Politika od sabaha do akšama, od jutra do večeri, politika nametanja

Nacionalnost : dr­žava Bosna bez Bosanaca, ‘povucipotegni’
U podrumima hotela Holiday Inn u ratnom Sarajevu, 27. i 28. 1993. godine, upravo dok je u Velikoj Kladuši Fikret Abdić obavljao zadnje pripreme za proglašenje Autonomne Pokrajine ‘Zapadna Bosna’ (proglašena 29.09.1993.), Alija Izetbegović je sa odbornicima ratnih skupština i vjerskim klerom premetnuo Bosance u Bošnjake. Jedan novinar je to sarkastično prokomentarisao ovako : ‘zaspali kao muslimani, probudili se kao Bošnjaci’.

Zasjedanje je zapravo inicirano i održano da bi se poznati stavovi Alije Izetbegovića ispravljali, a radilo se o setu Ženevskih odluka koje je Alija potpisao a Kongres Bošnjaka odbio. Poznato je naime da je Alija imao taj običaj da ‘jedno misli na sabahu a drugačije oko akšama, tako je bilo i sa ovim aktima iz Ženeve koji su bili preteča mira u BiH i Dayton-a. Po tim aktima ‘rat bi bio zaustavljen ali Bosna je dobila samo 22% teritorija, imala bi Republiku Srpsku i Herceg-Bosnu’ a većina ‘odbornika’ nije htjela to prihvatiti pa je Alija ‘povukao potpise’.

I poslije toga, imamo i danas skoro sve isto. I isti ‘prostor’ BiH, i Republiku Srpsku i Herceg-Bosnu, ali… mi to svejedno politikom ‘povuci-potegni’ nazivamo Jedinstvenom, Suverenom i Cjelovitom državom.
Aliji Izetbegoviću je ovaj Sabor dodijelio epitet ‘mudrog’ i nadasve genijalnog političara, dok je Sabor uz ovo povlačenje potpisa zapravo glasao za ‘nastavak rata’ u BiH, kako se i izjasnila i većina ‘odbornika’, posebno je prednjačio u takvom stavu tadašnji Reis Cerić Mustafa, koji je Islamskom Zajednicom upravljao iz Zagrebačke džamije.

Bošnjačka nacionalnost će poslije Dayton-om ući i u Ustav BiH, iako ni tu Bošnjaci nisu dosljedni. Naime, i dalje se koriste termini ‘Bosanac i Hercegovac’, ‘muslimani’ ‘Bosanci’, iako ni po Dayton-u ni po Ustavu nacionalnost bosanska ne postoji. Najednom, Bosance najviše opet priziva ‘Hižaslav’ Cerić i Islamska Zajednica i njena SDA stranka, kojoj je glavni cilj i program ‘Put Alije Izetbegovića’, dok Sin Prvog U Bošnjaka – Bakir, permanentno i kad mu ‘zagusti’ citira svoga Ćaću kada je u pitanju nacionalnost BiH. ‘Alija je uvijek govorio da bi trebali biti više Bosanci a manje Bošnjaci’. Pa koji je ‘mantrak’ onda tražio i nezakonito (nacija se nikad ne mijenja aklamcijom vjerskih vođa i odbornika već referendumom) izmislio novu naciju ako treba da budemo više Bosanci’.

Zna se zašto se tako govori. Nacionalnost bošnjačku, iako je unešena u Ustav BiH ne prihvata veliki broj ‘Bosanaca’, onih koji žive u BiH, ali nažalost, da bi se upisao u matičnu Knjigu Rođenih kao Bosanac, moraš to izdejstvovati sudskom presudom, drugačije ne ide. Osim toga, da bi se kandidaovao na neku od državnih funkcija, moraš biti Bošnjak, drugačije nema te na listi, postoje samo tri konstitutivna naroda. Dakle, Bošnjaci, bi morali jednom za uvijek prestati zloupotrebljavati i ime i naziv ‘Bosanac’, budući da ta kategorija ne postoji. Također, ako bi htjeli da ga koriste, morali bi znati, posebno Islamska zajednica BiH i njen ‘Hižaslav’ Cerić da bi se morao mijenjati Ustav BiH ali sada je za to i kasno i neproduktivno. Jer, ‘Bosance’ su ogadili u ovih trideset godina da ni oni koji su htjeli tako da se zovu, sada neće. Mislim prvenstveno na Srbe i Hrvate. I ostale, zaostale.

