Nema normalnog, postoje samo manje ili više bolesni, i samo jedan ‘EL BAKE’

 

Nacijo, iako nisam doktor, psihijatar posebno, smatram da je krajnje vrijeme da se nauka medicina pozabavi bh političarima. Po drugi put to kao građanin zahtijevam, smatrajući da je ‘vrag došao po svoje’ i predlažem da se njihovi imovinski kartoni kao javna zajebancija ukinu a da se zakonom propiše obavezan psihijatrijski i svaki drugi medicinski pregled. Posebno ovaj prvi.
Jer, da se razumijemo, dosta je priča ‘o legitimno izabranim predstavnicima’, ‘ o našim’,  ‘njihovim’, ili onoga ‘iza mene je dvjesto hiljada glasova’, biti političar je nešto mnogo više od prevelike plate, raznih dodatnih privilegija i stalnog prisustva u medijima.

Političari su ljudi koji bi sukladno dobivenim glasovima na izborima trebali i morali predstavljati narod koji im je glasove dao, i po mojoj skromnoj ocjeni, ne može svako biti političar. Nije dovoljno nabaciti cipele ekskluzivne marke, skupo odijelo i ray-ban naočale, uskočiti u skupo auto i drviti fraze, političar kao i u svakom zanatu bi morao znati baviti se politikom. Obućar mora znati prvaiti i krpati cipele, sajdžija popravljati satove, kirurg mora znati operisati a političar bi morao biti osim stranački, edukativno i intelektualno spreman da može ostvariti zadatke koji su pred njim. Političari donose odviše važne zakone koji se tiču svih nas, odlučuju o našem zdravlju, o našoj bezbjednosti i našem školovanju, o našoj ekološkoj zajednici, o vodam i rijekama, o svemu što se dotiče našeg življenja i života pa i smrti na kraju krajeva, stoga nije uopšte svejedno ko će sjesti u političku stolicu.

Kod nas u BiH biti političar, znači predstavljati stranku koja ga je delegirala bez obzira je li to što zastupa štetno po narod ili državu, a to je zato jer su se stranke poistovijetile sa državom i kod nas političar može biti svako onaj ko slijepo prati smjernice stranke a ne probleme narode i države. Kao što znamo, do oktobra broj političkih subjekata koji će izaći sa kandidatima na izbore popeće se na 185 partija i stranačkih udruženja, a to je već politička smijurija. Pošto ih mi, narod plaćamo, trebali bi znati kakvo je i fizičko, posebno psihičko zdravlje ‘naših predstavnika’, sudeći po njihovim javnim i onim drugim istupima, oni su nacijo, ‘zreli’ za preglede.

A zašto da ne, kad već svaki ‘obični’ građanin za svaku potvrdu ili svaku najjednostavniju dozvolu treba osim administrativnih dostaviti i medicinsku dokumentaciju, zašto to ne bi morali uraditi i političari. Ako mi za vozačku dozvolu ili dozvolu za pištolj treba potvrda psihologa, zašto to ne bi uz svoja dokumenta, nekakve divlje diplome, morao dostaviti i svaki političar. Ili bar, zašto nas ne bi svake godine obavještavali o zdravstvenom stanju ‘naših’ političara, kad je to praksa u savremenim demokratskim zemljama. Ne mora se kao kod Tita oglašavati konzilijum, dovoljno je da ih pregleda psihijatar. Ali please, u zakon da se unese da to obave nepristrasni i strani psihijatri a ne naši, naši će se brzo ‘ušaltati’ i biće potvrda po 100 KMa na svakom ćošku.

Takvi psihijatrijski ili medicinski kartoni bi bili daleko korisniji od sprdačine sa imovinskim kartonima, za koje znamo da su obična talašika i da ni blizu ne odgovaraju realnosti, mogu se komotono nazvati imovinski kurtoni, budući da javnost pružaju seksualne usluge tucajući je u zdrav mozak a ne realno materijalno stanje njihove imovine.

