Uhap­šen general Dudaković, uhašena država BiH : svi smo ratni zločinci

Bosna i Hercegovina je uhapšena, nema je. I, neka je kad je takva, međutim slijedi još gore, postali smo listom svi osumnjičeni ratni zločinci
Hapšenjem bošnjačkih generala, heroja, gazija i ostalih vrsta patriota i domoljuba, Bosnom se već duže vremena pripremao strašni scenario tajanstvenih ‘centara moći’, kojim je ucrtano ‘izjednačavanje žrtve i agresora’, ‘promjena karaktera rata u BiH’, i na kraju nestanak čitavog jednog naroda Bošnjaka i države. I to nije od jučer, to je ‘od stalno’, a pojavni oblici su bili hapšenje Ejupa Ganića ratnog člana bh Predsjedništva u Londonu, pa onda Nasera Orića u Švicarskoj ili kod kuće generala Sakiba Mahmuljina do evo, poslednje sramote bh države u hapšenju generala Atifa Dudakovića.
Ozloglašeni ‘centri moći’ su u čas otkriveni, eno ih u zgradama SIPAe i BH Tužilaštva ali im neće ništa uspjeti u njihovim nakanama jer kao što smo mi ‘svi Naser Orić’ ili ‘svi Mahmuljin i Ganić’, tako smo nacijo od jučer ‘svi Dudaković’.

To je odprilike mantra bošnjačkog vrha bh vlasti i Islamske Zajednice koja ljubomorno i bezobrazno otima za sebe i ljubav prema državi i samu državu čime definitivno ubija prvo državu a onda i njene narode i ona se ne završava samo na generalima i ratnim gazijama. Onomad, prošle godine, kad je neka američka turistkinja pokazala srednji prst pratnji Bakira Izetbegovića, ustala je sva mladomuslimanska mladež u odbranu i zaštitu vođe parolama ‘svi smo mi Bakir’, čime se pokazuje da u Bosni ovo kolektivno iskazivanje ljubavi sa kolektivnog turskog sunećenja i iftarčenja prelazi u kolektivno ludilo nacije u svakom pogledu.

U ‘slučaju’ Atifa Dudakovića, bolest poprima epidemične razmjere jer su njome obuhvaćene i sve tzv. probošnjačke stranke, i državna televizija, zakonodavna tijela i skupštine, očekuje se da se o ovom hapšenju hitno zakaže i sjednica oba Doma bh Parlamenta, Predsjedništvo se već izjasnilo kroz usta njegovog člana ‘iz reda bošnjačkog naroda’.

Donose se deklaracije, osuđuje se Policija i Tužilaštvo, očekuje se da bh nacija po hitnom postupku donese zakon kojim će u buduće zabraniti ovakva ‘sramoćenja’ nacije.

Nigdje u istoriji svijeta i država nije zabilježen ovakav presedan i moralni sunovrat kao u BiH uz hapšenje Dudakovića da se na brutalan i bespotreban način blamiraju i državni i zakonodavni organi, deklaracijama zakonodavnih tijela i vjere. I nigdje istorija nije zabilježila da se nacija ovako histerično i bahato poigrava sa najvišim institucijama sopstvene države kao što se to radi u Bosni. Kad se uhapse ili procesuiraju ‘njihovi’ onda se hvalospjevima obasipaju državni organi gonjenja i pravosuđa, kad se hapse ‘naši’, slijedi opštenarodna pljuvačina i bunt.

Bez ikakve potrebe, jer kao što odlično zapisa novinar Avdić, ‘pravda nije na nebesima već u činjenicama‘. A činjenice govore da je Dudaković uhapšen ‘pod osnovama sumnji da je počinio ratni zločin’ i najnormalnije bi bilo da se ostavi prostora ionako ‘načetim’ pravosudnim institucijama da dovrše svoj posao, no u Bosni ništa nije normalno. Čak ni pravni sistem ‘da je svako nevin dok se ne dokaže’ ovdje ne vrijedi, ovdje je na snazi pravilo da smo ‘svi krivi dok se ne dokaže da smo nevini’.

