države i vjere (‘Naser od Gazimestana do Haaga i nazad’, slično kao naziv knjige Fikreta Abdića ‘Od idola do ratnog zločinca i natrag’), ostalo je još da se snimi kakva igrana tv serija ili akcioni triler, a što je vrlo, vrlo moguće.
Bakir Izetbegović, sada bivši bh član Predsjedništva je već iskazao žaljenje u jednom predizbornom intervjuu kako je ‘šteta što se nije snimila njedna serija o Abdić Hamdiji Tigru ili njemu sličnim bh gazijama’, a Tigra i Nasera povezuje mnogo toga zajedničkog, o čemu će mo kasnije.
Nikad nije kasno, moguće je da se prognoze mlađeg Izetbegovića i ostvare, poslije oslobađajuće presude kod Suda BiH od prije neki dan a po optužnici za ratni zločin nad trojicom Srba u području Srebrenice, Naser Orić je slobodan ‘k’o tica’, kao što je oslobođen i po mnogim optužnicama prije ove.
I to kako oslobođen, svi smo to mogli i vidjeti i čuti. Sve uz tekbire i uz gromoglasno nadvikivanje ‘Allah je najveći’, pored postera ‘Svi smo mi Naser’, pa su sve pretpostavke da je simbol države BiH Naser Orić, a da je presuda donešena ne ‘u ime države BiH’, već u ‘ime Allaha’.
Kažu, bilo je ‘nadglasavanja’, bilo je ‘odvojenih mišljenja’, ali činjenica jeste da je ovaj predmet i ovo suđenje pokazalo u kom pravcu ide država BiH i kako Bošnjaci poimaju i koriste žrtvu u svakom postupku i na svakom mjestu, posebno je očigledno da iza Nasera stoji država BiH.
Jedno vrijeme Orić je obavljao i savjetničku funkciju u kabinetu Bakira Izetbegovića, dok je sav postupak oko suđenja Oriću u Haagu vodila advokatica Vasvija Vidović uz pomoć ‘oficira za vezu’ Amira Ahmića bivšeg funkcionera zloglasne SDA službe AID, sve je plaćala država BiH i Bakir, što mu dođe kao isto, Svjedoci smo i javno izrečene ucjene tadašnjeg načelnika Srebrenice Duraković Ćamila juna 2015. kada je u Švicarskoj uhapšen Orić po potjernici Srbije kojom prilikom je zaprijetio ‘ako Švicarska ne oslobodi Orića, nema Potočara’. Što ne znači ništa drugo nego da je Orić za BiH važniji od 8372 i ‘broj nije konačan’ žrtava, i Orić je ‘preuzet’ od Švicaraca te mu se nastavilo suđenje u Sarajevu, čiji epilog evo, imamo. Sloboda.

U obrazloženju Sud je naveo da ‘nije našao dokaze’ o nedjelima Orića a radilo se o ‘samo’ optužnici za tri srpske žrtve, i po već ustaljenoj praksi bh sudovanja, ‘ako nije Orić’, neće se dalje utvrđivati ko je ubio i izmasakrirao te žrtve iz optužnice. Jer, žrtve postoje, to nije sporno ni za Tužioca ni za Sud.
Pravno gledano, ako Sud nije uspio dokazati da ove žrtve nisu nastradale radnjom Orića, to nipošto ne znači da Orić nije kriv, to samo može značiti da Sud ‘nije imao dovoljno dokaza’ ili da je Tužilaštvo u pisanju optužnice namjerno postupilo traljavo i neprofesionalno.
Međutim, bošnjački mediji su prezadovoljni, Orić je u novinama, evo ga i na tv kao budući glumac, i svi smo happy, ‘svi smo mi Naser Orić’.
Da se razumijemo, odmah čim je država BiH ‘zatražila izručenje’ Orića od Švicarske, znalo se kako će se ovaj ishod završiti. Kao i postupak ekstradicije Ganića iz Londona ili Divjaka iz austrije.
Održali smo Potočare, Orić je nakon popijene kafe pušten iz Tužilaštva a onda je uslijedilo ovo sudsko mrcvarenje i diskvalifikovanje svjedoka sve do oslobođenje.
Tako to radi država.
Iako je o Oriću najbliže i javno progovorio njegov suborac i učesnik događaja iz Srebrenice Ibran Mustafić, koji je u svojoj knjizi ‘Planirani haos’ dao eksplicitnu analizu događanja u ratnoj Srebrenici, ovog svjedoka je sudsko vijeće naprosto proglasilo ludim. Vršilo je nad njim i psihijatrijsko vještačenje ali nije izvršilo uvid u knjigu koja je javna i napisana i gdje fino piše šta je i kako se borio Orić u Srebrenici, koliko je Bošnjaka tamo lično ubio, koliko je šećera njegov trkaći konj pojeo iz humanitarnih rezervi koje je raspodjeljivala ‘majka’ Munira Subašić i kako je upadao u srpska sela okolo Srebrenice. Vjeruje se da je sud BiH danima uz suđenje Oriću gledao kako ‘majka’ Munira sa ekipom tekbira ispred Suda uzvikujući ‘nedamo naše gazije’ a što se nije moglo lako zaobići.
Tajanstveni svjedok ‘O1’ Bošnjak koji je svjedočio putem linka iz Beograda, također je od strane Suda proglašen ‘neubjedljivim’, advokati su mu iskopali njegovu ‘prošlost’ i Sud se na njega nije mogao ‘osloniti’.