Života mi, kad se posmatra medicinska definicija psihičke bolesti i kad se ‘prenese’ na ponašanje i djelovanje bh političara, malo koji bh političar ne pokazuje svojstva od kojih se običnom čovjeku određuje obavezno liječenje i posmatranje. Ne svi, čast izuzecima kojih je malo, većina je debelo zaglibila u psihičke probleme koji se vide golim okom i čuju golim uhom, a takvi odlučuju o našim životima i našoj sudbini, strah te uhvati. Žao mi je što ću neka imena spomenuti ali ne može se drugačije, također mi je žao što mnoga neću spomenuti ali ne znači da su zdraviji, što pućuje na zaključak da nema normalnih, ima samo kao u vicu ‘manje i više bolesnih’.
I nije riječ samo u laganju, ili u patološkom laganju ili narcisoidnosti kao prvim simptomima psihičkog poremećaja, riječ je o složenijoj dijagnostici koja se primjećuje i bez ikakvog pregleda. Neka vas pri tom ne zavarava kovanica ‘snalažljivosti’ koja se kao nešto normalno pripisuje političarima, kao ‘kad običan čovjek laže mi ga osuđujemo, kad to čini političar mi kažemo da je snalažljiv’, kako je to definisao Meša Selimović, jer do pojave balkanskih političara ta sintagma je i imala nekakvog smisla, poslije toga nikakvog.

Evo, pogledajte na primjer Milorada Dodika. Ne morate uzimati u obzir ništa od onog što svaki dan kaže i slaže a mi čitamo, pogledajte ga dok govori kako izgleda i njegova faca i tijelo. Usta skoro i ne otvara a ljulja se i zanosi pred mikrofonima da imaš osjećaj da će se svakog trena sručiti. Onda, pokušava biti duhovit u nepotrebnim situacijama, bahat je, arogantan i osion, svakom će odbrusiti i šta treba i šta ne treba, u posebnim situacijama izigrava običnog čovjeka, kroz piće i pjesmu ali to radi tako i na takav način da se odmah vidi da je to sve performans, o svemu odlučuje on i samo on, u protivnom imaš neprijatelja.

Bakir Izetbegović je pak odavno ‘zreo za posmatranje’. Sav je sprčen i u grču, zloba i zavist mu se čitaju na licu, autoritativnost koju ne posjeduje nadograđuje svakodnevnim lažima koje su štetne po državu daleko više nego njemu. Par primjera radi ilustracije. Napada Dodika o naoružavanju i huškanju na rat, a kod kuće razvija artiljeriju ‘za nedaj Bože’ i za slučaj ‘kad ti neko pokuca navrata’ da imaš sa čime otvoriti, razmišlja i o dronovima i o novoj fabrici oružja u Vogošći kod Sarajeva, a sve uz niske tespiha, sekularnost, suživot i demokratiju, prošle godine, iako je imao deset godina, u zadnji dan je organizovao predaju revizije na presudu protiv Srbije, iako je znao jer ga je Sud obavijestio da nema novih razloga za reviziju niti pravovaljanog agenta umjesto paradžije Sakiba Softića a što je sakrio, okupio je vjerski i stranački kler i ‘ubijedio’ javnost kako sve ima smisla i razloga a na kraju smo vidjeli da je to bila patološka laž koja je ionako zavađenu Bosnu koštala još većeg pogoršanja odnosa i koja je koštala poprilično para.
Odlazak na nekakav ‘za biznis forum spremni’ nedavno u Mostaru, odbio je uz bolesnu izjavu tipa ‘dobio sam običnu pozivnicu’, jer na njoj valjda nije pisalo ‘NJ.E.’, kako on voli da mu se obraća, zbog sličnih razloga je odbio otići na nekakav sastanak kojeg je organizovao Čović ranije, pravdajući se da pozivnicu ‘nije dobio na vrijeme’, a i on i Čović su u istom organu države, na istom spratu u Predsjedništvu.

Prošle godine je, kao što znamo, insistirao da se američka turistkinja privede i kazni jer je njegovoj pratnji pokazala srednji prst, što je također odlika psihičke bolesti paranoje, vidjećemo na kraju kad to potvrdi definicija, sada, ovih dana, strašno je ‘pogođen’ nekakvom online igricom ‘El Bake’ koju je neko fino instalirao i postavio na ‘Google’. Može se preuzeti, a zabavlja raju uz njegovu facu i posuđeni glas u igrici sa kojom ‘El Bake’ putuje po gradovima i sakuplja lovu, od Bužima gdje možeš uhvatiti 200 KM do Sarajeva gdje možeš zaraditi 15.000 KMa, ako prođeš sve prepreke kordona policije i demonstranata.

