Ono, kad ti je trostruko silovanje a potom ubistvo srpske devetogodišnje djevojčice 1992. godine ‘fikcionalno’ i još pride, izvršeno od strane ‘7. muslimanske, viteške brigade ArBiH’ apriori nekažnjivo i umalo opravdano, o kakvim onda žrtvama i poštovanju žrtava govorimo. I o kakvoj zajedničkoj državi.

 

Malo je onih koji nisu čuli za Joseph-a Pulitzer-a, američkog novinara mađarskog porijekla (izdavač i novinar, umro 1911. godine) koji je svu svoju imovinu ostavio Univerzitetu Columbia, odakle se svake godine dodijeljuju prestižne nagrade iz domena modernog novinarstva.
Ima i onih koji ne znaju da i Evropa ima svoga ‘Pulitzer-a’, fondaciju i organizaciju koja dodijeljuje nagrade za novinare i pisce skoro po istim kriterijumima zbog čega je neformalno zovu ‘Evropski Pulitzer’.

Riječ je o programu ‘European Press Prize’ koji svake godine u konkurenciji od 47 evropskih zemalja i njihovih novinara odabere jednog i nagradi ga, za 2018. godinu to je novinar iz Banja Luke, trenutno i kolumnista agencije ‘AlJazeera Balkans’ Dragan Bursać, jedan od rijetkih koji se ‘okitio’ takvom nagradom. Za tekst ‘Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica’ u kojem se osvrnuo na bh ratnu prošlost i na jedan od totalno zaboravljenih ratnih tragičnih dešavanja.
Ali, najviše je onih u BiH koji, na isti način na koji su ignorisali i ovo vrijedno priznanje i rad novinara Bursaća, koji bi radije čitali i prepričavali Bakira, Dodika, Čovića ili Komšića, dogodovštine Reisa, monsinjora ili kojeg pravoslavnog ‘Božjeg Sluge’, nego što bi istini pogledali u oči ili sebe u ogledalu.

Zapravo, ako bi novinar samo pisao i podsjećao na ‘naše’ a ne na ‘njihove’ zločine i zločince’, novinar bi i imao nekakvu šansu da se o njemu i njegovoj nagradi javno progovori. Međutim, kod novinara Bursaća nema te ‘šeme’. Njegovi tekstovi obiluju zločinima i zločincima sa svih strana, tačnije sa sve tri strane, i kod njega je pijetet prema žrtvama isti. E, to ne može, zato Bursać ima običnih i smrtnih prijetnji da ni sam ne zna, sigurnosne službe ‘se ubiše’ o ulasku u trag takvim prijetnjama da još nisu nikoga otkrili. Jedna od poslednjih prijetnji smrću, augusta 2017. uz članak „Šutio sam dok je Bihać granatiran“, u kojem se prisjeća trogodišnje opasade Bihaća koji je bio opkoljen sa jedne strane od Vojske SAO Krajine, a sa druge od Vojske Republike Srpske i akcije “Oluja”, ‘još se istražuje’, iako se ‘prijetilac’ umalo predstavio i imenom i prezimenom.
Tako se to radi u Bosni Veseloj, gdje su i žrtve, kao i narodi i država, podijeljeni i državno i vjerski i gdje se tačno zna ko je ko u toj neslavnoj hijerarhiji.

Prije nekoliko dana, 03. novembra, za list ‘Al Jazeera Balkans’ Bursać je objavio još jedno tužno svjedočenje iz bh rata, priču ‘Silovana djevojčica i trenerka crvena’, uz koju se može očekivati ponovo još koja prijetnja, strijele su odapete, meta je novinaru na čelu.

Fašizoidni magazin ‘Stav’ (tursko-bošnjačke koprodukcije, koji se najvećim dijelom finansira iz kase SDA stranke i kase braće Turaka), uz ovu tešku i emotivnu priču otišao je još korak dalje.
‘Priča je fikcionalna’ i bazirana jedino na svjedočenju ‘osvjedočenog ratnog huškača i lažova’ sa Srpske RTV Snježana Lalovića’, i na osnovu njegovog dokumentarnog filma o ‘navodnom silovanju i ubistvu’ devetogodišnje djevojčice Mirjane Dragičević, koju su ‘navodno silovali i a potom ubili trojica pripadnika ‘7. muslimanske brigade’ u selu Bioča, decembra 1992.

