Šta je sve u mogućnosti učiniti Donald Trump da bi Ameriku ‘učinio snažnom’? Kako su sadašnji Bošnjaci a nekadašnji Bosanci umalo doživjeli svoj ‘Manzanar’ Septembra 2001 godine?

 

Nekako se poklopilo da sam upravo čitao knjigu poznate spisateljice Jeanne Wakatsuki Houston ‘Farewell to Manzanar’ (Oproštaj sa Manzanarom), dok su svjetski i američki mediji prenosili slike sa granice Amerike i Mexica izbjegličke djece u metalnim kavezima, koja su uplakanim i izgubljenim pogledom tražila roditelje od kojih su na silu odvojeni.

I pitao se uz silnu lavinu ličnih emocija, šta još može američki predsjednik Donald Trump učiniti da bi opravdao svoju predizbornu i izbornu parolu ‘učinit Ameriku snažnom’ ( Make America Great Again), i šta je njegov slijedeći potez?

Nimalo lako razmišljanje i nedokučivi odgovori.

Jeanne Wakatsuki Houston (1934) je u svojoj knjizi koja je postala i bestseller i školska lektira a koju je izdala 1973. skupa sa mužem Amerikancem za koga se udala, poput Anne Frank vodila dnevnik na osnovu čega je kasnije napisala ovu knjigu o njenom preživljavanju u logoru ‘Manzanar’ u državi California za Japance kojeg su Amerikanci za njih otvorili, u kojem je provela pune tri godine. Logori kao ovaj su otvoreni na više lokacija za 110.000 Japanaca-Amerikanaca koliko ih je nakon napada Japana na Perl Harbur i ulaska Amerike u rata sa Japanom Amerika otvorila za ovu populaciju, da bi ‘zaštitila interese Amerike’. I, koji logori su rasformirani tek kad je Japan kapitulirao nakon što su pale atomske bombe na Hirošimu i Nagassaki 1945. godine po naredbi 33. američkog predsjednika Harry s Truman-a kada je završen faktički II Svjetski rat. Jeanne Wakatsuki je imala samo sedam godina kad je dospjela u logor i imala je certifikat da je Amerikanka. Naime, rođena je u Americi.

Čitajući ovu knjigu i gledajući slike mexičkih emigranata i djece kako plačući dozivaju na nama nerazumljivom jeziku roditelje dok ih odvlače u posebne i odvojene metalne kaveze, nisam se mogao oteti utisku da je sada Trump, kao onda Truman, po svaku cijenu želio da dokaže i pokaže Svijetu kako se postaje ‘snažnim’ i, čak, iako se ne mogu porediti Japan i emigracija iz Mexica, atomske bombe i logori, našao sam određene sličnosti.

Sa Trumpom, to je bilo mnogo lakše nego bez njega. Ovaj reality 45. po redu američki predsjednik je i prije ulaska u Bijelu Kuću ukazivao da će polje njegovog djelovanja biti drugačije od prethodnika Barack Obama-e i da će ne samo Svijetu nego i Amerikancima biti poprilično teško se navići na njega. Agresivan, bezosjećajan a nadasve nepredvidiv sa medijskim parolama kako ide da ‘osvoji’ Washington DC kojeg će ‘predati narodu’ i oteti od bogatih biznismena i tajkuna, Trump je čini se na izgled lako osvojio srca miliona Amerikanaca koji su postali umorni od Obama-e i njegovih poteza koje je sve obećao srušiti Donald Trump.

Međutim, ‘fora’ nije u željama birača, kao što znamo ovdje se radi o specifičnom izbornom sistemu gdje o predsjedniku ne odlučuju glasački listići već elektorski izborni sistem kojim vladaju i barataju upravo oni koje je Trump obećavao ‘maknuti’. Tako smo, i pored skoro 3 miliona manje osvojenih glasova od protivničkog kandidata Hilarry Clinton iz reda Demokrata, dobili Republikanca Trumpa kojeg od ulaska u Bijelu Kuću samo potresaju afere i scandali, dok se njegovo javljanju na twetter profilu očekuje iz sekunde u sekundu.

