Nova grana bh turizma na putu u Evropsku Uniju
Nešto kontam, ovo sa šatorima je odlična ideja, svako domaćinstvo u BiH bi po zakonu moralo imati kao nekada kutiju prve pomoći u autu, bar jedna šator negdje u garaži ili na tavanu, ili u ormaru.
Zlu ne trebalo, a treba. I trebaće.
To nam ostalo još od prije rata, kad smo morali znati kakve sve pogodnosti krije naizgled običan komad cerade zvani šatorsko krilo, pa kad smo naučili šta se sa njim može korisnog učiniti na časovima ONO i DSZ.
Poslije, dok smo se tukli za komad najlona po izbjegličkim kampovima a privilegovani dobivali vreće za spavanje i prave-pravcate šatore sa opremom unutra, dok smo primali davno isteklog roka trajanja injekcije, gutali humanitarne pilule iz II Svjetskog rata, vidjeli smo i spoznali moć ovog sklopivo-rasklopivog čuda od platna.
Sa izleta iz naše mladosti i naših predvojničkih obuka ili prvomajskih druženja, sa naših svadbenih veselja a posebno u novije vrijeme uz Ramazanske žderačine ili političke mitinge, vrijednost ovog pletnenog zaklona je definitivno potvrđena. U migrantskoj krizi koje nema u Bosni – ohohooo.
I dan-danas, šatori su najveće čudo tehnike u vrijeme poplava kad te niko ‘ni za suhu šljivu’, u vrijeme drugih nehumanih katastrofa, nema veće radosti od poklona izvana ili iznutra, od šator-poklona.
U BiH, šatorska naselja niču svakim danom, vijesti su pune takvih doživljaja. Ili su pod šatorom prevareni borci, ili nekakvi šehidi, ili šatoruju penzioneri ili ostavljeni na milost vlasti i kapitala-radnici. Svaki dan se u nekom od naših bh gradova ukaže novo lice skauta ili modernog nezadovoljnika, gdje se pojave prvo stidljivo novinari a onda polako prilaze građani, dođe i poneki političar da ‘izrazi podršku’.
Šatori su postali novo sredstvo pružanja otpora, pokazivanja nevolje, skretanje pažnje na problem.
Obično, iako postoje za to tačno utrđena pravila kako se to radi i gdje dolaze šatori, šatorska krila rastu u gradskim parkovima u blizini ulaska u kancelarije vlasti, nije rijetko da vlast ne izdrži dugo gledati u šatore i parole uokolo, pa naredi da se šatori uklone.
Najviše šatoraša dolazi i vrijeme provodi u Sarajevu, glavnom gradu BiH, što je i razumljivo, jer ribe smrde od glave kako kaže stara poslovica a kiša pada najviše u Sarajevu. Zadnji slučaj nekakvih štrajkača ‘prevarenih boraca’ (a ko danas u Bosni nije prevaren) pokazao je da se pod šatorom i pod prozorima vlasti može ostati dugo, dugo, ovi su tu bili skoro godinu dana, čak im ‘dovukli’ i struju i plin pa poslije uredno račune naplaćivali. Dok ih nisu pomlatili čim su izašli na ulicu ispod šatora i rastjerali ‘kud koji, mili moji’.
Evo, od jučer, šator je i u Tuzli, postavili ga nekakvi ‘prevareni’ stanari. Ljudi, normalni insani koji su sklopili ugovor o kupovini stana, isplatili sve, koji su se trebali useliti u roku od dvije godine a ne mogu jer stanovi nisu spremni za useljenje ni poslije više od deset godina. Šta im je drugo preostalo nego pod šator, ispred svojih nesuđenih stanova.
Ni grad Tuzla, ni Tužilaštvo koje je zaprimilo krivične prijave za vlasnike firme koja kao izvodi ove građevinske radove ništa ne poduzimaju, ljudi prodali ranije stanove, podizali kredite i to one famozne ‘švicarce’ sa kamatom koja se nikad ne zna dok ti ne jave kolika je, niko ništa ne zna ali zato nesuđeni stanari znaju : pod šator brale. I tako i bi. Kažu, ne izlaze iz šatora dok se ne pronađe direktor koji je odmaglio za Makedoniju ili dok se Tužilac ne makne malo dalje od onog već poznatog ‘istraga je u toku, u interesu istrage ne možemo dati bliže podatke’. I sve tako punih deset godinica, kao da prave podzemni aerodrom ili tunel za Evropu. Preko 100 tako prevarenih stanara koji su deset godina čekali na otvorenom, od jučer je u šatoru, očekuje se da šator preraste u kamp ili šatorsko naselje.
Dakle, šator je naš brand, naša odrednica po čemu nas svijet raspoznaje. Kao ćevap, kao burek, kao Sebilj ili Baščaršija ili kao štaznam, kao Mustafa ef. Cerić akademik Hižaslav emeritus Reis efendija, ili SDA brand, recimo.