Zbog toga, mi smo država Bosna bez Bosanaca. Džaba se Sin Velikog Oca ubi od poziva na ‘probosanski blok’ u formiranju vlasti ovih dana, kad mu ‘gori u obrazima i i stranci’ i pod guzicom, kad mu ‘svilen gajtan’ visi oko vrata jer prijeti mogućnost da izgubi vlast. Nema Bosanaca dečko, ej, oladi, onda nema ni ‘probosanskog bloka’. Osim ako si mislio na ‘probošnjački’. Tačka i točka. Kažu ‘Bošnjački Sabor je ispisao istoriju’, i to se kao mantra ponavlja već tri decenije iako osim još jednog Sabora (održan 1994), više nijedan nije održan. Bošnjaci se ne mogu dogovoriti o daljnjem održavanju.

Majke mi, mi smo kao ‘braća’ na Istoku, milion mišljenja i frakcija, nikad nema dogovora a ubismo se o priči o moralu, čistoći i jedinstvu. Nije krv voda.

Jezik može, nacija ne može
Mi smo Bošnjaci a jezik nam bosanski. Nije jezik ‘bošnjačkog naroda’. Zbog gluposti sa nacijom, (na turskom je naziv Bošnjak pogrdan termin za neku osobu), na istom pomenutom Bošnjačkom Saboru došli smo i do gluposti sa jezikom. Ova glupost koja se stavlja u rang naših ‘nacionalnih uspjeha’ i identiteta, usvojena je Deklaracijom i nije čisto Alijin izum. I Srbi imaju svoj jezik, Hrvati ohoho, čak moliću fino i crnogorski jezik je ‘ustanovljen’, jer kad ‘imaš cjelovitu i nezavisnu državu’ onda pod ‘mus’ moraš imati i svoj jezik. Amerika je itekako nezavisna ali joj ne smeta što se u njoj priča i govori Engleski, jezik njihovih ‘okupatora’, Austrija ne priča ‘austrijanski’ već Njemački, Švicarska ‘priča’ svakako..

Dobro, i to bi se ‘svarilo’ da u državi Bosni postoje Bosanci, pa onda bi i bio red da pričaju bosanski, međutim kao što rekosmo i znamo, njih nema. Zašto i kako Bošnjaci trebaju pričati bosanski a ne bošnjački, to znaju samo tvorci ovog novokovanog jezika sastavljenog od arhaizama, turcizama i arapskih riječi, a koliko su Bošnjaci na tom planu uspješni, dovoljno govore svađe i naprđivanja sa jezikom i kod ‘kuće’ i u ‘inostranstvu’ da to ni ‘pas sa maslom’ ne može progutati.

Borba za bosanski jezik je malo splasnula i na gramatičko-izdavačkom planu gdje se užurbano vrše ‘korekcije’ slova ‘H’ ubačenog u svaku riječ, međutim riječnici se štampaju u stotine tomova, đaci su zbunjeni ali ih niko ne ‘ferma’. Do jučer je bila ‘Hlopta’ a danas je ‘Lopta’, ode u ‘vražju mater’ i jezik i naš identitet, ovakvom ‘povuci-potegni jezičnom halabukom. Međutim, jeba ne prestaje, jer Bošnjaci su opet neodlučni, može i ovako i onako, ali ne priznaju to nikako.

Za to vrijeme, ‘naša vlast’ u parlamentarnim klupama printa sve materijale na tri jezika, u Sudu svaki od optuženih može da traži optužnicu na ‘svom jeziku’, djeca u Republici Srpskoj već četvrtu godinu idu u školu u Mejtefe i džamije jer ‘neće da im se u knjižicu upisuje jezik bošnjačkog naroda’ već bosanski, ‘prevodioci’ za Bosanski u Sandžaku rade punom parom, od ove godine će se i u Kantonu Sarajevo znati da još žive ‘tri jezika u jednoj učionici’. Tako je ministar obrazovanja naredio, nema više BHS jezika već ima ‘jezik srpskog naroda’, ‘jezik hrvatskog naroda ‘ i ‘jezik bosanskog naroda’.
A svi razumiju sve i svakoga. Na čistom nekadašnjem SHS jeziku, to se kaže ovako, da te ‘ceo svet razume’ : gonite se bre, bolan svi u tri pizde materine, i vi i vaše prevođenje i titlovanje na tv ekranima.

