Ode Halid Muslimović u politiku. I ostala bh čudesa.

 

Ovo su luda vremena, sve je pošlo naopačke, nije samo klima poludila. Čudo jedno.

Evo, osvrnimo se na politiku : političari sve više pjevaju a pjevači bi sve više u politiku. Ne, ne radi se o nastupima u izborno vrijeme, govorimo o izbornim listama.
Svi se cerekaju kad Miroslav Dodik uzme mikrofon, a baš mu ‘sliši’. Posebno kad zapjeva ‘ne može nam niko ništa’ ili ovu najnoviju ‘oj ora je ora je, ustaj mala zora je’. Jer, političari od rođenja vole mikrofon, stalno su da prostite ispred njega, a i mala je razlika između onog što redovno (ne)rade i onoga što pjevači profesionalno rade : sviraju organu. Samo, dok pjevači jurcaju od gaže do gaže i od kafane do kafane, političari to odrađuju ‘onako, usput’, da pokažu da su ‘isti kao njihov narod’. To im dođe kao politička relaksacija.

Ivica Dačić, srbijanski ministar odavno je ministar mikrofona, nema domaćeg ili stranog političara kojeg nije uz pićence i večericu estradno, da prostite, zadovoljio. Na srpskom, turskom, italijanskom, samo naruči. Pa, šta, i njegov predsjednik (bivši) vojvoda Toma Nikolić je obožavao ‘zaojkati’ koju, kad je ispred narodnih masa ili u šatri. Zapjevati voli i Putin, ruski predsjednik a volio je bogami i raniji Jeljcin, naročito kad gucne malo više votke. Čak, i američkog predsjednika Obama-u mogli smo vidjeti u čestim prilikama kako se ‘opusti’. Svi pjevaju samo namrgođeni i zlovoljni Bakir Izetbegović mrtav ozbiljan. Ne znaš da li će da zaplače ili da te ujede kad progovori, osim dok sluša ilahije i kaside ili zagleda u hanumu Sebiju.

Vidjeli smo kako i ‘vlažna’ hrvatska predsjednica (zbog grljenja sa mokrim i znojavim igračima Hrvatske na nedavno završenom prvenstvu) voli Thompsona i ustaške poskočice uz koje je vrckala ispred Medvedeva i Putina u Rusiji a pomalo ranije i u Kninu, uz ‘sjećanje na ‘Oluju’. Ko pjeva zlo ne misli, stara je poskočica, ali nisam siguran da se to odnosi na političare ili profesionalne pjevače, više je to za raspjevane obične smrtnike. I ko velim, neka ih, neka se vesele ti političari, ionako se ‘bore’ grčevito svaki dan sa stresom i svakodnevnim problemima nas običnih božjih smrtnika, da nam kad ih čujemo, nije uopšte do pjesme.

Znamo i to da je muzika opijum za našu balkansku dušu, gdje ne treba ništa drugo osim pjesme, teferiča i žurkanja, uz nešto ‘hljeba i igara’ i notorna je činjenica da nikakav grijeh nije ako nam ‘naši’ lideri, vođe, ovnovi, predvodnici, kako god, odšargijaju koju, međutim nacijo, sve je više pjevača u politici, više se ne zna ko je političar a ko pjevač. Ni ko svira ili pjeva, zna se samo ko plaća račune. Raja, opet, jel’ tako?
Iako je estrada prenapuhana i prebukirana, iako su cijene za ‘zvijede’, ‘kraljeve’ i ‘careve’ pjesme nebeske, opet se stiče dojam da je politika još bolje mjesto za ‘estradnjake’. Tu se više i lakše može do love, zato u politiku hoće svi-od magacionera i portira koji su pokupovali ratne doktorate i druge diplome do ‘pravih’ doktora, advokata ili inzenjera koji se naprosto utrkuju za mjesta na izbornoj listi. ‘Parali’ zanimanje, a ništa te ne košta.

Košta narod i ljude zbog kojih je politika postala odavno prava estrada, korida, puzijada ili grahijada, no narod se oko toga puno ne sikira, samo neka je veselo. ‘Kuhaš mleko kipi sve po ploči, u šta blejiš ‘ebem te u oči’. Udri, haj, haj ihahaj, ožeži!