A kakva je to prošlost Orića, da li je to Sud imao u vidu?
Pred tv kamerama prije neki dan Orić će ležerno reći kako ga nema u ‘krivičnim evidencijama’ a takvu hrabrost će Senad Hadžifejzović pozdraviti i uskliknuti nad filozofskim odgovorom Orića ‘kako nema vremena za radovanje i slavlje’ jer treba mislit na ‘svoje suborce’, dok će na svom face book profilu postaviti sliku odmah po oslobađajućoj presudi u jednom kafiću sa kubanskom cigarom u ustima i celularnim na uhu, slavi se ‘sve u četvero’. Iako nema uporišta ni bošnjačka permanentna laž kako je Orić u Haagu oslobođen, ona je već uzela svoje plodove. Naime, svi znamo da Sud u Haagu nije Orića oslobodio za ubistvo 7 i mučenje 11 zarobljenih srpskih vojnika i civila, već ga je prvobitnom presudom 2006. oglasio krivim i osudio na dvije godine zatvora, da bi po žalbi, donio oslobađajuću, i pustio Orića jer mu je ta kazna već istekla. Sud je dakle, kako bi mi pravnici rekli, samo ‘pokrio’ boravak Orića u Haagu i pokazao da se u Haagu može kao na pijaci, ‘i ovako i onako’. Prvostepeno vijeće kaže Orić je kriv, drugostepeno kaže da nije.
Sud BiH se nije bavio ni prethodnim Naserovim ‘nestašlucima’ pred Sudovanjem u BiH pa tako Naser može lagati ‘kako ga nema u kaznenim evidencijama’, jer bh pravosuđe je čudo nad čudima.
Jer, odmah po izlasku iz Haaga iz zatvora, Naser Orić je 2008. uhapšen na Ilidži sa 200.000 KM i pištoljem u kafani gdje je utjerivao na silu, reketom dugove, međutim ni tu Sud ‘nije našao dokaza’ pa je uz gromoglasno tekbiranje sarajevskim ulicama i sa majicama sa Naserovim likom Orić oslobođen. Poslije je bio Bakirov savjetnik, dok je Bakir zbog reakcija ondašnjeg predsjednika Srbije u vezi hapšenja Orića u Švicarskoj, otkazao posjetu Tomislavu Nikoliću državi BiH. Što je još koji dokaz pride da je Orić vrijedan kao država i više.

BH ‘Dani’, sarajevski tjednik je u svojoj reportaži od 17.07.2015 donio opširnu reportažu novinarke Dženane Karup Druško gdje se podsjeća da je ova novina još 1998. objavila dosje ‘Bošnjačka Cosa Nostra’ u kojem se navode imena osoba poznatih po tome ‘što su bili glavni u svojim mjestima’. Tako se pominje u tom dosijeu kako je to za Sarajevo Ismet Bajramović Ćelo, za Bihać Hamdija Abdić Tigar, za Mostar Zijo Oručević i za Zenicu Bakir Handanović, dok je ‘slavno’ mjesto za Tuzlu pripadalo Naseru Oriću. Ovo ‘glavni’ značilo je ‘biznis’, ‘boss’, biti glavni uz političare u vlasti, imati ‘dobru koku’, konje, automobile, restorane, diskoteke i obavezno ‘biti viđen na džumi petkom’.
Ni toga nema u ‘kaznenim evidencijama’, svi znamo kako je završio Ćelo čim je odlučio progovoriti o političkim spojevima i ubistvima, ubijen je dan nakon što je progovorio za novine, međutim, država se odlično potrudila da Naseru izbriše ‘kaznene evidencije’.
Naser je uz svaku proslavu ‘Ajvatovice’, jaše na konju u narodnoj ‘tradicionalnoj nošnji’, Naser je po islamističkim arapskim kampovima u BiH , Naser je uvijek rado viđen na TV ili u džamiji, glavni je za distribuciju kurbanskih koža za čitavu BiH, država je načisto ‘luda’ za Naserom.

