izborno ‘arlaukanje’ je opasno ali produktivno
Pitanja jačine zvuka sa munara nije od jučer, ali ako taj problem izbaci Milorad Dodik, onda se svi bave sa time.

Septembra 2015. godine, vodila se rasprava oko preglasnih zvučnika sa munara u Lukavcu kod Tuzle, prije toga 2009 još glasnija medijska galama na istu temu zaokupirala je naciju u Bijeljini zbog gromoglasne i nesnošljive jačina ezana sa Atik džamije. U raspravi o Zakonu o javnom redu i miru Republike Srpske 2015. godine, koalicija ‘Domovina’ predvođena SDAom i Adilom Osmanovićem je amandmanima također raspravljala o ovoj temi a nakon što su amandmani usvojeni, pohvalila se kako je ‘spasila Bošnjake u Srpskoj’. Jer, ‘da nisu amandmani usvojeni, džamije bi mogle biti kažnjene i do 9.000 KMa zbog jakog zvuka i buke sa munara’.

O snazi decibela i mogućnostima ušnih ljudskih organa bavila se prošle godine i Saudi Arabia, ali niko to kao problem ne zna bolje ponuditi narodu od Dodika koji se o nemogućnosti življenja pod zvucima sa munara požalio ne Reisu u Sarajevu već majci Srbiji, na tv ‘Happy’ kod prijatelja Milomira Marića.

