BiH od Murata Šabanovića do Skendera Kulenovića, nema dalje

 

Skender Kulenović, narodni heroj, partizan, antifašista, književnik i akademik je naprosto morao poginuti, nije on ‘vojnik sreće’ da ga ‘metak neće’. Neće metak, ali hoće macola, i štanga ‘demokratske i suverene države’ u pravo vrijeme za smrt heroja. Izvukao je živu glavu u NOBu i u narodnooslobodilačnoj borbi protiv fašista u II Svjetskom ratu, bez glave je umalo ostao u sred fašističkog Sarajeva, prije neki dan na mizeran i bijedan način, ‘od strane nepoznatog počinioca’ u vrijeme euforije utakmice, ‘samo mu je vrat prerezan’.  Na isti način, od strane ‘vandala’, stradao je po ko zna koji put u centru Zagreba narodni heroj, partizan i antifašista Ivo Lola Ribar, po istoj fašističkoj mantri ‘ginu’ besmrtni partizanski borci i komunisti širom i diljem nekadašnje države Yugoslavije. Skender je još ‘dobro prošao’ u Sarajevu, glava mu nije smrskana totalno kao onomad, ne zna se tačno ni kada ni ko ali bješe poslije bh rata, kad je ‘poginuo’ skupa sa drugovima i herojima Josipom Mažarom, i Esadom Midžićem, Mladen Stojanović je ‘pukim slučajem preživio’ iako je i njemu N.N. počinilac pucao u glavu.
Dakle, ipak ima sreće u nesreći, bronzana bista Kulenovića će ostvariti dobar promet na nekom otpadu i otkupljivalištu bosanske istorije, uz pristojnu cijenu.
Jer, sve ima svoju cijenu, poslije bh rata i raspada Yugoslavije najviše su ‘na cijeni’ partizani ‘komunjare’ i ateisti i antifašisti, njihova imena i prezimena, spomenici i nazivi škola i ulica, spomeničke biste posebno.
Naizgled nevjerovatno a sasvim dokazano, sve ovo sa spomenicima i bistama počelo je od Ive Andrića Razbijanjem macolom njegovog spomenika u Višegradu i bacanjem njegovih ‘posmrtnih ostataka’, gazija u početku a kasnije ‘odbačeni’ major SDA, kapetan, šta god da je, Murat Šabanović, nesuđeni rušitelj brane i onog istorijskog ‘jebaću ti mater Kukanjac’-‘nemoj Murate, Šabane’ u tv dnevniku, nekako ‘s početka proljeća’ devedeset i neke. Tada je naime ova perjanica bh ratovanja u ime SDA naredbodavaca i zvaničnog Sarajeva otpočeo ubijanje kamenih spomenika ‘naših neprijatelja’ i evo, sve do dana današnjeg ovo fašizoidno i sistematsko neimarstvo ‘nepoznatih počinilaca’ sa macolom ili eksplozivom se nastavlja. Nema nazad, sve dok se totalno ne ubije za sva vremena istorija Bosne i antifašizam i dok se u udžbenike istorije ne vrate oživjeli fašisti. Na pravo mjesto.

Ne, neću reći da je Skender Kulenović ‘poginuo’ u Sarajevu od strane nekog natociljanog i nabrijanog Bošnjaka, mogao ga je ‘koknuti’ isto tako i natociljani Srbin ili Hrvat, i ‘pijani Srbin, Bošnjak ili Hrvat također’ jer fašizam ne živi samo u Sarajevu, ali jedno sigurno znam stoposto : nije u pitanju ‘nepoznati vandal ili počinilac’, ‘pijanac’ još manje, riječ je o dobro poznatom i osmišljenom projektu prekrajanja istorije prostora nekadašnje Yugoslavije u kojem se pod edigmom straha od zločestih i nevaljalih partizana i ‘komunjara’ uvodi fašizam na velika vrata u državni sistem. Čak iako se Skender ‘našao’ na pogrešnom mjestu a u pravo vrijeme : na Trgu Alije Izetbegovića.

Ili, možda jeste ?
Murat Šabanović je fino pojasnio kako mu je došla ‘na pamet’ ideja da Andrića smrvi i baci u Drinu. ‘To mi je naredio Ejup Ganić i Omer Behmen a bio sam i poprilično emotivno isfrustriran u to vrijeme..’