Ona to mora jer Naser odlično čuva tajnu Srebrenice, čak ni u svojoj knjizi nije otkrio zašto ga, kad je toliki gazija, nije bilo u Srebrenici 1995. Tada je, prije pada Srebrenice, Alija Izetbegović pozvao komandante iz ove enklave na ‘sastanak’ u Sarajevu ‘jer je očigledno da je u toj ratnoj zoni došlo do pada morala, do svađa i do opasne situacije’ o kojoj je pisao Ibran Mustafić kada je Orić sve rješavao automatom ili pištoljem’, međutim Naser se nije vratio u Srebrenicu. On je to lakonski u knjizi objasnio ovako. ‘Osjetio sam da nije sigurno se vratiti helikopterom i odustao sam, toga mi je žao’. Naravno, svi u helikopteru su poginuli, Naser je preživio. Mustafić je tvrdio u knjizi da je Orić pobio Bošnjaka da se ni broj ne zna, a svi su oni u Potočarima i ‘poginuli su kao gazije u borbi protiv Srba’. Kako je to Naser ‘osjetio’ to samo on zna i državna služba koja tajnu čuva k’o oko u glavi.
Međutim, poslije Naserovog ‘bolje je da ne progovorim’, svi su zanijemili a Naser od tada samo bilježi ‘slavu’ hinjeći žrtvu, čime je u očima Bošnjaka popularniji od Avde Palića, komandanta koji je poginuo u zoni Srebrenice i čiji identitet posmrtnih ostataka su bošnjačke vlasti na čelu sa Amorom Mašovićem sakrivale dvije godine, tvrdeći da mu se ne zna za grob i optužujući Srbe, iako su znali gdje je zakopan.
Ima logike u ovoj bajci o Oriću. Bošnjačke vlasti ‘čuvajući’ Orića perfidno tvrde kako bi njegovim procesuiranjem došlo do ‘izjednačavanja’ žrtve i agresora iako je to stopostotna laž. Naime, kod Suda u Haagu su završeni procesi za ratne zločine i zna se da je u Srebrenici bio genocid, znaju se i počinioci, stoga nema nikakvog razloga za takvu tvrdnju kako bi se ‘osudom bh heroja promijenio karakter rata’ pa bi došlo do ‘izjednačavanja agresora i boraca za slobodu’. Ali, ako bi Orić završio u zatvoru odgovoran za ratni zločin, onda bi mu se jezik ‘odvezao’ pa bi onda javnost saznala manje više ono o čemu se nagađa. I saznali bi sa kim je kontaktirao i koje je akcije izvodio i po čijem naređenju, koga je ubijao i kako i zašto, vidjelo bi se da ni žrtve u bh ratu nisu nevine i da putevi vode do Alije Izetbegovića, u Predsjedništvo BiH gdje se jedno vrijeme uhljebio i ‘naš’ Naser, zlu ne trebalo.
Posebno, da nikakva žrtva nije Orić.
Zato je bolje ovako.
Međutim, iako je poznat stav bh vlasti u ovoj oblasti, što znači da ‘ako je bilo kakvih ratnih zločina to su bili incidenti’, ali ako su u pitanju bošnjačke žrtve, onda je svaka kazna premala, i ako ovaj sistem još uvijek funkcioniše zahvaljujući pokrivanju vlasti ratne prošlosti koja ni po koju cijenu ne smije na vidjelo, čudi ovakva odluka suda, još više optužnica Tužioca.
Larmanje masa po Sarajevu i drugim gradovima u svakoj optužnici za ratne zločine ‘gazija’ je već viđena stvar, dirigovana opet od strane vlasti. Uz tekbire se proslavljala pobjeda Šefika Džaferovića u izborima za bh Predsjedništvo, sa tekbirima ‘nedaju Hamdiju Abdića’ u Bihaću, nedaju Dudakovića, Mahmuljina, nedaju nijednog bh ‘borca’, i u svakom procesu ‘svi postajemo kao jedno’. Svuda su u stroju iste face, prvo ‘Majke Srebrenice’ a onda silna ‘nevladina udruženja’ boraca i logoraša, da se što veći pristisak stvori kod Tužioca i Sudija, pa poslije obavezno oslobađajuće presude koja uslijedi, ostaje gorak okus i u državi i u ustima. Proizilazi da se presude kada su u pitanju Bošnjaci optuženi za ratne zločine donose ne u ime države već u ime vjere i Allaha. Jer. zna se šta je tekbir i kada se on uzvikuje.