A šta je to Trump učinio da bi Amerika postala snažnija (slogan je tako sročen da pokaže kako je Obama učinio Ameriku mlakom i mlitavom), vidjeli smo odmah po ulasku Trumpa u Bijelu Kuću. Prvi njegov potez koji je šokirao i Svijet i Ameriku je bilo istupanje Amerike iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama kojeg su potpisali predstavnici oko 200 zemalja Svijeta, jer navodno ‘štetan za Ameriku’, iako se radi u stvari o zaštiti Trumpovih lobista, moćnih korporacija koje preferiraju više upotrebe nafte, uglja i plina a manje se brinu o klimatskim promjenama i zaštiti ljudi i prirode. Onda je samoinicijativno najavio povlačenje iz Sporazum sa Iranom o denuklearizaciji Irana i ukidanja Iranu sankcija, kojeg su na jedvite jade sačinili Amerika i Iran uz posredovanje UNa, poslije su na red došli propisi o ograničenju ulaska migranata sa područja arapskih zemalja, ukidanje povlastica za osiguranje siromašnih i socijalnih slučajeva, poznati ‘Obamacare’ program, carinske tarife za Kinu i Canadu, da bi evo, dočekali, kad već nije još otpočeo izgraditi obećani zid sa Mexicom (‘o trošku Mexica’) gledamo slike emigranata po kavezima i plač razdvojenen djece.

Šta je slijedeće u potezu Trumpa, niko ne zna. Kažu, ni on sam ne zna, međutim pouzdano se zna da američki predsjednik nema baš takve ovlasti kakve se u javnosti pokazuju, dosta toga mora odobriti i Kongres i Senat, dok većinu predsjedničkih odluka zaravo diktiraju bogate i finansijski moćne organizacije koje su ga i dovele na vlast. Ipak, ovo sa mexičkom djecom je vrhunac eskalacije moći a iskreno i humanitarnog bezobrazluka. Ovakvim potezom se samo dokazuje slabost Amerike, nikako njena snaga, posebno uz činjenicu da je Amerika zapravo emigranstka država i da u svojoj istoriji baštini tu demokratiju od postanka do danas. Sa ovim i ovakvim slikama, čak će i nastupajući državni praznik 04. Juli biti dobrim dijelom u sjenci ovog i ovakvog zločina. Istovremeno, dobili smo živi dokaz demokratije najjačih, prava i slobode onih manje moćnih su za dnevnu upotrebu.

Također, vidjeli smo da nema puno razlike između Demokrata i Republikanaca, kada su u pitanju nama ne dokučivi ‘viši interesi’. Logore za Japance je oformio Demokrata Truman, za Meksikance Republikanac Trump. Propis o razdvajanju djece emigranata od roditelja donijeli su Demokrate, provode ih Republikanci.

Iako su bili američki državljani iako i nisu već samo legalni emigranti, Japanci su te 1942 godine trpani u logore, imovina im je konfiskovana i oteta, u logorima su tretirani na nehumane i neviđene oblike torture dok su i poslije izlaska iz logora na ulicama pljuvani i doživljavali neprijatnosti, čekajući godinama da se neke stvari ‘zaborave’ kako bi dobili posao i stalnu adresu prebivališta, samo zbog toga što su bili Japanci. Koji su u ratu sa Amerikom, i koji su ‘morali proći ovu golgotu da se preispita njihova veza sa bivšom domovinom’.

Mene je ovaj logor ‘Manzanar’ podsjetio na Batnogu, Turanj, Otok Obonjan, Gašince i Kupljensko gdje je preko 20,000 Krajišnika završilo na cesti, u ruševinama i barakama, gdje se ‘išlo u školu’, gdje je medicinska zaštita bila misaona imenica a hrana privilegija, sve ‘zbog nekih viših interesa’.