Popis izvršen, ne zna se još ništa
Imali smo popis stanovništva 1991, imali smo ga i 2013. godine. I jedan i drugi kažu ‘stručnjaci’ važi, ‘pika se’. U raspravi oko mandata i sastava vlade poslije ovih oktobarskih izbora, jedni hoće da se ‘uvažava popis iz 1991. jer tako Ustav nalaže’, drugi hoće popis 2013. jer je ‘stanje na terenu drugačije’. Osnovno i jednostavno je pitanje opet isto : dajmo se odlučiti za jedno, dokle više ‘hoću-neću’, ili ‘ovako-onako. Za koji smo, moram opet reći, mantrack vršili popis 2013. ako još uvijek važi onaj iz 1991.godine.? Da se Evropljani i budale čude?
Ustav BiH kaže da je validan popis iz 1991., onda mijenjajmo Ustav. Popis 2013 kaže drugačije, onda haj’mo opet na popis.

Šalu na stranu, i mi i Evropa znamo zašto je vršen popis 2013, a to je da se zacementira ‘ratno stanje na terenu’. Da se zna koliko nas i gdje ima. Tu se spiskalo na desetine miliona KMa i evo već dvije godine, još se ‘usaglašavamo’ oko popisa kod odgovora na Upitnik EU. Može i ovako a mora i onako. Jeba do neba.
smo na sav glas grmili ‘jezik bosanski, vjera islam, nacionalnost bošnjačka’. Šta sad onda ne valja i ne štima?
Naša politika povuci-potegni. Kad mi treba uzimam ovo, kad mi ne treba – neću. Švedsko-bošnjački stol.

Ako nemamo himnu, imamo li zastavu?
Kod Bošnjaka nije ‘na čisto’ ni sa zastavom. Imamo ih nekoliko, preferira se ona zelena sa polumjesecom, gdje god ko stigne, to je ‘cool’. Ona zvanična, državna, opet po istom principu ‘samoodlučivanja’, koristi se kako se kome ‘ćefne’. Od Predsjedništva do Mjesnih Zajednica. Ljiljani na zastavama su ukinuti zvaničnom odlukom Visokog Predstavnika za BiH i dobili smo februara 1998. ovu sa ‘trokutićem’ i nedostižnim evropskim zvijezdicama. Koju niko od Bošnjaka ‘ne pika’, osim onda kad mora. U zvaničnim delegacijama, u kancelarijama, za TV. Ali, uvijek je i skoro po pravilu, ona sa liljanima u pozadini na slici ali u srcu i u mislima.
Srbi ‘furaju’ svoju, Hrvati onu Lijepe Njihive ili i onu iz NDH vremena, no ni mi im ne zaostajemo.
‘Ljiljani su nam oteti’, ‘narod ne prihvata ovu nametnutu zastavu’. ‘Pod jiljanima se ginulo a oni nama..’.

Pa pobogu i pobratimi Bošnjaci, dajte se odlučite. Tražite promjenu odluke Visokog, pardon Niskog predstavnika ili bilo šta drugo, ali nemojte uvijek na dvije stolice. I ‘uz nos’, nametanjem. Dajte refrendum, dajte peticije, bilo šta, ali ova ‘dvopolnost’ bi trebala stati, konfuzije samo još više navlače svađe i mržnju.

