u zemlji ratnog zločina i ratnih zločinaca-ničeg novoga

 

Sportsko ratnozločinački i pravosudni ribolov se nastavlja. Izdaj međunarodnu potjernicu, sačini zahtjev za istragu ili optužnicu, uključi i interpol, a kad se optuženi, osumnjičeni ili kako god ga nazovi-uhvati, zatraži da ti se dostavi, popij sa njim kaficu pa ga brže-bolje pusti. Da se brani sa slobode.

To je odprilike provjereni scenario rada bh pravosuđa, Tužilaštva i Sudova u predmetima ratnih zločina i ratnih zločinaca, koje osim domaćih izvora sredstava imaju ogromne pare i od stranih organizacija, gdje se pored ‘specijalnih tužilaca i specijalnih sudova za ratne zločine’ pojavljuju još i strani ‘specijalci’ istražitelji, tužioci i sudije. Koji, svi pobrojani, imaju platforme, planove i programe specijalno za hvatanje i kažnjavanje ratnih zločinaca, i gdje su ove vrste krivičnih djela ‘u prioritetu’, a već je dvadeset i osam godina prošlo od bh rata i puna Bosna ratnih zločina i zločinaca.

Klasičan sportski ribolov (uhvati ribu, ocijeni je pa pusti), samo što je lov malo sofisticiraniji.

Strategija uopšte nije strana ni ostalim šega državicama bivše Yugoslavije, u kojem igrokazu međunarodni čimbenici imaju itekako svoju ulogu, možete je lako uočiti po njihovom ‘zabrinutošću’, po njihovim ‘zvaničnim obavještenjima’ i ‘neprestanom bitkom za kažnjavanjem ratnih zločina’.
U BiH ova pravosudna sportsko-ratno-zločinačka takmičenja imaju i dodatnu snagu : ne primjenjuju se samo na predmetima ratnih zločina, ona ‘pale’ uvijek i u drugim vrstama krivičnih djela korupcije, krađe, pljačke i ostalog lopovluka svih vrsta, kada su u pitanju akteri ‘visoko pozicionirani’ lideri političkih ili vjerskih oligarhija u vlasti koje, pored svih laži i obećanja, do danas još nisu u stanju donijeti propise kojim bi zabranili učešće ratnih zločinaca u direktnoj vlasti.

Što znači, opet, slijedeći logiku koja je Bosni nepoznata grana nauke, da nam kriminalci, ratni zločinci i svaka druga kriminogena elita može slobodno i mirno uživati u ‘demokratskom’ i ‘pravno uređenom državnom sistemu’ i upravljati državom, bez bojazni da će je iko uhapsiti, čak i kad ih zateknu u izvršenju krivičnog djela.

Poslednji slučaj hapšenja pripadnika ArBiH Hasan Ružnića optuženog za ratni zločin kojeg su hratske službe uhapsile i predale bh vlastima, pokazuje kako to radi bh pravosuđe.

Ovaj tip je osumnjičen za ratni zločin u grupi sa generalom Atifom Dudakovićem i još šesnaestoricom i nije imao tu sreću da bude spektakularno ‘uhapšen pa odmah pušten’ kao i hadžija Atif ‘Duče’, budući da je bio u bjekstvu. Pušten ja par dana kasnije.

Bh pravosuđe je izdalo naredbu preko interpola da se lik uhapsi, predočilo je sve strahote optužnice, opasnost od bjekstva a kada ga je Hrvatska uhapsila i predala bh pravosuđu, tek je onda saslušan i pušten da se brani sa slobode.
Nema nikakvih razloga za njegovo pritvaranje, kaže sudija bh pravosuđa za ratne zločine i to pojašnjava.
Sud Bosne i Hercegovine je prijedlog za određivanje pritvora našao neosnovanim iz razloga što Tužiteljstvo nije u dovoljnoj mjeri uvjerilo Sud u postojanje posebnog pritvorskog razloga, odnosno nije prezentiralo dovoljno dokaza koji ukazuju na opasnost od bijega i osnovan u bojazan da će uništiti, skriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače’.
Tako je sud odlučio 23. augusta 2018. godine a prije toga na nekoliko mjeseci zatražio od interpola da se Ružnić uhapsi i preda bh vlastima jer je u ‘pitanju teško krivično djelo protiv čovječnosti’ ratnog zločina i jer lice nije dostupno organima gonjenja.