I, pomalo čudno, pjevače je u politiku prvi počeo uvlačiti dr Franjo Tuđman. Zvučna pjevačka imena na listama su pravi mamac za glasače. Hajde što se tamo obreo u hrvatskom Saboru Vice Vukov, svi znamo kako je ‘prhnuo’ vani iz ondašnje Yugoslavije i zašto, Tuđman je u njemu vidio i više od pjevača (siroti Vukov je padom niz stepenice Sabora pao u komu i nakon tri godine umro 2008), ali svi smo se baš iznenadili kad je u Saboru ‘propjevao’ i bećar Kićo Slabinac. Sada penzioner on će reći kako mu baš to nije bilo ‘pametno’ ali ostalo je zapisano da je postao narodni poslanik sa estrade koji je umjesto o očima ‘Plavuše’ ili ‘Crnke’ morao raspravljati o carinama, porezima i štaznam sve kakvim drugim glupostima.
Poslije je sve postalo naša politička estradna istorija.

Ismetu Dervoz Krvavac, stranka Fahrudina radončića SBB lansirala je u politiku iz ‘čista mira’, Ismeta je do 2010 dogurala čak i do Vijeća Evrope, na listi je slabije prošla pjevačica dugih nogu i širokog osmijeha Zerina Cokoja koju je Fahro također ‘bezecovao’ ali se nije ‘proslavila’ kao Dervoz. Obje su izjavile kako u politiku ulaze da nešto učine za svoj narod, međutim osim njihovih pjevačkih uspjeha od ranije, narod ih pamti jedino po plaćama i izdacima koje je za njih izdvajao, ni po čem drugom. 2014 Ismeta odustaje od ‘pomoći svome narodu’, svoj mandat u politici je proglasila uspješnim, sada se bavi organizovanjem muzičkih festivala.
Muharem Serbezovski je, kad je upao u godine, osjetio također da može ‘nešto da učini’, pa se upisao u stranku Harisa Silajdžića i pravac u BH Parlament, pa pravac u stan u Sarajevu, pa sve po nešto. Glavni razlog njegovog imena na listi ‘Bosna 100%’ za Harisa Silajdžića je bila činjenica da je Muharem preveo Kur’an na romski jezik, poslije sve što je Muharem ‘odpjevao’ u poslaničkim klupama, bila je čista bruka i za Harisa i za Serbezovskog kao i ovo prevođenje Svete Knjige. Znate one slavne diskusije Muharemove ‘kako žene treba malo istući iz čista mira, one to čak i priželjkuju’ koje su izazivale podsmijeh slušača a bijes feministkinja, a kad su ‘međunarodni faktori’ dali primjedbe oko Muharemovog poimanja Zakona o braku i porodici, Serbezovski je ‘dao ostavku’ i vratio se ‘za pravi mikrofon’. On je svoje izvlačenje iz politike objasnio uvredama od strane Beriza Belkića, koji je naslijedio ‘pjevača’ Silajdžića u stranci za BiH, koji ga je kaže ‘istjerao iz ureda’. Ne znam razlog i ne volim Silajdžićevu stranku, ali neka je brate. Ovako kao i ja, misli svako ko je iole odslušao ili odgledao njegove komentare i političke vizije, da je imao pameti ne bi nikad ni ušao u poslaničke vode, ali para vrti gdje pjesma i burgija neće.

Nisu samo djelimično pobrojani pjevači iz politike neslavno isfrcili, ima ih još.

Tako je i roker Alen Islamović, pravog imena Alija Islamović, pjevač ‘Divljih Jagoda’ i pjevač ‘Bijelg Dugmeta’ a koju nam je tajnu otkrio tek nakon skoro trideset godina, u bihaćko opštinsko vijeće ušao kao kandidat SDPa ‘ne zbog fotelje već da pomogne’ a odatle naprasno izbačen 2008, ovih dana obilazi svoje njive i rasade lješnjaka, ponekad odradi koju gažu ili se potuče kao prošle godine sa Tifom u Crnoj Gori, u Budvi.

