Utica NY  : Otkud Adem Hamzić ‘u duštvu’ sa Alijom Izetbegovićem i Seferom Halilovićem?

 

Centar za izbjeglice u gradu Utica NY (Mohawk Valley Resource Center for Refugees – MVRCR, bosanski emigranti ga i danas zovu “Refudži Centar”, po engleskom nazivu za izbjeglice) otvoren je 1981 godine, mada izbjeglice nisu od tada počele dolaziti u ovaj grad emigranata, prije ovog Centra brigu o izbjeglicama su vodile druge organizacije.

Bosanci, tada se nismo ‘ponosno’ kao sada krstili da smo Bošnjaci, u ovaj grad države New York sa oko 60.000 stanovmnika su počeli masovno dolaziti od 1990, a još masovnije izbijanjem rata u BiH 1992. tako da ih danas ovdje ima preko 6,000, dakle oko 10%.

I, naravno, kao što je red, Bosanci su listom navalili u ‘Refudži Centar’. Ne samo po pomoć, obavezno ‘školovanje’ (u stvari nauk onog najosnovnijeg na engleskom jeziku kako bi te čim prije skinuli sa grbače države i uvalili u kakvu firmu sa nikakvim primanjima), već su tamo zemljaci nahrlili u radni odnos. Sve neki ‘specijalisti’, za posao, za prevodioca, za marketing, za osiguranje. Kad nas je ‘karta krenula’, tamo je bilo uposlenih najviše Bosanaca, iako u gradu Utica nema kakve ‘fele’ nema od izbjeglica. I Rusa, Poljaka, Njemaca, Arapa, Burmanaca, Sudanaca, nema šta nema u ovom gradu emigracije.

Bosanci su načisto okupirali ‘Refudži Centar’, od vozača do profesora i direktora. Čak i kad je izbjeglički val’ iz BiH stao, oni su i dalje ‘harali’ ovim Centrom. Onda su Bosanci postali Bošnjaci, oni uposleni što su kao fol ‘brinuli’ o nama jadnicima su postali kao ‘mali Bogovi’, šta oni odluče tako ti je. Ako ti pogrešno prevedu ode ti zdrav zub, a prevedu i prevodili su jer iako su se predstavljali ‘prevodiocima’, to nije ni blizu bilo zvaničnog prevodioca, međutim kad u moru onih što ne znaju ništa znaš nekoliko fraza i riječi, olako dobiješ potvrdu direktora Centra da si prevodilac i eto te … Uostalom, obzirom na školsku spremu iz BiH, bolje i ljepše je zvučalo kad su govorili engleski.

Uposlenici Bosanci su tako učeći se na nama izbjeglicama učvršćivali svoj položaj, paralelno studirali i tražili drugi i bolji posao. Neki su se dobrano okoristili u raspodjeli imovine za izbjeglice, dobivali su čak i kuće na poklon, drugi su dogurali do menadžerskih ili direktorskih pozicija.

Danas u ‘Refudži Centru’ nema puno Bosanaca, tamo ima više Bošnjaka.

Plivajući na ratnim zgodama i nezgodama, Bosanci su pri ‘Refudži Centru’ pokrenuli i svoj list ‘Mostovi’, opštinski ‘grantovi’ su frcali kao iz rukava, tamo se, o čemu smo nekoliko puta pisali, ‘provukao’ i Nedim Mujić, sadašnji vlasnik fantomskog opskurnog ‘Radia 202’, koji je sa iskustvom kompjuterskih vještina ‘uređivao’ ovaj bh mjesečnik. Na način da je ‘Centar’ plaćao printanje lista a Nedim sakupljao lovu od marketinga za sebe. Ili, dijelio nepovratni kredit (5,000 dolara) zetu ili kome od svojih ahbaba, ‘koji započinju biznis’.

Predsjednik (‘The Bosnian Community Center of Utica NY’) Bosanske Zajednice koja je osnovana ubrzo i koja je vodila i poslove sa bh listom ‘Mostovi’ bio je Adem Hamzić, između ostalih. Supruga mu je bila profesorica filozofije, Makedonka je, čak je jedno vrijeme i predavala ‘bh odjeljenju’ pri američkim regularnim školama, gdje je ‘uvukla i Adema kao učitelja. U to vrijeme Bosanci su forsirali bh škole kao nešto što nama nedostaje. Zapravo, bilo je to samo mjesto i vrijeme da se uzme lova jer je Opština kratko vrijeme ‘upala u zamku’ i prihvatila tu ideju Bosanaca, međutim nakon nekoliko godina kad se vidjelo da Bosanci u ovim ‘školama’ u kojima djeca govore engleski i gledaju filmove o Srebrenici i gdje se proizvode mladi Bošnjaci a nikako ne uče bosanski, ‘škole’ su nestale kao i zaposlenici ‘Refudži Centra’.