‘Mati navodno ubijene djevojčice je o ovome ćutala iako je film o djevojčici snimljen još 2005. godine, o ovom slučaju nema ni traga u srpskim arhivama’ i ‘mati je progovorila o ovome tek nakon premještanja posmrtnih ostataka djevojčice u Sokolca 2012’, Bursać je samo prepričao ‘filmić’ ovog ratnog huškača koji je po istom principu našao se i u Srebrenici skupa sa novinarom Slobodanom Vaskovićem 1995. godine i tamo ispitivao prestravljene civile.

‘Slučaj je fikcionalan kao kad bi recimo rekli da je novinar Goran Milić novinar ‘Al Jazeera Balkans’ krivac za protjerivanje 300.000 Srba iz Sarajeva ili zbog toga što je Mušana Topalovića Cacu podsticao da ubija Srbe na Kazanima…’ ‘Jeste djevojčica Mirjana Dragičević poginula ali nema dokaza o silovanju’ prepisanom iz filma, Armija BiH je časna i poštena vojska, tralala, blah blah blah …
Ovakve fašizoidne bljuvotine teške za svaki normalan želudac osim za fašistička crijeva, je teško provariti ali nema druge i njih mogu samo plasirati neljudi novinari pseudonima tipa ‘popušlića’, ‘drnišlića’ i njima sličnom soju, uključujući i šefa nekakvog Filipa Mursela Begovića, ma šta god da je, a urednik je tog magazina.

Jer, radi se o ‘časnoj’ brigadi ArBiH, o ‘Allahovoj vojsci’ u kojoj su carovali mudžahedini, koja je bila omiljena Aliji Izetbegoviću i generalu Sakibu Mahmuljinu kojem se sada ‘sudi’ za ratne zločine pred Sudom BiH a nikad odluke, samo se sudski  rastače i natače, jer je doprinosila oslobađanju Ilijaša i okupiranog Sarajeva, koja se i danas tako slavi. I koja ne smije jednostavno biti ‘uprljana’ ovakvim istinama. Njeni komandanti su i danas slavljeni, jedan od njih je Muderris Nezim Halilović, onaj sa sabljom i arapskom zastavom na slikama, danas je direktor Ureda za hadžž i glavni u džamiji ‘Kralj Fahd’, glavnom leglu mudžahedina, drugi je Šerif Patković, doskora glavni predstavnik boračke populacije u BiH, jadnika boraca, mešetar i profiter, treći je Asim Kubura nekadašnji osuđenik iz Haaga, jedan od rijetkih Bošnjaka koji se sa tim može pohvaliti, Asim Koričić zapovjednik te brigade, uzoran penzioner, Halil Brzina, danas penzionisani general i šejh u tekiji Mejtaš, poznatiji pod imenom Šejh Halil Hulusi Nakšibendi el Bosnevi.
I pale su ogromne žrtve za slobodu države BiH, po čemu bi onda brutalna smrt jedne ‘tamo njihove’ djevojčice bila ‘važnija’ od ‘naših šehida’ i gazija. I živih i mrtvih.

Iako će na svaku kritičku pomisao bilo koje bošnjačke žrtve, i mrtve i žive, ustalasati sva bošnjačka pamet i dunjaluk, za ‘one tamo’ žrtve je rezervisan zaborav i omalovažavanje. Niti je ljudski, niti je u duhu ‘islamske čistoće’ jer se vazda citiraju hadisi tipa ‘ko ubije makar jednu nevinu žrvtu, kao da je ubio…’ , ali je ipak ‘fikcionalno’. I domaće, a naše!