Zbog našeg nejednistva i arapske krvi u venama, nam ne odgovara ni jedan do sada predloženi tekst za himnu. Zadnji put zbog pominjanja riječi ‘Krajina’, poslanici se nisu složili oko teksta i još uvijek imamo ‘glamoč kolo himnu’. Samo muzičku verziju, i to, da bude što zajebanije, verziju koju je dao Srbin iz Banja Luke. No, nema problema, Bošnjaci će radije i dalje slušati ratne pjesmuljke i Dinu Merlina kao svoju himnu nego poduzeti išta da se zauvijek ta glupost i tvrdoglavost izbije iz našeg života, a kmečati kako nam neko neda da uživamo ono što hoćemo. I zato jer mi hoćemo samo ono što smo zamislili da tako mora da bude. Takvom politikom isključivosti se ne ide ni u džamiju a kamo li u Evropu.
Jer, ako član BH Predsjedništva ne poštuje svoju zvaničnu zastavu već fura onu sa ljiljanima, šta on onda traži od nas običnih smrtnika. Da radimo isto. I radimo.
Po dijaspori, sve džamije su pune zastava sa ljiljanaima, ima ih i na privatnim kućama.
Dočekali Bošnjaci demokratiju.

Neizvršavanje odluka Ustavnog suda i druge odluke : sad hoću, sad neću
Česta je tema Milorad Dodik i njegovo ne poštivanje odluka Ustavnog Suda. Po pitanju imena gradova, ulica, referenduma ili proslava. Tu su Bošnjaci u pravu.
Ali, opet Pobogu, šta je sa odlukom Ustavnog suda da se, recimo, moraju izjednačiti prava ‘autonomaša’ u Krajini sa pripadnicima ostale boračke poplacije? Ima deset, petnaest godina kako se kiseli takva naredba najviše vrhovne pravosudne instance, pa ništa. ‘Dabogda pocrkalo i ono malo što vas je preostalo od autonomaša’, pojasnio je poštivanje odluke Suda ministar SDA u Parlamentu. I nikom ništa. Ustavni Sud je ponovo donio odluku da se to ispravi i opet, ‘autonomaši’ ostaše na nivou ‘socijale’. Nema smisla da četnici i ustaše imaju status ‘boraca’, gazija i šehida, šta god ovo zadnje značilo, a da autonomaši ostanu u domenu socijalnog staranja.

Ima, jer Bošnjaci po sistemu ‘demokratskog odlučivanjua’ i preko svojih faca u vlasti tako hoće.
Jer BiH doživljavaju, uživaju i prihvataju kao isključivo svoju državu. ‘Kome se ne sviđa, neka piči preko Drine ili Une’, ‘eno mu puta’. I mnogi ‘nalaze puta’, odlazi se trčeći.
Drugima spočitavaju ono što i sami rade, i svojom isključivošću drže tenzije, naboje i zajebavaju raju. I ostatak Svijeta.
Dokle, dotle. Ovamo, kukaju Dodik ne poštuje ovo ili ono. Naravno da ne poštuje iako je to ozbiljna sprdačina što radi, ali Braćo, imate li svoju avliju i svoju metlu?
Jok. Zna se, šta dolikuje volu a šta Bogu. Ali, onda ne pizdi kad ti se ista bolest pojavi i u susjedstvu, to je prelazno i zarazno.

Isto je i sa odlukom Ustavnog suda po pitanju Mostara i odlukom Niskog Predstavnika, ali tamo nema izbora već deset godina. A sve ‘fercera’, Hrvati i Bošnjaci to odlično sastave iako zajednički rastavljaju već desetljeće skoro.
Isto je i sa nazivom ulica ili škola. U Sarajevu može Mustafa Busuladžić ili efendija Husein Đozo u Goraždu a oba SS službenici i činovnici, u Mostaru Zapadnom  ne mogu ustaški Glavnici i Doglavnici.
Kažu nije to isto. Dabome, nije govno nego se pas posr’o.
Dakle, opet švedsko-bošnjački stol. I ima da bude ovako ili Vas neće biti. Neće da može, što bi rekao famozni Srećko Šojić u svojoj ‘Beloj Lađi’, ali princip hoću-neću ostaje. I naša muka.