Moliću fino, da li iko normalan može da mi pojasni za koji mantraq je traženo hapšenje ratnog zločinca ako nema opasnosti da bi pobjegao ili uticao na svjedoke, koji nije u zemlji i koji je uhapšen u drugoj zemlji?
Ne može i neće i nema potrebe nikom ništa pojašnjavati.
To je bio igrokaz za budalastu raju, kako bi se stekao dojam da pravosuđe radi, da bi poslije tužilaštvo izjavilo žalbu na takvu odluku ‘nezadovoljno’ i ‘isfrustrirano’, da bi Viši Sud potvrdio odluku o puštanju na slobodu a mi svi zaboravili ovu zajebanciju pred našim očima. Zahtjev za izručenjem, interpol, potjernice i drugi pravosudni klinci-palci su i zamišljeni u ovakvoj veseloj državici za zabavu sa jedne strane, dok su sa druge strane odličan metod za rehabilitaciju ‘svoga ratnog zločina’ i ‘svojih’ zločinaca.

Po istom sistemu je uhapšen i sandžaklija Bošnjak, Jugosloven i ‘ostali’ Ejup Ganić u Londonu marta 2010. pa je onda ‘brže-bolje’ išao zahtjev Engleskoj od strane države BiH da ga ‘Bosna potražuje’ za krivično djelo ratnog zločina, do hapšenja, niko ni u snu nije ni sanjao a kamo li planirao uhapsiti ovog ratnog profitera i zločinca također. Kad je uplaćena kaucija od preko 300.000 funti za njegovu ekselenciju sandžakliju (kažu uplatila ljubavnica Harisa Silajdžića, poznata humanitarka Sanela Dijana Jenkins a ustvari uplatio Bakir Izetbegović državnim parama preko advokata Ganića), Ganić je ‘predat BiH’, saslušan i pušten da se brani sa slobode. Slobodan k’o tica. Istim receptom je u Austriji 2011. uhapšen i general Jovan Divjak, pala je kaucija od 500.000 EURA, k’o fol ne zna se ko je uplatio, biće opet bogata starleta Sanela, i Divjak je ‘izručen’ državi BiH koja je tek po njegovom hapšenju zatražila izručenje, i general je slobodan k’o tica. Kao i prije hapšenja u Austriji.

Naser Orić je u ‘ribolovnom pravosudnom takmičenju’ uhapšen u Švicarskoj 2015, a onda je odmah ‘država BiH zatražila njegovo izručenje’ da bi mu ‘se sudilo za krivično djelo blah, blah, blah..’ i nakon što je predat Tužilaštvu u Sarajevu, nakon što je popio kafu, slobodan je da ne može bit slobodniji. Abdić Hamdija zvani Tigar je izišao iz Tužilaštva a da nije stigao ni kafu popiti, kod njega je ‘zakon’ još žešći. U njegovom slučaju, optužnica za ubistvo generala Šantića kao ratni zločin prekvalifikovana je na ‘obično ubistvo’, ali ni tu nema dokaza, sudija koji postupa u tom predmetu je to ocijenio odmah i prije suđenja, čak javno poslao pismo da neće odrediti pritvor jer ‘nije pronađen Šantić’. Dakle, živ je Šantić, kako onda zatvoriti nevinog Tigra.
Skoro svi ratni zločinci u Srbiji su ili pušteni iz zatvora ili se brane sa slobode, u Hrvatskoj također, što upućuje na zaključak da je bolje biti ratni nego obični zločinac.
U međuvremenu, mi će mo se baviti trivijalnim stvarima tipa koliko je Dodik izdvojio za svoje ratne zločince, a koliko vlada Srbije ili Hrvatske. Naši imaju sreću jer imaju Sanelu Jenkins i silne ‘nevladine’ budžete koje se prazne od slučaja do slučaja, od hapšenja do hapšenja i nemaju potrebe ni volje nikom objašnjavati da nije isto plaćati ‘naše’ kao ‘njihove’ ratne zločince. Tj. da je spašavati ‘naše’ normalan i zakonski slijed događaja, dok je plaćanje odbrane ‘njihovih’, ravno ‘njhovom’ ratnom zločinu.
U situaciji kad bh tužioci kradu mobitele iz spisa, pare iz sudskih predmeta, namjerno krivo usmjeravaju istrage, i kad se samo ‘jurcaju’ prekršajno ili disciplinski (mada im i tu treba bar dvije do tri godine, kao za ‘federalca’ Gorana Salihovića, koji još nije ni disciplinski osuđena a namirile se dvije godine postupka), teško je očekivati išta drugo od interpolovih zajebancija i državnih zahtjeva za izručenje.
Naime, i sudije su živa bića, ili bivši Tužioci ili komandni politički i vjerski kadar koji budno prati da u ovom sportu sve prođe u fer i zadovoljavajućoj atmosferi. Da se ne uvrijede ratni zločinci. Kako oni što se ‘hvataju’ tako i oni što sponzoriraju ovu sportsko-pravosudnu disciplinu na kormilu države.
photo : uhapšen po potjernici za ratni zločin pa pušten na slobodu Hasan Ružnić, arhiv