Tačno. Ali nije Ganić, to čudo Sandžačkog kurčenja po Bosni i bjelosvjetski ratno-profiterski i vjerski bizismen izdao nikakvu naredbu u Bos. Petrovcu, gdje su na mjestu Parka Narodnih Heroja uklonjene 22 ‘glave’ partizanskih heroja i u sred parka sagrađena džamija. Niti je u Trebinju, recimo Ganić naredio da se biste narodnih heroja Save Kovačevića i Vlade Šegrta pospu crvenom bojom uz skandiranje ‘uništite izdajnike srpskog naroda’. Neko je to drugi veoma blizak i totalno sličan Ganiću zacrtao a sasvim neko treći odradio.

Opšti je udar na partizane, to svi znamo, ali da sa takvom strašću zapišavamo sopstvenu istoriju i zagovaramo fašizam, to je nepojmljivo. Nazive gradova i izmjene ulica i naziva škola da i ne spominjemo, tamo bar ne rade fašistički čekići, tamo rade pero i glasačka mašina sopstvene vlasti. Svaka fašizoidna i fašistička ‘šuša’ je sebe konačno pronašla. Udri i razbijaj, nikad više nij ebilo ‘nepoznatih vandala i počinilaca’.

U Srbiji, fašizam je uveliko tamo gdje mu je mjesto, u zvaničnim kancelarijama i kabinetima. Otpočeo je kao i u Hrvatskoj sa Tuđmanom i ustašama donošenjem zakona o izjednačavanju četnika i partizana, nastavilo se rušenjem prošlosti i aboliranjem Draže Mihajlovića i četničkog pokreta. Partizani i borci NOBa su im omiljena ‘meta’. Đura Đaković, Žikica Jovanović Španac, Nada Purić .. samo su manji dio od nekoliko stotina spomeničkog nikad ne otkrivenog ‘vandalizma’ iz Beograda, u centru Užica koje se odreklo i Titovog imena, na logičan način nestala je bista Josipa Broza, sa mjesta gdje su Njemci strijeljali najednom 20 Srba. Impozantan je i broj spomenika borcima II Svjetskog rata i partizanima koje je vlast bez ikakvog ustezanja i sakrivanja zamijenila ‘novijim herojima’, pravdajući poteze urbanističkim ili kakvim drugim potrebnim ciljevima.

U Hrvatskoj koja bi da prespava i antifašizam i partizane bilo je preko 6.000 spomenika NORa, sada je taj broj ispod polovice, ostali su ‘ginuli’ sukcesivno i još ginu. Ivo Lola Ribar je drugi ili treći put ‘poginuo’ aprila ove godine, 2018 u centru Zagreba. Ostatak nerazbijenih ‘komunjara’ ili spomen ploča precrtani su ustaškim simbolima ili najblaže parolama ‘Živjela Hrvatska’.

Negdje se samo uništavala crvena petokraka a počesto se išlo do kraja, sve do temelja i podnožja spomenika, da bi lakše postavili druge i drugačije. Ove fašističke pošasti nisu se spasili heroji ne samo u Zagrebu, nego i oni u drugim, manjim mjestima. kao naprimjer u Novoj Gradišci, tamo je ‘stradao’ Grigor Vitez, Vladimiru Nazoru i dr Ivan Ribar…
Po broju antifašističkih spomenika, BiH je bez premca bila u samom vrhu u Yugoslaviji, danas ih ima veoma malo neoštećenih ili neuništenih.
Prema skromnim podacima u 31 opštine u Federaciji BiH, od 118 spomenika srušeno je 26, devastirano 37. Od 9 muzeja uništeno je 8. Od 50 spomen-kosturnica uništeno je 6. Od 43 partizanska groblja uništeno je 9, a devastirano 19. Od 213 spomen-ploča uništeno je 78. U Republici Srpskoj, pored spomenute Mrakovice, partizani heroji su ‘uništeni’ u Prijedoru, Memorijalni centar bitke na Sutjesci pretvoren je u ruglo. U muzeju je uništen enterijer, a oštećen je i spisak imena 6.508 poginulih boraca uklesanih na zidove kao ‘prozivka na Tjentištu’.
Najteže je stradalo partizansko spomen-groblje u Mostaru, o kojem je ‘brigu preuzeo’ Bakir Izetbegović i Denis Zvizdić, za očekivati je da se dobro ne piše partizanima, on je tamo došao da se uslika i da ‘spoji’ 9. maj Dan pobjede nad fašizmom sa Danom Ljiljana, proglašavajući ih ‘istim bićem’. Kao kad bi pomiješao vodu i ulje. Po istom šablonu, Bakir se ukazao i na Vracama uz još jedan razlog pride : tamo mu je daidža na spomeniku pa je bilo zgodno i korisno doći i proučiti koju.
1992. godine je srušen i poznati spomenik ‘Ranjenik’ monumentalno djelo Augustinčića, bojovnici HVOa su precizno i ciljano postavili fašistički eksploziv. Ono što je preživjelo od ‘Ranjenika’ završilo je ‘na vagi’ i na gradskoj deponiji. Onda, gdje je Partizansko spomen-groblje i Memorijalni centar ‘Ivo Lola Ribar’ u Glamočom Polju, šta je sa Titovom Pećinom u nekada Titovom Drvaru a sada ničijem, gdje su spomnici u Kupresu, Bosanskom Grahovu bolje je da ne znate. Deponija.