Problem jačine zvuka u Arabia-i su riješili kako to i dolikuje zakonom i ograničavanjem, stišavanjem zvučnika sa bogomolja na ‘dozvoljenu’ snagu, Lukavac se ‘umirio’ vijestima kako će ‘stručnjaci izmjeriti jačinu zvuka i poduzeti odgovarajuće mjere’ i od tada nije poduzeto ništa, dok je Bijeljina uz diplomatski potez načelnika Miće Mićića, predstavnika Islamske zajednice i komunalne policije, dogovorno smanjila zvučnike na dozvoljenu jačinu 60 decibela danju, noću samo 55. ‘Spašavanje’ Bošnjaka u Republici Srpskoj se odigralo se čistom trgovinom : ne dirajte u ezane i zvučnike a mi vama evo podržavamo prijedlog propisa da je vrijeđanje vlasti i države na internetu učinjeno na javnom mjestu, možete jurišati na kompjutere i telefone kao na parkove ili bilo koja druga javna mjesta.
Što znači, htjeli priznati ili ne, puštanje ezana sa munara nije samo problem Dodika, njegov ponajmanje jer kako reče ‘šta će ovima kojih ima 2% sve to arlaukanje’, to je problem i onih kojima su ezani i više od poziva na molitvu i koji žive tamo gdje ima ‘onih 90 i kusur %.
Molitva kojom se vjernici muslimani pozivaju na molitvu, ezan, predmet je rasprava i islamskih učenjaka i ni oni se tu ne slažu i nemaju zajednički stav, taj problem namjerno ne vidi ni Islamska Zajednica BiH budući da ga nije rješavala svojim uobičajenim fetvama. Posebno se i često raspravlja o jačini zvuka sa munara, tim prije jer to područje nije regulisano zakonima, zbog čega je Saudi Arabia to odlučila zakonski definisati nakon primjedbi da je jačina nedozvoljena i štetna, pa su se ljudi nakon nastajanja ‘problema’, hvatali za civilne zakone i propise, kao pomenut Zakon o zaštiti od buke ili Zakon o javnom redu i miru.
Naravno, ezan kao molitva vjernika nije sporna i ne bi trebala biti, međutim iako je molitva morala bi imati neka sistemska rješenja, budući da je od prvobitnih poziva na molitvu kada su to obavljali imami sa munara, sve prešlo na tehniku, na zvučnike i kasete. Pa ‘odvrće’ i pojačava koliko ko hoće, a ezan ide pet puta dnevno, petkom dodatno još jednom.
U BiH su se sve do Đozinih Fetvi (ef. Husein Đozo, imam koji je službovao u handžar vojsci zbog čega je i osuđivan na 5 godina robije, danas ga Bošnjaci slave kao gaziju, njegovo ime nose i škole i ulice), s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih godina smatralo da nije ‘ispravan’ ezan ‘preko kasete’ već da oglas za molitvu mora sa munare obznaniti glasom i stasom hodža na službi ili određeni stručnjak ‘mujezin’, stajući okrenut prema Kabi-Kibli i osvrćući se lijevo i desno da se čuje na sve strane, Đozinom fetvom je ‘dozvoljeno’ da se molitva ‘pušta’ sa razglasa, od kada ‘nas je baš krenulo’. Što jače i glasnije, da te ‘ceo svet čuje’. Sa razvojem tehnologije, i hvala Dragom BH Telecomu koji je pokrio skoro sve munare u BiH ugovorima sa Islamskom zajednicom Bih uz ogromnu naknadu i postavljanjem svojih repetitora, antena i signalnih uređaja, ezan sada hodža može pustiti i sa ekskurzije, ne mora ni biti u džamiji, a isto tako telefonima i silnim aplikacijama može i zvuk podesiti na onoliko koliko mu se ‘ćefne’.
Kako se broj džamija, što srušenih u bh ratu što na novo izgrađenih u BiH povećava iz dana u dan i kako su sve opremljene modernim tehnologijama, logično bi bilo da je ovaj segment vjere regulisan propisima, međutim namjerno se to ostavljalo po strani. Stručnjak za fetve u IZ BiH ef. Ljevaković na pitanje jednog pitca o jačini ezana sa munara odgovara ‘da to nije rješavano fetvom već se ostavlja da se to dogovorom riješi kad problem nastane, što je logično dovelo do naglog razvoja bošnjačke logike kako, osim što se džamije prave više iz inata nego li iz potrebe (da se vide, da se zna da tu žive Bošnjaci, da se omeđi teritorija), da treba da se i čuju više nego što to treba.
I različite su reakcije na ova ozvučenja i razglase, sve zavisno od sredine odakle zvukovi dolaze. Tako, primjera radi, u Sarajevu se taj problem nije potencirao iako ima džamija više od svih gradova BiH zajedno, ma nije se taj problem ‘vidio’ ni na drugim mjestima, on se ukaže sporadično, s vremena na vrijeme i sa razlogom i povodom, iako bi ga zaista trebalo regulisati.
Jer, kao što rekoh, nisu svuda muslimani, ako su muslimani nisu svi vjernici, a osim toga, malo je i onih pravih vjernika kojeg razduševi 80 ili više decibela na jastuku u 5 ujutru, a prethodni dan je rintao dvanaest sati, ili ima malu djecu.
Na kraju svih krajeva, kada je ‘uspostavljen’ ezan, nije bilo ni pravog računanja vremena ni ove današnje savremene tehnologije pa se ljudskim glasom zvalo na molitvu, danas svako ako hoće ustati rano i klanjati, može ‘naviti’ celularni i nepropustiti svoj namaz, stoga se, bez ukidanja ezana ili stavljanja na ‘silent’ ili ‘vibration’ ezan treba i mora održati ali bi ga trebalo i regulisati. Svesti u demokratske i ljudske okvire i ozakoniti, kao što to rade neke države Evrope ili Amerika i ne zloupotrebljavati.

Uostalom, islam je kažu religija mira i tolerancije, pa bi sve ono što smeta drugima trebalo sa njima izdogovarati bez onih glupih a prisutnih fraza ‘kome smeta ezan, neka razguli’.