Građanska država, islamistički šerijatski koncept
To da je program SDA ujedno i koncept države Bosne zasnovan na idejama Alije Izetbegovića i ‘Islamske Deklaracije’ ne krije se, već se ističe kao glavni adut u izbornim pobjedama svih ovih minulih decenija i godina.
Međutim, otkud onda u ovoj šerijatskoj varijanti kao okosnici Alijine Knjige isplivava i permanentno se natura u javnosti ‘građanska država’ i njen ‘evropski put i orijentacija’. Da se ‘Vlasi ne dosjete’, šta li?
Ako to ne vide strane ambasade (one sve vide i sve čuju samo se ‘prave gluhe’), ako to ne vide ‘međunarodni faktori’ a oni se valjda pitaju, vide to čak i grane na pticama. I ptice na grani.
Pa u BiH se čak ni ‘Zvezde Granda’ ne održavaju mimo Lunarnog Kalendara niti se išta značajnije događa mimo Hidžre, islamskog računanja vremena. Mi smo, sudeći po vijestima uveliko ušli tek u 1439. godinu dok Evropa kojoj ‘težimo’ živi u 2018. godini. Posebno u doba Ramazana, kada to već postaje ne intimna muslimanska obaveza već javni i obavezni čin. Žderi u hotelu, na planini, pod mostom i ispod mosta, na trgu, u parku, koga god vidiš da jede ili nedaj Bože pije, udri u medijsku hajku.
Islam je okupirao Bosnu, još od poteza Alije Izetbegovića kada je u ratu Armiju u kojoj je bilo i Srba i Hrvata naprasno ‘očistio’ od nemuslimana a pojačao mudžahedinima i kriminalnim i terorističkim otpadom sa Bliskog Istoka, okupacija traje nesmanjenom žestinom. Od vrtića, preko škola do banaka, hotela i državnih institucija do studentskih i staračkih domova i halal pijaca. Kod nas se više slave vjerski islamski nego ostali praznici, dapače, preporučuje se da se ovi drugi zabrane ili obezvrijede. Ajvaz Dedo, izmišljeni lik porijeklom iz Turske je ‘naša nada i uzdanica’ kako kaže podpredsjednica FBiH hanuma Melika, ‘naš’ član BH Predsjedništva Bakir olako ostavi evropsku delegaciju i odleprša na džumu, jer on je ‘čuvar bošnjačkog identiteta’.

Islamska Zajednica učestvuje u donošenju zakona, njhovi advokati analiziraju i daju ‘sugestije’ o Pravilnicima Granične Policije, o maHramama i bradi u vojsci i Policiji, islam je okupirao Univerzitete i fakultete, šta ima još da se u ovoj ‘čistoći’ od ‘građanštine’ odradi? Ima Ugovor sa Islamskom zajednicom BiH i državom Bosnom da se potpiše a poslije će biti na redu Zakon o povratu vakufske imovine Islamskoj zajednici BiH.

Bošnjaci kukumavče kako najblaže ‘nije pošteno’ da je Ugovor sa Pravoslavnom crkvom i Katoličkom Crkvom potpisan davno, a namjerno se izbjegava potpisati ovaj sa Islamskom Zajednicom. Ima i takvih koji ‘nehaju’, kao jaran Cerić, njegova je deviza dolar i euro i ono ‘šta ba mi imamo kome da se molimo, šta će nam ugovor, mi smo ovdje najbrojniji narod, ovo je naša država..’.

Niko ‘iz reda Bošnjaka’ neće da istinito kaže zašto taj ugovor nije još potpisan, kad su nažalost, potpisana ona dva prije. Kad bih se pitao, ne bih nijedan potpisao jer ugovori sa đavolom nisu za potpisa, makar mi ruke otpale, jer to je bacanje i love i države vjerskim ‘liderima’, zatupljivanje i štetočenje države i njenih građana, ali… Nije potpisan jer je Islamska Zajednica BiH u ovom ugovoru otišla mnogo dalje od ostalih konfesija.

Nije sporno što bi se bijele ahmedije umjesto sa jasli Islamske Zajedncie potpisivanjem tog ugovora prebacile na državna jasla, iako je to bogohuljenje i sramota, riječ je o tome što je IZ ovim ugovorom pokušala poturiti i niz drugih stvari koje ni u kom slučaju ne bi smjele pripasti vjerskim ustanovama. Kao recimo, ulazi se u radnička prava i izmjene radničkog zakonodavstva, traži se poseban i povlašten položaj za pripadnike islamske vjere u državnim institucijama, ma traži se čak i učešće Islamske Zajednice BiH u istragama kad su u pitanju ‘pripadnici islamske vjeroispovijesti’. Ko će to potpisati, Željko Komšić je obećao, on za sve bošnjačke probleme ima terapiju bez dijagnoze, ali ostaju još dva potpisa na čekanju.