Trump je svoju odluku vezao za bezbjednosni propis ‘Zero Tolerance Policy’ (nema praštanja) kojeg nije on donio već Kongres i Senat još prije njega da bi odmah poslije silne kritike javnosti povukao naredu o razdvajanju djece i ‘dozvolio ‘spajanje roditelja i djece’, međutim ništa se u percepciji njegovoj ovim nije promijenilo. Neki će Trump-a nakon susreta sa predsjednikom sjeverne Koreje u Singapuru prošlog mjeseca predložiti čak i za Nobela, jer je navodno tamo donešena ‘istorijska odluka’ (a zapravo tek obična Deklaracija o početku denuklearizacije Sjeverne Koreje koja ne obavezuje nikoga, čak ni potpisnike), što je vrlo moguće i Obama je dobio Nobelovu nagradu za mir a istovremeno je vodio nekoliko ratova u Arapskim zemljama, no njegov twett i slike sa emigranstkom djecom su daleko od ‘snage Amerike’ kakvom je želi Trump učiniti.

I veliko je pitanje i dilema šta bi bilo sa Bošnjacima Amerike da je u vrijeme Septembra 2001. na čelo  države bio Trump umjesto Busha. Naime, poslije tog terorističkog napada na New York, među muslimanima u Americi a samim tim i Bošnjacima, zavladao je ogromni strah da su se mnogi vidjeli ili u kakvom ‘Manzanaru’ ili u avionu za Evropu. Listom su Bošnjaci poskidali zastave sa ljiljanima iz svojih auta i sa zidova dnevnih boravaka, džamije su utihnule i propagandom ‘smirivale’ natociljanu javnost kako smo prijatelji Amerike, odbijala se svaka pomisao ili veza sa teroristima, posebno jer su mediji pustili u etar kako je Alija Izetbegović imao susret sa Osama bin Ladenom koji je navodno čak koristio i pasoš države BiH. Tada smo bili Bosanci stoposto, poslije, kad se Bush prošetao zelenim travnjakom Bijele Kuće držeći Saudi Kralja za ruku iako je od 17 optuženih terorista 15 bilo iz ove Kraljevine, odahnuli smo i opet se vratili ‘bošnjakovanju’ po džematima i starim navikama.

Da je Bush onda, kao sada Trump procijenio drugačije ‘više interese’, garant bi dobili i Bosanci svoj  ‘Manzanar’, ovako, ostali smo i dalje ‘nebeski narod’ na američkoj zemlji, sa džamijama i braćom Arapima i Turcima do groba, možemo mirno posmatrati kako meksička djeca plaču.

No, dokle, kod Trumpa se nikad ne zna šta slijedi. Uz medije i Bijelu Kuću Trump će za par dana ‘izbrisati’ ove slike košmara iz Arizone ili Texasa, uostalom već se obrušio na medije koji su sve to isfabrikovali. Njegova želja je kako reče da u Ameriku umjesto Arapa ovdje dolaze izbjeglice iz Norveške (ne ovi iz ‘shitholes’ – iz guzice), međutim to je još jedan u nizu njegovih snova. U Norveškoj se, naime, ne vode ratovi, i proces je obrnut, već ima oko hiljadu Amerikanaca koji su tamo emigrirali.
Ne bi bilo fer a ne reći da ovo sa izbjeglicama i ‘višim interesima’ nije samo recept Donalda Trumpa i Amerike. Slike slične ovima možemo vidjeti i uz granicu Turske, Grčke, Hrvatske, Mađarske ili Austrije, gdje se izbjeglice tretiraju ‘humano’ i ‘po propisima međunarodnih Konvencija’ iako se tertman sastoji u samo pravu na život na ledini, u ruševinama i uz jedan obrok dnevno. Tu sudbinu i patnju ova od društva odbačena klasa treba samo još dopuniti odvajanjem od djece da efekat bude potpun. Jedina razlika u težini i bolu je u tome što je Amerika zemlja emigracije, ostatak Svijeta će to tek postati.

photo : policija odvaja djecu emigranata na granici Amerike i Mexica, arhiv