Šta sve možemo naučiti u izbornoj kampanji : fabrike kojih nemaradnicima, spašavanje omladine koja je napustila Bosnu, svi smo isti-ličimo jedni na druge, krediti su poklon a ne naši dugovi, dati prednost mladosti sa starcima i ižvakanim političkim facama na listama, čija diploma je vrijednija : ja’l ona iz Nikšića ili ona iz Travnika, ko sve napada Bosnu i kako a ko će da je odbrani, kako se spašavaju borci i penzioneri a njih sve manje jer skaču sa prozora i sa nebodera, ko je veći lopov a manji patriota i obratno, kako tužioci i sudije postaju žrtve, koliko vrijedi glas živog a koliko mrtvog insana, mađioničarski izborni trikovi su više vidljivi u prozirnim plastičnim kutijama nego li u običnim neprozirnim sanducima …

 Ima toga koliko hoćeš i koliko možeš progutati a bh raja je načisto gladna politike. I svojih političkih nacionalnih i nacionalističkih torova.
Dok, sa druge strane učimo da je vlast u Bosni i Hercegovini biznis neviđenih razmjera i da se bukvalno gine za svaki glas i svaku političku stolicu.

Zato nam trebaju izbori svake dvije godine gdje se spiska dvadesetak miliona na slike vlastodržaca, na poklone i poklončiće, da bi jednog dana ‘ušli u Evropu’, ‘u NATO’ i štaznam gdje sve planiramo otići, kada se opijeni našim fantamozgarijama i sanjarenjima toliko nahvalimo da ni ne osjetimo da smo poslije izbora nigdje. Osim u ‘Gluhoj Bukovici’. U Bosni.
Kada bih se pitao, a ne pitam se, izbore bih ukinuo a planirane pare iz budžeta usmjerio u druge korisnije svrhe. Ove na vlasti ne bih dirao, neka ih stalno. Ionako će poslije izbora opet biti tu. Izračunati nije teško koliko smo ih do sada proveli, koliko je para bačeno ‘uz vjetar’ (svake dvije godine mi biramo ili lokalno ili generalno-opšti izbori) a i dalje nismo ni u ‘špajzu’ Evropske Unije, i dalje nas pred spavanje ili pred buđenje pozdravljaju iste face. Ili Bakir ili Milorad, ili Fahro ili Dragan Čović.

I dalje Milorad ide u nezavisnost Republike Srpske, i dalje Bakir kao i Babo mu prije-neda Bosnu, ma ni pedalj a ne znamo ni ko je ni zašto napada ni koliko je, te Bosne da prostiš ima, ali baš ‘odistinski’, još više nas nestaje, raja iz Bosne ne odlazi već bježi, već skoro tri decenije tri nacionalističke i fašizoidne stranke sa familijama drže u grču smrti čitavu državu dok mi aplaudiramo i plaćamo. I navijamo. I iskopavamo ‘svoje’ pljujući po ‘tuđim’ žrtvama.

I podižemo spomenike, džamije i crkve dok nam bolnice i škole padaju same od sebe a sirotinja grebe po kontejnerima ili prodaje bubrege da bi produžila sebi život do slijedećeg glasanja. Do zaokruživanja ‘svoga’ kandidata.
I pazite sad, ‘autokrata’ Tito je česta meta kritika ove bolesne i bezobrazne vlastele u Bosni, no kad je u pitanju vladanje državom i narodom, niko se ne odmiče od vlasti. Postaće vječni, evo ih, već su ‘prešišali’ Josipa Broza po ostanku u foteljama a imaju planove dovijeka.

Što je najtužnije, ima ko da ih bira.

Nacijo, još ponešto smo naučili uz ove izbore, osim bolesnih a vrlo dobro osmišljenih izbornih slogana i govorancija naših političara mafijaša, kradljivaca i ubica i narcisoidnih baraba. Recimo, ko je bivši a ko sadašnji doušnik KOSa, UDBe ili AIDa, ko te može ubiti a da nikad i nikom ne odgovara, kakva pravda i kakvi bakrači uz pravdu, kako se uz pomoć projektora i slika iz albuma pravi istorija, kako se uz pomoć 3D software/a začas napravi aerodrom, fabrika ili most kao da su ‘zaprave’ neimarsko čudo i uspjeh a ne virtualna zajebancija koju priželjkujemo.

Ali, od svega, najviše me iznervirale u ove izborne dane sportske dvorane, sale za sastanke i autobusi.

Zato što su ta mjesta gdje se održavaju izborne šege uvijek, ama uvijek ‘premale’ ili ‘pretijesne’ da prime sve one koji su došli da vide ‘svoga’ predvodnika i ‘lidera’.

‘Ebem mu vraga’, što bi rekla ‘majka’ Munira Subašić, šta su radili ti silni inžinjeri i građevinski stručnjaci kad su to projektovali, što nisu pravili arene da mogu primiti ‘potreban i dovoljan broj’ posjetilaca. Zašto mora Bakir ili Sebija Izetbegović ili Šefik Džaferović, ili čak i Fahrudin Radončić da umjesto vaze zborne slogane i vode nas u svijetlu i bolju budućnost, moraju  kukati  kako je ‘sala bila premala’ da primi sve one koji su htjeli i željeli da prisustvuju.

Pa oni su nacijo već samim tim unaprijed uskraćeni za svoja demokratska prava. Nema dovoljno mjesta za navijače.

Autobuse mrzim jer su oni jedni od krivaca što je svaki put ‘sala bila pretijesna’ da primi sve one koji su htjeli biti primljeni. Veliki su i dovoze raju kako bi ‘sala postala premala’.