Na kraju svih krajeva, ima tu i logike. Ako ne mogu kao građanin koji plaća porez i poštuje zakone jedne države upaliti motorku ili kosilicu u pet ujutru ili deset uveče, zašto bih imao tu privilegiju da me uznemirava molitva ujutru rano, kad ne planiram da se molim.
Sve pobrojano, odlično zna i Milorad Dodik, međutim izborna je godina pa je dobrodošlo ‘ezansko arlaukanje’ i naricanje. Vrlo opasna a produktivna strategija, dalo se vidjeti po aplauzima publike u tv studiju. Mogao je Dodik, da hoće i da je htio, problem preglasnih ezana riješiti kao i Mićo Mićić u Bijeljini, ili kao Saudi Arabia ili koja druga država, jer očigledno ovo nekontrolisano divljanje tehnikom stoji kao pojava, međutim šta bih onda u ova dva mjeseca do izbora Dodik ponudio svojim biračima?
Ništa, ama baš ništa, ezani su ‘ko kec na desetku’ došli i ‘sjeli’. A koliko su pomogli njemu, toliko su pomogli i Bošnjacima, čitajte komentare jadne i besposlene raje pa će te vidjeti. ‘A crkvena zvona’, ‘a on bi opet da ruši naše džamije’, ‘neka crkne krmak’. Eto glasova i jednima i drugima.

Ne bi me začudilo da Dodik raspiše i referendum o ezanima u Republici Srpskoj. ‘Ko je za to da se zabrani molitva na munarama ujutro i uveče neka zaokruži ‘ZA’ ko je protiv, neka zaokruži ‘Protiv’. Sve u svoje vrijeme, a pravo je vrijeme. Makar ga ne proveo poslije rezultata od 99% za ‘ZA’, kao i prethodni refrendum o Danu Republike Srpske, nema čuđenja.
Međutim ima čuđenja zaluđenom puku i zaluđenoj raji. Od ‘arlaukanja sa munare’ pa do eksploziva ili požara, tanka je i jedva vidlijiva nit po kojoj jezdi Milorad Dodik a narod drži krajeve konopca, zbog toga je takva izjava skroz opasna i nepotrebna ikom osim Dodiku i njegovim političkim protivnicima.
Umjesto što je za izgradnju Ferhadije u Banja Luci dao poprilično love, to znaju on i ondašnji Reis Cerić zvani ‘Hižaslav’ koji je mahao čekom od 250.000 KMa uz ono ‘sada Bošnjaci lakše dišu u Republici Srpskoj’, umjesto što je na dan otvora ovog srušenog spomenika Banja Luke maja 2016. godine donio poklone ef. Osmanu Kozliću-nove crvene tepihe i posjetio džamiju, trebao je tada umjesto tepiha pokloniti kvalitetan zvučnik na daljinski sa ograničenom jačinom decibela, da ne čuje ‘arlaukanje’.

Ili još bolje, trebao je bar ostati dosljedan pa ne reći ništa. Kao što je tada rekao da je odbio planirani govor na otvoru Ferhadije ‘jer tamo političari ne trebaju držati govore’. Zan on odlično da kad političari govore, eto belaja. No dosljednost nije uopšte njegova karakterna osobina.

Primjedbe kako nema nikakve logike da Dodik ide u izbore na mjesto člana BH Predsjedništva a negira državu BiH na svakom mjestu, što je ponovio i uz ovo ‘ezansko ogovaranje u Srbiji’ ne prihvatam sa pozivom na bh logiku bez logike. I Mladen Ivanić kaže da mu je glavna zadaća ‘očuvati interese Republike Srpske’ a kao svoj najveći supjeh ističe proslavu Dana Republike Srpske uprkos presudi Ustavng Suda BiH iako sjedi u Predsjedništvu i planira opet. Ramiz Salkić, uzdanica SDA i sadašnji podpredsjednik Republike Srpske opet se kandiduje za mjesto predsjednika Srpske a o njoj priča kao o ‘genocidnoj tvorevini’ koji treba ukinuti čim prije, po istoj matrici na mjestu predsjednika Srpske sebe vidi i Ćamil Duraković, nekadašnji načelnik Srebrenice uz njegov ‘Odgovor’, udruženje koje zagovara ukidanje Republike Srpske, pa se niko ne pita ima li tu logike da hoćeš biti predsjednik nečega što ne treba da postoji.

Dakle, ima logike zar ne ?
photo : Milorad Dodik otvor Ferhadije, poklon za džamiju, 2016