Ministrica za izbjeglice Semiha Borovac finasira iftare a od dijaspore ‘dramči’ lovu

Statistički podaci su hladni i neumitni. BH dijaspora godišnje pošalje novca u BiH između 2,5 do 3,5 milijardi KMa, a što je 13% ukupnog bruto društenog proizvoda. Cifra nije kompletna budući da statistika daje podatke poslanog novca putem bankovnih institucija, međutim novac se šalje i preko rodbine, prijatelja ili nekim drugim kanalim, što znači da je cifra daleko veća od prikazane iz Centralne Banke.

Zašto je onda bh dijaspora ‘zadnja svirala’ za bh vlastelu? Zašto se dijaspore sjete samo kad je priča o novcu ili oko izbora, kad ste vidjeli ministricu za izbjeglištvo i ljudska prava u posjeti dijaspori, osim u vrijeme izbora? Kad će bh dijaspora dobiti svoje ministarstvo ili bar kakav ured? Da li je bh dijaspora baš toliko ‘mutava’, glupa ili nedajBože neuračunljiva kad ne vidi od drveća šumu?.

Vidite, pitanja ima koliko hoćete, neka od njih nisu baš ni umjesna ili da kažem kulturna ali se sama od sebe nameću, međutim pravih odgovora nema.
Pokušaj da se ovakav paradoks opravda nostalgijom odavno je opao, niko iz dijaspore se ne želi vratiti. U novinama i tv prilozima će te naći silnu ljubav prema Bosni, čežnju, zastave i suvenire ali ako ijednog sugovornika priupitate da li razmišlja o povratku, dobijate negativan odgovor . Znači, ‘hvali more, drž’ se kraja’. ‘Idem da napunim baterije’, jedan je od čestih odgovora, međutim i baterije imaju svoju garanciju i vijek trajanja. Mladi sve manje žele ‘u posjetu’ a i starijima se odnedalo.

Sa druge strane, da nije dijaspore, da nije sadake na koju je bh država navikla i koju je umalo ugradila u zakone, socijalna karta BiH bi se raspala. Ljudi šalju novac rodbini jer ne mogu gledati da se rodbina pati, nema novaca, nema posla, neki grade kuće ali ubrzo takve kuće budu na prodaju, poneki pokušaju i ulagati u investicije ali ubrzo shvate da su načisto izigrani. Proguta ih njihova voljena domovina. Gdje god se okreneš uslovljavaju te, traže javno mito, preporuke, direkcije ili ništa od ulaganja.
Eto, stiglo je vrijeme Ramazana, nastupaju javne žderačine na javnim mjestima, svijet treba da vidi i čuje kako se to nikad kod nas nije radilo. Po 2.000 ‘postača’, 7.000, koliko god hiljada treba, autobusima se dovlače nabiguzi koji niti ne poste, samo da bi se slika o BiH upotpunila, a sve to neko plaća. Zapravo, zna se ko, Islamska Zajednica i državni organi. I stranački tajkuni i njihve kompanije koji to namire deset puta više samo na jednom namještenom tenderu. Oni isti koji po dijaspori ‘dramče’ lovu i kmeče ko jazavci, troše je nemilice na bespotrebne gluposti.
19. maja ove godine u Tuzli je upriličena javna žderačina na Trgu, valjda gdje je najčistije i 2.000 duša je sjedilo na ulici i žderalo. Prošle godine Bakir Izetbegović je u blizini Srebrenice, u Konjević Polju ‘otvorio’ iftar najveći a Balkanu, najavivši da će Podrinje postati ‘najveće gradilište u Evropi’. Autobusima su se dovlačili na iftar, 7.000 je ‘dovučeno’, od neimarstva i građenja, znamo nije bilo ništa, ali to ne znači da se iftar neće ponoviti.

SDA ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH Semiha Borovac je finansirala ove godine iftar u Tuzli, ali nije jedina, uskoro će mo čitati kako to radi i Abdulah Skaka ili Nermin Ogrešević, nema razlike. A svi do jednoga od dijaspore traže lovu i glasove. Ništa više ni šta manje.

Zato postavljam ovako neumjesna pitanja, i tražim odgovor. Da li je bh dijaspora zaista uračunljiva i dokle će se ovako mazohistički kažnjavati, služeći kao kurban za bh vlast, ili kao ‘ovca za šišanje’?
Ako je bh dijaspora toliko važna kako se uvijek ističe u političkim govorima, u koju svrhu promocije dijaspore pomenuta ministrica spiska 250.000 za brošure o dijaspori, zašto bh dijaspora nema svoje ministarstvo?  Poznato je da je bh dijaspora jedna od većih u Svijetu, obzirom na broj stanovnika onih kod kuće i onih vani, i na tu činjenicu vlast debelo računa. I na tu kartu igra već treću deceniju.

Dijaspora im obezbjeđuje socijalni mir a zauzvrat ništa ne dobiva. Tu dobitnu kombinaciju vlast nikada neće promijeniti, to je poznato pravilo. Zato bi bh dijaspora morala jednom progledati. Jer finansira svoju propast.

Za nauk i razmišljanje evo još jednog podatka. BH vlast svake godine u svojim proračunima kod izračunavanja budžeta, predviđa ‘prihode’ iz dijaspore. Kao Reis cijenu kurbana, vlast unaprijed ‘narezuje’ koliko će love kanuti u njene sehare. Računajući da dijaspora neće ‘izdati’ familiju i rodbinu koja će iz godine u godinu uvijek glasati za ‘svoje lidere’ koji do njih drže koliko do lanjskog snijega ili neće glasati nikako što mu dođe na isto, dok će vlast fino i natenane troškariti i krasti socijalu državne kase. Hvaleći dijasporu punim ustima i punim džepovima.

Zbilja, jesmo li mi u dijaspori normalni?

photo : Semiha Borovac, ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH, arhiv