Sa ‘restoranskog iftara’ : a hoće li neko šta popit’?

 

Ovo sa iftarima širom Jedinstvene i Suverene građanske i demokratske, da ne kažem sekularne, postaje sve žešće. Žešće od akciza, jače od izbornih nenadjebivih druženja i susreta kod kuće ili po dijaspori.

Iftarči i staro i mlado, i zdravo i bolesno, gladno i sito, žderačina je u vrhu vlasti, u ‘jedinstvenim’ i ‘zajedničkim’ oružanim snagama, u gradskim i seoskim džematima, Univerzitetima, u bankama i vrtićima, posebno u restoranima, ždere se nemilice po školama, rudarskim jamama, Opštinama, sportskim terenima, po ambasadama, po čukama i vrletima ‘drage nam domovine’, ispod mosta i na mostu, uz Drinu i na Drini ohoho, na sportskim izletištima, po ulicama (glavnim) i sokacima (sporednim). Svuda samo ne u kući, kao nekad.

Braća Turci nemilice plaćaju, plaća vlast a Boga mi i Islamska Zajednica BiH, raja ždere dok se ne usere. Ima se, može se.

Mislite da nema? Vraga, pogledajte samo unatrag mjesec dana kako se i šta se ‘jelo baš’.

A tek, kakvih smo se iftara nagledali i napapali, to je za Ginisovu knjigu rekorda, u ovakvoj siromašnoj i bijednoj državici u kojoj svakodnevno sretnici skaču sa nebodera ili jauču u potrazi za bubregom, jetrom ili lijekovima i hranom. ‘Čudo bošnjačkog iftarčenja’, rekao bi Alija Izetbegović da može, kao nekad ‘čudo bosanskog otpora’. Novine cvile boltiranim slovima i pomno prate, turističke agencije autobusima razvoze ‘postače’ od jedne do druge sofre, kafedžije trljaju ruke i valjaju novčanike, ne može se stići i prispjeti svuda, svuda se jede. Još, nikad većeg rahatluka i sreće, Ramazan nam stigao u predizborno i izborno vrijeme, nema se šta skrivati : sa jednim iftarom ‘ubiješ dva zeca’, dobro napuniš stomak i ‘za džabe’ i ujedno reklamiraš sebe i svoju stranku.

Ne može bolje.

Dobismo tako pravu i demokratsku utakmicu ko će organizovati bolji, veći i ljepši iftar, Islamska Zajednica piški od sreće : nigdje nema ovakvih muslimana i u ovolikom broju. Nakon što je ‘narezala’ koliko će mo pljuniti za vitre (20 maraka prvi level, deset maraka drugi i 7 maraka treći), i kome će mo uplaćivati (Njoj, bezbeli, svako drugo davanje je haram, zna se koji su ‘blokovi’ najvrijedniji kod Boga, oni Bejtul-mal fonda iz kojeg se pare umjesto kome su namijenjene krčme onima kojima su suđene, a to su prvaci Islamske Zajednice, mediji, profesori i ostala vjerksa bulumenta), nakon što je islamski porez zekjat-digla na rang burzovnog mešetarenja (islam je jedina religija koja ovaj porez propisuje i određuj mjereći ga sa težinom zlata i srebra, i bavi se uncama i kamatama) i nakon što je odrezala zekjat i na stoku, poljoprivredne kulture pa čak i na dionice, krenulo se i sa podjelom paketića uz obaveznu BBI Banku ‘Muslimanku’ i merhametli firme, paralelno se dijele i besplatni primjerci Kur’ana.

Uz ovakvu organizacijsku pripremu, u kojoj je Turska vječito prisutna u Jedinstvenoj i Suverenoj, nikad Ramazan nije mirisao ljepše i nikad se ‘postači’ nisu ovako ‘navozali’. Ma šta god značila ta riječ, trebala bi obilježiti one koji su u skladu sa skromnom religijom islama ispoštovali ovu vjersku dužnost u trajanju od mjesec dana. Novine su pucale, još pucaju, od naslova iz kojih tekstova saznajemo da ima više vrsta iftara i Ramazana. ‘Istambulski Ramazan u Sarajevu’. ‘Najveći iftar na Drini’. ‘Iftar u Krajini’. ‘Iftar u Srebrenici’. ‘Iftar u restoranu’. ‘Iftar na privatnom posjedu efendije’. …

Dakle, iftar, iliti žderanje može biti Drinski, Podrinjski, ulični, restoranski, privatni, ambasadorski, vojnički, akademski, Kakanjski, Bužimski, Cazinski, Veliko-Kladuški, Sarajevski, Bečki, Stokholmski, može i ima i Utički, da ne kažem američki, školski, stadionski i svaki drugi prisvojni oblik kolektivne žderačine na javnom mjestu. Za razliku od prave definicije ovog vjerskog obreda koji se nekad održavao onako kako nalažu propisi islama u krugu familije, sada su to postale marketinške nabiguzske stranačko turske orgije, iz kojih nema nazad. Samo naprijed.

Svuda, samo ne tamo gdje treba. Zapravo, samo nek je javno, da izvinete, ostalo je manje važno. Jer, ako je javno onda se i vidi, a mi hoćemo da se vidi.