Ovdje je, osim ‘demokratskih prava’ koja su ‘uzurpirana jedino muslimanima’ u pitanju još nešto veće. Islamska Zajednica hoće da se donese i zakon po kojem bi se sva imovina koju su ‘komunističke snage oduzele vjerskim ustanovama’ vratila njoj. Malo joj što ima, hoće još, a to nisu samo zgrade u centrima gradova već i skoro kompletni gradovi. Moliću lijepo, po Islamskoj zajednici BiH mnogi gradovi su komplet ‘vakufi’ iliti imovina naših osvajača, hoću reći predaka, koja je od strane ‘mračnog sistema oduzeta’ i koja se mora vratiti Islamskoj zajednici. Mrkonjć Grad je recimo ‘pravog naziva’ Varcar-Vakuf, nema ni govora o ‘četničkom generalu’ Mrkonjiću, a ‘vakufa’ ima u svakom gradu ili kasabi.
Pa kad uzmemo tu silnu državnu imovinu, onda će mo samo sjediti i vaziti po džamijama kojih ima više nego muslimana, a robovi će plaćati danak.
Bilo bi krajnje vrijeme da se Bošnjaci javno pokažu i da već jednom ‘prevale preko usta’ ono što im je u srcu. A to je šerijatska Bosna. Sve do tad, biće ‘povuci-potegni. Nategni. Ko koga.

Miješao se ili ne miješao, već je zamiješano.
Republika Srpska je ‘trn u oku’ Bošnjacima, ili ‘krasta na rani’ kako je to pjesnički ukazao pjesnik i nesuđeni političar Sidran Abdulah. Ali, ona nije proizvod Dodika ili Vučića, iako je hrane i podržavaju, ona je rezultat potpisa Alije Izetbegovića u Dayton-u, kad je fino tamo ucrtano. ‘Nema Republike Bosne i Hercegovine ima Republika Srpska’. No, niko neće ni šapatom prozboriti da je to tako, već se to uzima kao ‘mudra odluka Alije Izetbegovića’ da se ‘rat zaustavi’ i spasi što se spasiti može.

Kako je i kako teče ‘politika povratka’ Bošnjaka na ove prostore, najbolje se vidi na primjeru Srebrenice, gdje se vraćaju jedino mrvi Bošnjaci, i koja je, da se zna, potpisom Alije Izetbegovića data Srima. Ali, zato Bošnjaci vazda imaju ‘adut’ u svojoj ‘borbi’ za žrtve i BiH, imaju Republiku Srpsku i imaju Srebrenicu. I vazda hoće u vlast u Republici Srpskoj, kojoj ‘rade o glavi’. Ako je već ‘genocidna tvorevina’, šta ćeš u vlasti u takvoj tvorevini? Zbog povratnika, reći će, ali tamo nema ni povratnika ni nade za povratak, ukopan je odavno. No, tamo ima vlasti, to je bitno i zato se isplati ‘boriti’. Bošnjaci tamo imaju čak i podpredsjednika Ramiza koji ništa ne radi osim što putuje na posao iz Tuzle i ‘zakuhava’ po džematima i dijaspori. I zagorčava život ‘heroini’ Fati Orlović. ‘Bori’ se. I permanentno imamo ono ‘oni hoće da se odcijepe’ a mi im ne damo, i dobiva se vlast.

No, Bošnjaci imaju ‘protuotrov’ Srbima jači od Repubike Srpske koju odmilja uvijek zovu ‘eres’, imaju Sandžak.
Svaki će bošnjački  predstavnik javno održati lekcije kad se srpski ili hrvatski političari i vjerski poglavari miješaju u pitanja države BiH ali oni su sebi ucrtali pravo da se mogu umiješati u Sandžak kad god im se digne ona stvar. A digne se, uvijek je da prostite dignuta na tom terenu.