Što se tiče Dudakovića, ovolika melodramatična konfuzija i histerija građana je totalno neproduktivna i opasna. Osumnjičen je, neka se brani. Kovanice i parole na kojima ‘plovi’ već dvije decenije bošnjačka državna i vjerska elita ‘izjednačavanje žrtve i agresora’ ne može opstati ni po vjerskim ni po državnim zakonima, jer zločin je zločin bez obzira na žrtve, po čemu se onda vrši izjednačavanje? Po pravilu da je svaki ‘veliki’ Bošnjak, još ako je i hadžija unaprijed oslobođen i kod Boga i kod Suda?
Po pravilu da će u slučaju da bude osuđen Dudaković, ‘ispasti’ da smo ‘izjednačeni’ sa Srbima ili Hrvatima? Ko je pisao i donio takva mudra pravila bilo bi zgodno saznati, budući da je ratni zločin uvijek bio i ostao samo to, bez obzira na broj žrtava?
Vjerovatno u glavama bošnjačkih državnih i vjerskih poglavara koji su odmah poslije bh rata izbacili na tržište mantru ‘kako je u odbrambenom, našem ratu dozvoljeno biti i zločinac i ratni zločinac, da je čak i masovni zločin ‘naših’ u domenu incidenta i opravdan’ dok su ostali zločini teški i genocidni, pa bi svako drugačije tumačenje uzdrmale temelje ove doktrine sa kojom se koriste čitavo vrijeme od rata do sada. Zato ovako hitro reaguju, iovako složno brane svaku pomisao na procesuiranje i suđenje ‘svojih’.
Dudaković nije nevin sigurno, u BiH nema i nije bilo nevinih. Činjenica da je Haag odustao od njegovog progona u Haagu nije značila ništa u ‘slučaju’ Fikreta Abdića, kod Dudakovića se to ističe kao olakšavajuća okolnost. A kod obojice Haag je bio jasan : eto vam ga, vi ih sudite. Ostalo, po sistemu ‘heroja’ i ‘izdajnika’, sve je jasno.

Dakle, Dudaković će bar na kratko morati pojasniti neke ratne događaje. Džaba mu i posjet Kabi, džaba mu surfanje sa patriotizmom i džaba mu sve konvencije i deklaracije, džaba mu i to što mu pripisuju u zasluge da je ‘oslobodio’ Veliku Kladušu kad je tim oslobađanjem  protjerao sa ognjišta na desetine hiljada građana i zapečatio njihovu sudbinu, što je njegovim komandovanjem na stotine i na hiljade ubijenih, o porodicama ubijenih i opljačkanoj imovini da se i ne prozbori.

Džaba mu njegov ‘karakter rata’ i njegovo ratovanje po Konvencijama, uvijek je bilo i biće i svjedoka i dokaza, tu mu neće pomoći ni specijalni izaslanik UNa Tadeusz Mazowiecki koji je ustvrdio kako u BiH pod kontrolom ArBiH nije bilo ni logora ni sabirnih centara, koji je takav zapisnik sročio ispod prozora Silosa u srcu Sarajeva gdje su ‘njihovi’ ljudi ubijani i mučeni, sve mu džaba. Ostavljam ga sa njegovim ratnim profiterstvom i naredbama ‘ubij’, ‘strijeljaj’, ‘zapali’ u fasciklama, ostavljam ga njegovoj i sudskoj savjesti.

Ne sumnjajući uopšte da će vrlo brzo biti na slobodi, tako se to radi u BiH, već se kroz medije provlači teza o njegovoj bolesti, ne sumnjajući da će izbjeći mnoge svjedoke koji su preživjeli ‘silu nebesku’ ali su čekajući pravdu umrli ili izgubili svaku volju da i progovore (valjda je to kletva jednog od uhašenih sa Dudakovićem – Ibrahima Nadarevića koji je kao ministar sa govornice u Sarajevu poručivao : ‘dabogda pomrlo i to malo Autonomaša što je preostalo’),  vještacima koji će kao u ostalim sličnim slučajevima utvrditi da je nenormalan svako onaj ko se prisjeti rata i ubijanja, da su originali snimaka ubijanja i paljevine čiste montaže ili advokatima koje će mu platiti država Bosna kao i ostalima, dok mi pljujemo Dodika i računamo koliko je love dao ‘za svoje ratne zločince’, ali isto tako sumnjajući uopšte da postoji nekakva ‘viša sila’, naročito nebeska, i da će kad-tad biti one partizanske : padaj silo i nepravdo.

Ovdje je riječ o nečem mnogo ozbiljnijem koje već izlazi iz domena nauke, riječ je o državi BiH koja je u ovom procesu protiv Dudakovića načisto uhapšena. Nema je.

Jer, moliću fino, o kakvoj to državi zajedništva i sekularnosti govorimo kad se na državnoj televiziji razglaba o tužiocu koji vodi postupak, čija je kćerka, kojoj se unaprijed broje krvna zrnca samo zato što je Srpkinja, čime se bošnjački i državni i vjerski vrh svrstao u šemu Milorada Dodika, ‘doktora’ za krvnu sliku bh pravosuđa. U kojoj smo pod sloganom ‘svi smo mi…’ zaradi nekoliko osumnjičenih ratnih zločinaca svi postali ratni zločinci. U kojoj vanredno zasjedaju skupštinski organi, Rijaset Islamske Zajednice BiH i skoro sva predsjedništva političkih stranaka da bi unaprijed oslobodili osumnjičenog ratnog zločinca koji još nije ni optužen.

Nema tu ni ‘D’ od države. Čak i bez obzira na činjenicu da će sva ova halabuka samo još više osnažiti kandidate za oktobarske izbore u svim partijama, a što je njima i njihovom karakteru draže od ‘karaktera bh rata’ ili zločinca.

photo : Atif Dudaković, ulazak u zgradu SIPAe i filmsko mahanje novinarima, arhiv