Napose, kako se odnosimo prema spomenicima i antifašizmu nisu dokaz samo srušene biste i spomen loče u poznatijim i većim bh centrima, primjera ima u svakoj opštini, samo s razlikom što se ovima u većim mjestima pridaje više medijske pažnje. Tako su biste narodnih heroja u Cazinu odlukama vlasti prebačene u pozadinu parka iza Opštine, da ih se niko ne sjeti ili vidi, kuća heroja Pozderaca je na jedvite jade obnovljena i bar za kratko sačuvana, heroji Velike Kladuše partizani Zuhdija Žalić, Ibrahim Mržljak ili Milan Pilipović su tako dobro ‘sačuvani’ da su završili iza žičane ograde u smeću, iza natpisa ‘zabranjen ristup’.

Fašističkom bekrijanju nisu imuni ni Crnogorci, tu je od svih simbol aantifašizma ostalo još samo šest spomenika, sve ostalo je završilo na smeću i otpadu čojštva i junaštva. Uostalom kad su mogli ‘svoga’ Ivana Milutinovića razbiti čekićem i razvući sajlama, što bi čuvali ‘one druge’.

Jedino su Slovenci ostali donekle dosljedni, mada ni oni nisu odoljeli ovoj razbijačkoj antijugoslovenskoj atmosferi, u odnosu na ostale bivše republike Yugoslavije oni su među prvima stali u zaštitu bacanja istorije na otpad, i danas spomenike NORa, većinu njih,  možete vidjeti očuvane i čiste i ukrašene cvijećem. Makedonija je tu uz njih, iako je odmah poslije raspada zajedničke države od oko 2.000 spomenika najmanje pola zamijenjeno ‘novim makedonskim herojima’ separatističkog ili balističkog kova.
Ovi podaci nisu da se nad njima čudimo, još manje da se ‘izjednačavaju strane’, kako to vole vlastodršci uvijek nametnuti. Nema se šta izjednačavati, u pitanju je čisto izmještanje slavne antifašističke istorije nekadašnje Yugoslavije na deponiju otpada i uvođenje fašizma u sve pore društva i nastalih država.

Jer, paralelno sa macolama i čekićima, užurbano se radi na udžbenicima, gradove, ustanove, škole i ulice i trgove odavno krase imena fašista ili njihovih službenika i sluga, čini se da BiH u tome prednjači. Kao što je prednjačila i u samom svom državnom biću od AVNOJa do bh rata po zajedništvu, antifašizmu i istoriji, obzirom na etnički sastav i baštinu istorije.

Danas je Bosna sasvim nešto drugo, Sarajevo za primjer. Poslije Kulenovića, doći će i ono malo preostalih heroja i antifašista na red, ‘nepoznatih vandala i počinilaca’ neće faliti. I što bi falilo, kad zvanični predstavnik i načelnik glavnog grada države izjavljuje kako se treba boriti protiv antifašista gradeći tezu kako je u tome Sarajevo primjer dok mediji po njegovom ukusu tvrde da je imenovanje škola i ulica ‘pretjeralo’ sa ‘tom ideologijom komunističkog pokreta i antifašizma’.

Naravno, vrijeme je za fašizam, zašto to sakrivati. On, fašizam, će se uvijek moći braniti sa nekadašnjom tezom simbolom Sarajeva ‘ezani, katedrale, sinagoge’, jer zaista to se i danas čuje. Ali s tom razlikom da se fašizam sve više vidi.

photo : heroji, partizani Velike Kladuše, arhiv