Priča o zvjerski silovanoj a potom ubijenoj djevojčici Mirjani Dragičević je eto, tragom magazina ‘Stav’ dobila i dodatnu dimenziju. Dimenziju fikcije, izmišljotine. Pored ‘naših’ žrtva koje se nesmiju nikada zaboraviti, malu Mirjanu treba posmatrati samo kao ‘rezultat časne borbe za oslobođenje’. I tačka. A priča kaže da su djevojčicu ‘časno’ silovali tri puta, pri tom su natjerali njenu majku da to sve gleda, potom su je ubili, dok je njen brat sakriven ispod kreveta sve to posmatrao. Potom su pucali u majku koja je eto preživjela, čudom. Silovanje su izvršili pripadnici ‘7. muslimanske brigade ArBiH’, njena majka u svjedočenju kaže.
“Moja ćerka je bila u crvenoj trenerci; ja sam je obukla. Široka je trenerka bila. Nju kad su uhvatili, odvojili od mene, ona je vrištala, plakala. Kad su počeli da je skidaju, vrištala je. Plakala. Ja joj nisam mogla pomoći. Zvala me: ‘Mama, mama!’ Nisam joj mogla pomoći, oni su me držali. Taj prvi kad je silovao, nije bila… ovaj, bila je svjesna. Ali, kasnije nije čula, izgubila se vjerovatno, kad su ova dvojica… Kasnije se ništa nije čula, niti je plakala, niti me zvala, ništa. Samo je ležala na podu. Kad su to završili, onda su pucali u nju, pa u mene.”

Do danas niko nije procesuiran za ovaj zločin. Podnešen je neki izvještaj protiv 11 lica, za osam po komandnoj odgovornosti, za trojicu za krivično djelo ratnog zločina. Niko nikada nije osuđen niti je odgovarao za ovaj zločin. Tom prilikom kada je ‘7.muslimanska brigada’ upala u selo 28. decembra 1992. godine ubijeni su pored djevojčice Mirjane još i Nikola Mićić i Lenka Skoko, dok su ranjeni Milojka Draškić i Rada Dragičević.
Naravno, sve strane u bh sukobu su činile ratne zločine, međutim ‘stavovskom’ doktrinom ‘ako je i bilo kakvih pojedinačnih slučajeva neka se sudi’, ili ‘navodna ubistva’, ‘navodna silovanja’, pa ‘ne može se izjednačavati časna borba naših gazija za odbranu sa agresorskom’ i sve tako i u tom stilu, došli smo do najnovije ‘vrste žrtve’ : fikcionalne.

Dakle, ‘one’ ili ‘njihove’ žrtve su čista izmišljotina, čak iako su žrtve.
Čak iako su djevojčice, djeca.
Ma čak, i vojnik Republike Srpske Srđan Aleksić, koji je pao u zaštiti Bošnjaka od metka i batina svojih kolega u Trebinju 1993 ‘jer je branio baliju’, za ‘Stav’ je ‘pretjerivanje i izjednačavanje žrtve i agresora’ i u očima ‘drnišlića’ i ostale njegove raje je najvjerovatnije izmišljen lik, i za razliku od ustaškog sluge i činovnika Mustafe Busuladžića nikad neće dobiti u BiH ni školu ni ulicu. Dok je svaka optužnica protiv bilo kojeg bivšeg borca ARBiH ili komandanta za ratni zločin ‘pokušaj izjednačavanja krivnje’, pa čak, kao kod ‘slučaja’ generala Atifa Dudakovića i njegovih ratnih jarana ‘udruženi poduhvat tužilaca’, unaprijed odstrijeljena i zamagljena i osuđena na oslobađajući ishod.

Govoriti o pomirenju i nekakvoj ‘zajedničkoj’ ‘demokratskoj i multietničkoj Bosni’ a na ovakav način ponižavati najnevinije žrtve nije ništa drugo nego omalovažavanje vlastitih žrtava. I čista fikcija od medija i države.
Jer, iza ovog medija ‘stoji’ država.

photo : s lijeva – silovana pa ubijena djevojčica Mirjana Dragičević, u sredini : logo ‘7. muslimanske br ArBiH, desno – novinar Bursać Dragan, cross atlantic