Može se čuti u molitvi, ali i kod ubijanja, pa zar to nismo vidjeli i čuli u bh ratu, u akcijama ISILa a tu ‘tradiciju’ su nam donijeli ‘braća’ mudžahedini i evo, postala nam je to i sudska praksa.
Vjerovatno je tekbire u svojim akcijama slavnim koristio i Orić, Dudaković jeste to smo već vidjeli na video snimcima, znamo da je tekbire obožavao i Alija Izetbegović posjetama jedinicama ARBiH i brigadama mudžahedina, stoga uskoro možemo očekivati pri izricanju presude Sakibu Mahmuljinu u procesu koji se razvlači već dvije godine tekbiranje do oslobađajuće presude. I ovdje, kao i u slučaju Orića, svi svjedoci su ‘nepouzdani’, ‘sa kaznenom prošlošću’ i sa ‘kontradiktornim izjavama’ i svi listom ‘zaboravili glavne događaje’, izgubili pamćenja, svi redom ‘ludi’. I kod Dudakovića, akobogda, jer zvanični stav vlasti u BiH je ‘da nema izjednačavanja’. I ‘nema osude za gazije’.

Još jednom valja ponoviti da ova političko vjerska floskula odlično funkcioniše iako je ratni zločin uvijek ratni zločin, bez obzira na broj ubijenih, to bi eventualno moglo nešto značiti kod odmjeravanja visine kazne, međutim kod osude za ratni zločin nema ‘izjednačavanja’. Tako je po pravu, po zakonima ‘sekularne i demokratske BiH’. Tako je i po ‘tekbirašima’, ako bi htjeli biti pravi, međutim to nema ‘veze sa vezom’. Po Kur’anu je isto zacrtano da ‘onaj ko ubije jedno lice kao da je ubio stotinu’, ali ‘naši’ tekbiraši tumače hadise onako kako država od njih zatraži.

Ovakvim presudama i ovakvim zloupotrebama vjere, Bošnjaci samo rade u korist svoje štete, i odlično razvaljuju državu, ‘odličnije’ i od Milorada Dodika i Čovića zajedno.
Žrtve Srbi, a u okolini Srebrenice ih je bilo bez obzira na presude i državne naštimane zapisnike, i to najmanje na stotine ako ne i na hiljade, ne zaslužuju ništa manji pijetet od bošnjačkih žrtava. Sve dok to Bošnjaci i državna vlast ne shvate, od Jedinstvene i zajedničke Bosne nema ništa.
Orić je sve ovo davno ‘skontao’. Zato na profilu ‘svi smo mi Naser Orić’ hvaleći državu BiH sam sebi ‘postavlja nišan’, hvaleći se do besvijesti, tražeći da ‘lajkujemo’ njegovom ‘herojstvu’ dok on lagodno uživa u svom bogatstvu i nariče za suborcima uz ljubav prema domovini.
‘Još bih vas nešto zamolio. Sve vas iskrene Bošnjake, koji volite svoju Suverenu Jedinstvenu i Priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu. A to je da podijelite ovu stranicu na vašim profilima, da pozovete što više vaših prijatelja i porodice i da oni urade to isto, da lajkaju ovu stranicu. A zašto?! Da im dokažemo da nas ima više, da smo složni i jedinstveni kao i tad. Možemo li to? Ja mislim da možemo.
Da se razumijemo. Naser Orić nije ratni zločinac. Naser Orić je ratni HEROJ!
Zamolio bih sve vas da podijelite ovu fotografiju uz ovaj tekst. Da se zna da Bosna stoji uz svoje Komadante i Heroje. SVI SMO MI NASER ORIĆ -VELIKA SMO PODRŠKA’.

Dakle, razumijemo se odlično. Lajkujte, nedajte ni jednog budućeg Nasera. Ako treba, žrtvujte i Bosnu.

photo : protesti ispred Suda BiH na suđenju Naseru Oriću, arhiv