Ovi manji primjeri, bez popisa srbijanskih estradnjaka u politici dovoljno govore o uspješnosti pjevača u politici ali to ne znači da i u Srbiji nije bilo takvih. No, za razliku od BiH, Hrvatske i Slovenije, u Srbiji su više davali podršku uz izbore ili poslije izbora nego što su se odlučivali ući u poslaničke klupe. ‘Zbog biznisa, jer političko vezivanje za jednu stranku ili opciju odbija posjetitelje i fanove’ prokomentarisao je jedan od njih, Radiša Urošević. Tačno, vjeruje se da je iz istih razloga udaljila se od politike i Zorica Brunclik koja je u vrijeme Slobodana Miloševića u ime njegove stranke ‘dogurala’ umalo do ministrice u vladi. Sada slično razmišlja i Andrija Era Ojdanić, Rade Vučković ili Bora Čorba, ili recimo Miloš Bojanić, sve nekadašnji nosioci izborne liste ili sa spiska liste, a ima ih još takvih. Najbolje to radi Ceca. Neće na listu ali hoće zapjevati sa Ivicom Dačićem, pa ti vidi.
I uz ove ‘historijske’ (a šta nam sve nije istorijsko) oktobarske izbore u BiH, stranke su tražile ljude ‘svih profila’, pjevače opet nisu izostavile. Nekadašnji bh predstavnik ‘Eurosonga’ Muhamed Fazlagić Fazla, našao se na listi Građanskog Saveza, ‘bošnjačkih jastrebova’ Emira Suljagića i ahbaba mu Reufa Bajrovića ali za listu ‘zlatnog ljiljana’ Željka Komšića, dok je najveće iznenađenje Halid Muslimović. ‘Moj jarane, kud si bolan kren’o’.
Plavi Čuperak se kandiduje u vlast Republike Srpske ispred stranke iz SDA odmetnutog i kontroverznog (kriminogenog) Mirsada Kukića i njegove partije PDA (Pokret Demokratske Akcije).
I opet isto : plavi čuperak ulazi u politiku ‘da pomogne’.

Možda sebi, meni neće sigurno pomoći. Koliko će izgubiti publike, pristalica dobre pjesme i zabave, osjetiće i sam, ali jedno je jasno-Halid je na sceni od kako sam se rodio, hvali se svojim uspjesima i posjećenošću koncertima ali mi i dalje samo slušamo one njegove stare dobre hitove, od novog se ništa ne bilježi, možda je u tome tajna njegove ‘pomoći’ narodu u politici.

**********************************************************************************************************************
Čuđenje je što se estradnjaci miješaju u pjevačke sposobnosti političara, ali u politici ima čuda koliko hoćete, posebno u bh političarenju i mahalanju.

Jedno od čuda je Fikret Abdić jer u njegovoj firmi Opština Velika Kladuša pored njega ‘radi’ troje njegove djece. Babo je načelnik, kćerka predsjednica Laburista i Opštinskog vijeća a Dunja i sin Ervin savjetnici. Pa vi izračunajte koliko svaki mjesec ponesu kući u Rijeku, kad završe šiktu. Još da je zaposlio suprugu Fazilu i preostalu kćerku Ervinu, to bi bilo čudo nad čudima, ovako klasično bh čudo prepisano iz bh političke istorije.
Od Bakira, recimo.  Bakir Izetbegović je državu Bosnu naslijedio od oca Alije, i stranku pride, pa onda rodbini podijelio radne stolice, od supruge do zetova, ihahajj. Čudo su i ‘Fahrini favoriti’ iz SBB stranke, familija Arnaut, iz koje su svi redom u ambasadama, uključujući i mamu Mirsadu, danas je jedan od njih glavni kandidat i nosilac Fahrine liste, sin Damir Arnaut, nekadašnji bh ambasador.
Čudan je i sandžaklija Sefer Halilović, jer i on ispred svoje BPS stranke ne silazi sa liste, evo ga opet u utrci za bh Predsjedništvo, sin mu Semir Halilović predvodi listu za sarajevsku skupštinu.
Zaim Backović je vidio kuda se sve može sa ovim čudima pa je ove godine kao i Abdić, napravio  dobar raspored. Fali nam samo njegov sinčić Deen, pjevač, pa da porodična idila zasija punim svijetlom. Babo Zaim Backović, će ove godine pokušati ostati na platnom spisku na listi Sefera Halilovića, dok mu sin Faris ‘juriša’ na Seferovoj listi za Skupštinu Sarajeva, skupa sa Semirom.
A Sejfudin Tokić, onaj nekadašnji jaran Milorada Dodika i nada uzdanica Reisa Cerića, onaj što se voli uslikati u Banja Luci umotan u zastavu sa ljiljanima pa dobiti i po leđima zbog toga, kockar i pijanica koji se razveo pa oženio šerijatski, osvanuo je na listi A-SDA za Skupštinu Kantona Sarajeva, skupa sa suprugom Jasminom. A nije ni u jednoj stranci, vele, već vodi nekakvo nevladino udruženje. A podržao je i potpisao sporazum sa SDP i Denisom Bećirovićem, da ga podržava u utrci za bh Predsjedništvo.

Da samo znate koliko je još uz ove izborne ujdurme ovakvih čuda, smučilo bi vam se čitati. Zato, kraj!
photo : Halid Muslimović, arhiv Cross