I vjerovali ili ne, sve što više Bakir Izetbegović i Sebija govore da smo ponosni i da treba što više podignuti glavu gore, sve je više šatorskih naselja gdje se mora sagnuti da bi ušao unutra. Ponosan je i Radončić Fahrudin ali njemu kad ulazi u tornjeve otvaraju vrata, ne mora se saginjati pod tendu, još je ponosniji Reis efendija Kavazović dok ulazi u svoju jacuzzi kadu ili svoj službeni mercedes, ma nema ko sve nije ponosan ovh dana, čak sam i ja lupio glavom u dvorištu, tako me ponijelo da hodam uspravne glave i da budem ‘ponosan’ dok sam kosio ispod kruške. Još je ponosniji Dragan Čović, malo manje od Dodika ili Komšića, a uzdignute glave pred ove izbore hoda i Nermin Nikšić. Šefik Džaferović se nikad nije osjećao ovako ponosnim, odkako se ucrtao za predsjednika toliko je glavu nadig’o da ne zna ni kud ide ni šta priča. Kaže, od silnog ponosa obilazi i mjesta koja nisu njegova izborna baza, tek onako, od snage zaljubljenosti u sopstvenu vrijednost.
Kad je već tako kako jeste, pod hitno, ili na bosanskom ‘namah’ treba izvršiti ‘brendiranje’ šatora kao našeg bh jedinstvenog proizvoda. Da se razumijemo, ne radi se o šatoru kao rasklopivom zaklonu od kiše, sunca i zime koji se koristi čini mi se od kad je ‘Adam kihn’o, mislim na posebnu specijalnu vrstu šatora. Koji bi bio nepromočiv, koji bi mogao zadržavati temperaturu onakvu kakva nam treba i koji bi se mogao smontirati u čas i šutnuti u gepek ili ispod kauča. Naravno, koji bi sa cijenom bio primamljiv i dostupan svakom domaćinstvu. Jer, raja, to više nije vikend luksuz, to je naša bh potreba.
Po izgledu, trebao bi biti neupadljiv ili što manje upadljiv, nikako militaristički dizajniran kao vojni ili policijski šator i trebao bi biti prilagodljiv za tvrde terene, kao što su asfalt ili gradske ulice.
Mogao bi se recimo zvati ‘bezbeli halal šator’, skraćeno BHŠ, jer služi u humanitarne svrhe kao halal hrana za ribe ili kao halal piva, nije za odbaciti ni naziv ‘human tent’ skraćeno HT, da budemo malo moderniji nego što smo ponosni.
Realni sektor iliti mala poduzeća bi se trebala ‘baciti’ na izučavanje i programe ove grane industrije i zaštiti je kod ureda za patente.
Znam da zvuči malo patetično ali mislim da nije za odbaciti u bližoj budućnosti ni osnivanje posebne političke partije pod imenom ‘Šator nade’ koja bi se bavila ovom vrstom problematike ‘prevarenih’, ‘nezbrinutih’ i ‘zapostavljenih’. Branilaca, penzionera, boraca, šehida, kreditnih dužnika, radnika sa neuvezanim stažom, radnika bez staža i bez plaće, uzgajivača malina, kupina ili krumpira, uopšte poljoprivrednika, napuštenih muževa ili žena, djece i beskućnika svih vrsta. Svih osim studenata, oni su prezadovoljni.
To se mora kontrolisano odraditi. Nacijo, nije isto ako nezadovoljni borci ili penzioneri ili eto i stanari bez stanova sjede u vojnom šatoru, izletničkom šatoru ili kakvoj ogromnoj svadbenoj ‘tendi’ ili bogtekakvom planinarskom šatorčiću, umjesto da su fino posloženi u BHŠ ili HT zaklonu, reakcije su itekako bitne.
Niko im ne bi mogao spočitavati da su ‘ispolitizirani’, ‘iskorišteni od protivničkih partija’ što u prijevodu znači ‘ko vas šmirgla’, već bi se prema njima sasvim drugačije svi odnosili. Bilo bi, aha, ovo su oni ponosni jadnici što ne mogu ostvariti svoja prava a ne neki jebivjetri što bez veze gule državu i zamajavaju javnost dangubeći ispred izgužvanih i neurednih šatora svih dimenzija i fela. To su ‘naši šatoraši’.
Ako ćemo u Evropu a hoćemo, i samo što nismo, ako smo već ponosni a jesmo, e onda se i ovdje mora znati red i disciplina.
Turizam u BiH bi dobio novu dimenziju. ‘Aha, vidi ono šatorsko naselje, to su Bosnians. Bosniaks’.
Slikaj. Zooomm. Click!
Svuda bi nas prepoznavali po tome. Ulaznice bi se naplaćivale svim posjetiocima, strancima troduplo kao za sarajevsku žičaru. Kao za penjanje na munaru. A tek kad bi se to prenijelo u dijasporu. Ha!
Kad može biti ‘naš’ brand vino marke ‘Srebrenica’, zašto to ne bi mogao biti i šator, a?
photo : šatori, Sarajevo, Tuzla, ilustracija