Znam ja da se slikanjem iz određenih uglova od poluprazne sale može napraviti dupke puna, ali ipak čini mi se da nije ovog tours trans prevoza navijača, smjestilo bi se tu dosta domaće raje, bez ovih ‘uvoznih’.

O, da i ova vijest me iznervirala, baš me iznervirala pošteno. Mož’te zamisliti, stanovnici jednog sela kod Breze (Podgora) isprintali pano i istakli ga na ulazu u selo a na njemu fino piše da nijedna stranka nije dobrodošla u tom selu. Kažu i napisaše : ‘lažete nas godinama’, zato ‘razgulite odavde’.
Možete li misliti samo kako je to nepravedno, mada istinito stopedeset posto, ne dozvoliti u demokratskoj ‘državi’ Bosni da ti dođu spasioci i održe govore a o tvojoj se budućnosti radi?

Ma da su bar dali da Sebija Izetbegović podijeli one čarobne flaše vode sa svojom slikicom i natpisom ‘samo se Boga bojim’, nešto tako slično kao što je njen svekar Alija izjavljivao (Allahom se kunem da robovi biti nećemo) davno, kao nedavno što je učinila na jednom skupu u Sarajevu, ama ništa.

To nema nikakvog smisla, ovo ako se nastavi, nema nam u Evropu nikako. Očekujem pod hitno da drug Niski Predstavnik za BiH penzić Valentin Inzko odmah sazove konferenciju PIC ili da barem pismom, kao što je red, ‘iskaže zabrinutost’ i ‘osudi’ ovakvo ponašanje ovakvih ‘seljaka’.

Nisam uspio vidjeti sliku Fahrudina Radončića iz Krajine od jučer kako obilazi Osnovnu Školu Cazin 1 gdje padaju plafoni, gdje se ruše zidovi a oko njega sretni roditelji glasači plaču i pizde kuda sa djecom.
Kao da roditelji neznaju da već trideset godina glasaju za vlast koja je napravila 27 džamija, Medresu i Islamski centar gdje je lako djecu prebaciti ‘na sigurno’, i kao da opet neće dati glas načelniku Ogreševiću koji moderne škole gradi po Iranu, svojoj bratskoj zemlji i zajednici.
Fahro se uslikao u spomen sobi V Korpusa u Bužimu i tvrdo, ‘nako ‘muški’ kako bi to nekad rekli ovi iz DNZ partijice naredio da će Krajina poslije 07. oktobra imati svoga ministra u Sarajevu. Baš trsno i junački, kao da sadašnji ministar iz Šemsudin Dedić nije iz Krajine.
Nisam se načisto ni ‘odpuhao’ na Fahru, a već me zaskočila Ljilja Elvira Abdić sa svojim AFŽ avnojevskim izbornim sloganima. ‘Fabrike radnicima’, ‘budućnost omladini’ a niđe ni fabrika ni radnika, niti omladine u vrhu izborne liste. Oni ispod broja tri se ‘ne pikaju’.
Kontam, možda ovo sve ipak ima smisla. Dobro je dok nas ovi političari ne počnu javno mlatiti pleskama, motkama, toljagama, za sada je plaho dobro.

Jer, nacijo, čim u pravosuđu ‘ne mogu’ za dvije godine optužiti javne tužioce koji su lopovi, kradljivci ili obični spletkaroši ili tezgaroši, koji kradu pare iz predmeta, celularne i štaznam sve ne, kao ‘slavni’ Goran Salihović ili Božo Mihajlović, ili kad tolike sigurnosne agencije ne mogu za tri mjeseca utvrditi ko to prijeti smrću sudijama i tužiocima, šta onda obični smrtnici mogu očekivati. Osim glasati za one koji će nas spasiti.

Ja imam opet jedan radikalan prijedlog a potiče iz Rima, sjedišta prava i zakona.

U nekadašnja doba, da bi ismijao korupciju i bolesno pravosuđe koje je štitilo samo bogate i poznate zakonom da onaj ko ošamari, povuče za brk ili pljune u lice nekome ili učini kakav sličan verbalni delikt neće drugačije odgovaratri već samo platiti nešto crkavice, vickasti a bogati i dovitljivi građanin Rima se dosjetio kako da sebi uljepša život. Uprtio je džak pun ‘cekina’ (sitan novac u tadašnjem opticaju) i krenuo ulicom šamarati ljude. I pljuckati. I vući za brkove i bradu i psovati. Istovremeno, svakom bi, nakon što ga povrijedi, tutnuo u ruke potreban broj ‘cekina’, da ga ne može tužiti.
Kažu knjige, poslije su vlasti promijenile taj propis i pooštrile zakonodavstvo.
Kod nas, takvo nešto je nemoguće u ovakvoj nemogućoj državi.
Zato jer je kod nas u opticaju konvertibilna marka, milioni i stotine miliona. U nas niko ne uzima ispod miliona, zato imamo 567 milionera, čije bogatstvo je od 30 miliona pa na gore. A i zbog toga jer propise bi trebali donijeti oni koji ih najradije i najčešće krše što oni neće nikako i nikada mijenjati. Niti ih ko može natjerati da to urade ili da se opravdaju ako ne urade. Ako se krene na ulicu eto ti ‘terorističkog akta na državu’, ako čekaš da se to promijeni ‘u demokratskoj proceduri i pred nadležnim organima’, prije ćeš dva puta umrijeti nego dođe do ‘procedure’.

Što bi rekao nekadašnji a kao sadašnji Reis ‘Hižaslav’ Cerić: “a kome ba mi to da se pravdamo”.

photo : Podgora kod Breze, arhiv