Zašto sada o ‘Refudži Centru’, o nama ili o Hamziću?

Pa, evo vidite, sa povodom i razlogom.

Prije nekoliko dana hrvatski neoustaški portal ‘Hrvatsko obrambeno štivo’ objavilo je zanimljivu listu suradnika KOSa (kontra obavještajne službe) nekadašnje nam države Yugoslavije, sa imenom i prezimenom osoba koje su bezbjednosno surađivale sa ovom državnom službom. Lista obiluje sa 1789 imena, i nije jedina, slične liste su objavljivali i neki autori u BiH i Srbiji, ovdje je zanimljiva jer se na ovoj listi našao naš ‘predsjednik’ Adem Hamzić i njegova supruga Lidija.

‘U društvu’ sa Alijom Izetbegovićem i Seferom Halilovićem, jer su i ova dvojica tamo kao suradnici KOSa. Alija je na rednom broju 610, Sefer pod rednim brojem 557.

Pod rednim brojem ove liste 559 kao suradnik ozloglašene službe je Adem Hamzić gdje se navodi kako se radi o osobi ‘poručnik bojnog broda JRM’, Dalje se u kratkom opisu navodi da je vlasnik privatne trgovine, da je bio pripadnik hrvatske mornarice, a za ženu mu Lidiju Hamzić se kaže kako je ‘bila suradnica OB (vođena obrada “Lido”) prema grčkoj obavještajnoj službi u suranji a Službom Državne Bezbjednosti  Makedonije).’
Koliko su ovi podaci istiniti, Cross Atlantic ne može sa pouzdanošću potvrditi. Međutim ono što možemo tvrditi to je da je Hamzić u svojoj biografiji u gradu Utica NY naveo kako je po zanimanju ‘kapetan podmornice’, da je službovao u Hrvatskoj, na što smo se smijali znajući da je iz Bihaća i da tamo nema ni mora ni podmornice.

No, kao što vidite, situacija nije baš smiješna, Hamzići su u Ameriku došli iz Hrvatske, a tamo ima i podmornica i bojnih brodova.

Vokabular Adema Hamzića je bio nikakav, makar vozio i nosač aviona a ne samo ratni mornarički ratni brod Hrvatske, njega slušati ili čitati njegove tekstove u ‘Mostovima’, bilo je ravno šegi. Ko što je ravno zajebanciji naša živa istina da su Hamzići sa nestankom državnih ‘grantova’ nestali iz grada bez traga i glasa. Nakon što su kuću koju su kupili dobro unovčili. Neki kažu da su se odselili za Hrvatsku, čak se kunu da im je stvari u ‘kontejner’ za brod pripremao Bajro Smajić, sadašnji turbo hadžija grada Utica NY i predsjednik sopstvenog džemata i džamije (West Bosnian Islamic Center Of Utica NY, INC), drugi kažu da su Hamzići odselili za Floridu, grad Sarasota.

U gradu Utica NY nisu odavno, godinama, svi smo ih već zaboravili. I ratna iskustva Ademova koja je prosipao pred Amerikancima pravdajući se da je žrtva bh rata, iako tamo nije ni bio kad je rat počeo, i njegova odijela i kravate koja su ubrzo po stečenim ‘funkcijama’ u našem gradu postala simbolom bošnjakovanja, džamijanja, njegove podmornice i kapetanije, i tihu i naoko skromnu a punu znanja suprugu Lidiju uz koju se Adem ‘šlepao’ u svom putešestviju po gradu Utica i utičkim školama, sve smo zaboravili.

A saznali da nam je predsjednik ‘naše’ drage i jedine i nikad prežaljene ‘BH Zajednice’ bio suradnik KOSa, dok mu je za suprugu bila zainteresovana i Makedonija i Grčka.

Možda gdje ima dima ima i vatre, jer nije mala stvar biti u društvu Alije Izetbegovića i generala Sefera Halilovića. Tim prije, što je nesporna uloga i Alije i Sefera u ovim suradničkim poslovima.

photo : screen hrvatskog portala, “Refudži Centar” Utica NY (zgrada) i logo lista “Mostovi”, arhiv