Tako je još od karavana autobusa za prve ‘demokratske izbore’ prije rata kada se čutav Sandžak preselio u Bosnu, tako je ostalo i u ratu i poslije rata. Najviše državljanstava dobili su upravo Sandžaklije, koje u BiH ‘i vedre i oblače’. Na prvim izborima Fikret Abdić je osvojio pola miliona glasova više od Alije, ali Alija je postao predsjednik. Kakva je to ‘demokratska volja’ birača i da li je izigrana, kao što sada pište SDA glavonje kad se pokušava vlast oformiti bez njih. Njegov zamjenik je Sandžaklija Ganić Ejup, mešetar i ratni profiter, sada uvaženi doktor i vlasnik ‘Internacionalng’ Univerzieta, rektor Univerziteta u Sarajevu je Sandžaklija Škrijelj, koji se dočepao diplome kad je još najžešće pucalo po Sarajevu, prvi komandant ArBiH je bio Sandžaklija (Sefer Halilović), čitava naselja Sandžkalija u Sarajevu su nikla poslije rata i ostala do danas. Sandžaklije su postavljane i za direktora Agrokomerca u Velikoj Kladuši, oni su i direktori Javnog prijevoza u Sarajevu i ko zna gdje ih već nema, jedino ih nema puno u Sandžaku.

E, a kad su izbori u Sandžaku kao ovi 06. novembra o.g. za Bošnjačko Nacionalno Vijeće BNV, onda se tamo može umiješati ko hoće i kad hoće. Predstavnici SDA idu kod Sulje Ugljanina, Reis Kavazović kod muftije i političara Zukorlića. Rezultat : Sulejman Ugljanin kaže nakon pobjede da ‘živi u fašističkoj državi’, Zukorlić se ‘upario’ sa četničkim vojvodom Šešeljem pa taslači na TV po čitav dan. Dakle miješanjem je stvoren još veći ‘konfuz’ od bošnjačke politike Sandžaka, koji će ostati vječita ‘prijetnja’ miru u Srbiji, sve do rješenja pitanja Repulike Srpske.

Jer, javna je tajna da Bošnjaci ‘rade’ od rata do sada, a i sada, na bratskom pripajanju Sandžaka BiH. Kada bi se Srbija složila sa zamjenom, prvi bi Bakir potpisao da Republika Srpska ‘ide’u Srbiju a da Sandžak pripoji ‘matici’ BiH. Taj naum Alije Izetbegovića bi bio kruna njegovog plana i programa za mislimane i za Bosnu u njegovim vizijama.

Za sad od toga nema ništa iz više razloga, no neće se dugo to ‘otegnuti’, strpljenje je svima na kraju. I ‘braći’ i međunarodnoj zajednici. Gubitkom Kosova i prijetnjom Vojvodine za odcijepljenjem, Srbija bi izvršila samoubistvo ulazeći u takav ‘projekat’ koji uopšte nije u domenu zavjera, već realno egzistira i u glavama Bošnjaka i u mislima Srba. Međutim, još je jedan veći problem koji odugovlači ovu realizaciju, a to je poimanje teritorije Sandžaka. Sve se svodi i vodi za teritorije. U glavama Ugljanina i SDA stranke, Sandžak je na sjeveru kod Užica a na jugu kod Ulcinja, u Vučićevoj memoriji to je samo prostor oko Novog Pazara, Sjenice i Tutina. No, polako vrijeme sazrijeva i već će se naći neko rješenje. Do tada Ugljanin uživa u pobjedi koja to i nije i opet će mo ga vidjeti uskoro sa Zukorlićem, ovo su više izbori za vlasnike Novog Pazara i firmi i džamija u vlasništvu BNV nego izbori za učešće u vlasti u srpskim organima. Ali tako to ide, Vučić je odlično odradio poslove sa Šešeljem i Zukorlićem, Reis Kavazović mu je samo pripomogao.

Međutim, poanta je u miješanju. Dokle će mo osuđivati druge a sebe kriti iza politike nemiješanja? Kad se već tako slatko miješamo.
Politika jeste kurvanje ali ovo ‘preko guzova’ prelazi sve granice.
Krajnje je vrijeme da se kaže jednom šta hoćemo a šta nećemo. Dok još nije kasno, odugovlačenje samo nanosi štetu Bošnjacima ili onima što bi ‘trebali biti malo više Bosanci’, dok ovakva naglašena isključivost i kurčenje ubijaju i ono malo Bosne što je još preostalo.

photo : Prvi Bošnjački Sabor u Sarajevu, 1993, arhiv