Negdje hoćemo da se više vidi kao u Podrinju, uz Drinu, kada samo uz Ramazan ‘teče Drina u nama umjesto krvi’, ili u Mostaru, da se oni u Zapadnom ‘ibrete’, tj čude, koliko nas ima u Istočnom. Da stvorimo optičku varku jer nas je tamo najmanje. Što bi slikovito Reis ef. Kavazović objasnio odprilike ovako.
‘Večeras ovdje, okupljeni u safovima, ustvari svjedočimo našu prisutnost od vajkada na ovim prostorima, kao narod potpuno svjestan činjenice da bez velikog truda i velikih odricanja ne možemo ići naprijed i ne možemo biti narod’.
Kao prošle godine što je Reis pojasnio u Konjević Polju, i kao što će i ove godine pojasniti u istom Konjević Polju gdje će autobusi koliko danas dovesti na hiljade ‘nas’ da pokažemo koliko nas ima, i koliko nas nema kad autobusi napuste ovu turističku destinaciju. Na koju poziva i Naser Orić u ‘tradicionalnoj nošnji’ citirajući Poslanika samo onako kako to ovaj savjetnik Bakira Izetbegovića zna i umije, ne bi li Sud omekšao srce pa ga kao što je red i zakon oslobodio konačno. A i zbog kurbanskih kožica, jer poslije ovog Ramazanskog, stiže Bajramsko ludilo kada njegova firma za otkup kurbanskih kožica radi punom parom. Cinici bi rekli da je njemu, Naseru, kriminalcu i ratnom zločincu lako pozivati, ali neka stisne pa dođe na večeru. Tamo, naime, zaslugom i Orića i organizatora, o bezbjednosti večere brine policija omrznute i genocidne Republike Srpske i Naser bi večeras lako mogao ostati gladan.
Ali, iako su dio bh propagande, iako su načisto iftarima ugušili Sarajevo i kompletnu Jedinstvenu i Suverenu (jer u ovoj okupaciji u 30 dana u BiH ništa drugo nema od kulturnog i društvenog života osim ilahija i kasida, učača, mualima i vjeroučitelja i malo Hanke Paldum), imaju ovi iftari i nečeg pozitivnog. Oni su živi dokaz da Bakir Izetbegović ima kontrolu i suvrenost na ‘svakom pedlju zemlje Bosne’. I da ima povratnika, i to živih. Jer, poslije iftara, nećeš ga često ili nikako vidjeti u Podrinju ili u Mostaru niti ćeš vidjeti povratnika. Sve ih razvezu autobusi na druge destinacije, tamo ostaju samo mrtvi. Pozitivno je i što možeš konačno vidjeti Fafrudina Radončića kako uči fatihu i dovi u Potočarima ili na turbetu Izeta Nanića, ma kako se pravdao Bakiru da on svoje iftare plaća iz svog džepa a Bakir se rasipa urmama iz džamijske bogate sehare, čak iako su izbori pred vratima fino je vidjeti Bošnjaka iz Crne Gore kako dolazi ‘tobe’ i ogromnu masu ljudi kojom se obilježava nedosegnuti državni i vjerski teritorij u ove predizborne Ramazanske dane.

Ali, ono što se i vidjelo i čulo na ‘kakanjskom iftaru’ 07. ovog mjeseca, važnije je od svega. Tada je, na posebnom travnjaku za guzonje postače Bakir, narogušen što mu je brat Erdogan iz Sarajeva poslije posjete Zetri otišao gladan i žedan, nije uopšte iftario a planirao je, ovaj Sin Velikog Oca izjavio po stoti put kako se zahvaljuje Turskoj za plaćanje iftara, posebno ‘bratskoj’ Opštini Bayrampaša koja ne iftari po Turskoj već po BiH, kako je presretan što je Bosna ‘mahnuta’ i data u amanet a onda dodao Erdoganu.

“On nosi zastavu islama s ponosom. Kako smo je mi nosili predvođeni rahmetli Alijom Izetbegovićem, tako je on danas nosi…’
Dakle, zvanična zastava Bosne nije ni ona voljena sa ratnim mačevima i ljiljanima, nije ni ova najnovija žuto-plava sa evropskim zvijezdicama koju Bošnjaci ‘nefermaju’ nimalo i nikako, već to je, sad se javno i obznanilo zastava islama.
To smo znali i od ranije ali poslije Kaknja, eto, to smo javno čuli od Iftar paše Bakira, pa više nema nikakve potrebe da se umotavamo u sekularnu ili građansku, da se ‘Vlasi ne dosjete’.
Jedna posjetiteljka a ‘postačica’ nakon ‘restoranskog iftara’ kaže da se nije nimalo fino osjećala na iftaru u kafani, iako je Reisov fetvaš ef. Ljubijankić to pojasnio ‘može, mada nije preporučljivo, i to u odvojenoj prostoriji’, zato jer je gledala preko puta kako drugi pijuckaju dok ona očekuje topovske kanonade da ‘se omrsi’, ne zbog ramazanske ponude koja je širom Jedinstvene pretvorena u halal produkciju hrane i pića, već zbog konobara koji je posluživao. Mladić je, kao što je red, prilazio svako malo stolu i pitao ‘a hoće l’ neko šta popit’, jer tako se prilazi gostu u kafani.
Gledajući film ‘Pod zastavom Muhameda’ ni u jednom kadru nisi ni u snu mogao vidjeti Poslanika, samo se smjenjuju puna dva sata sekvence njegovog konja, sablje i zastave, Bošnjaci su dočekali da ‘Poslanika’ vide uživo i to još kod kuće, u srcu Sarajeva. Pogađate, to je bio brat Erdogan, kojeg je tako prozvao upravo Bakir. Još jednog takvog smo mogli vidjeti u turskoj soap seriji ‘Alija’ gdje se veličaju ustaše a satanišu partizani, a uživo evo, na svakom iftaru vidimo i nasljednika, pa se u čudu pitamo kuda to ide naša filmska umjetnost kojoj ništa nije sveto. Čak ni konji.

Vidjeli smo u slučaju sekretara SDA Zukića kako se SDA konji sami ubijaju, i to kroz čitav film.
A bili su pod zastavom islama.

photo : Naser Orić, facebook, poziva na iftar u Konjević Polju