Muslimanska mladež se već oglasila i ovu igricu proglasila ‘napadom na državu’, jer naravno, Bakir je država.

Ima toga koliko hoćete, od narcisoidnosti do paranoje čiste kao suza. Nekakvi silni atentati, prijetnje o ugroženosti, medicina bi trebala imati pune ruke posla.
Evo još nekih svijetlih primjera psihičke poremećenosti. Željko Komšić, naprimjer, ‘zlatni ljiljan’ i već nekadašnji član bh Predsjedništva, u reakciji na kritike za njegovo ponovno kandidovanje na istu funkciju, odgovara ‘kako ga samo smrt može spriječiti’. Zar to nije malo više nego bolesno. Mislim to voljeti funkciju toliko i na takav način. Ili, da spomenemo Dragana Čovića, da se ne uvrijedi. Taj te gleda kroz ogledalo, na ‘ranu bi ga previo’ a ništa ne kaže dobroga, dok priča po ustima možeš vidjeti da ti se smije u facu. I kao i svi ostali, na svaku svoju glupost, kriminal ili nakaradni potez odgovara ‘ponosan sam na ono što sam učinio i što činim’.

Nabrajanju nije kraj, ima toga još, jer kao što rekoh malo je zdravih političara. Danas jedno, sutra drugo, prekosutra treće, a svi važni, svi država i Bog, nema drugog Boga. I svi izgubili vezu sa stvarnošću a uhvatili vezu sa vjerom koju su pretvorili u ideologiju iznad države, što je posebna odlika psihičke bolesti. Od Skake Abdulaha do Nermina Nikšića ili Fahrudina Radončića, svi moraju na pregled. Ako ništa, preventive radi.
Jer, nacijo, pogledajte šta kaže medicina, pa sami uporedite, jebiga, za neke stvari ne moraš pisati doktorat da bi skontao.
Ona kaže, postoje lakši i teži poremećaji, neuroze i psihoze. Odlike ovih prvih su anksioznost (strah koji nema izvor u realnoj opasnosti), gdje spadaju i sve fobije, posebno hipohondria, dok druge karakteriše odsustvo kontakta sa realnošću i razgradnja skoro svih psihičkih funkcija, što je zapravo definicija za šizofreniju.

Shizofrenija je duševna bolest koja oboljeloj osobi onemogućava razlikovanje stvarnih (realnih) od nestvarnih (nerealnih) doživljaja ili iskustava, ometa logičko razmišIjanje, normalne osjećajne doživIjaje prema drugim osobama, te narušava njeno društveno funkcionisanje. Kod shizofrenih poremećaja dolazi do promjene određenih funkcija mozga. Posljedica toga su promjene mišljenja, zapažanja i afektiviteta, u globalu, promjene psihe.
Uzroci nastanka šizofrenih poremećaja nisu u potpunosti razjašnjeni, ali sve ukazuje na to da su neki ljudi osjetljivi na spoljašnje uticaje i nadražaje.
Simptomi bolesti: bolest se može manifestovati na najrazličitije načine s potpuno različitim znakovima (simptomima). Kod pojedinih osoba simptomi mogu biti vrlo teški, dok su kod drugih beznačajni ili uopšte nisu izraženi. Postoji samo neodređen osjećaj da “nešto nije u redu”. Kod osoba koje pate od šizofrenih poremećaja najčešće je prisutan strah i osjećaj da se od njih suviše zahtjeva, često dolazi do gubitka vlastite osobenosti, svog ja i identiteta. Takva osoba osjeća da između nje i okoline nema nikakvih granica. Bolesnik osim toga vjeruje da su drugi preuzeli vlast nad njim, jer se ne može zaštititi (postavljanjem granica). U stručnoj terminologiji ovaj “simptom” se naziva poremećajem ega. Simptomi kod šizofrenije mogu se podijeliti na pozitivne i negativne. Pozitivni simptomi se češće javljaju u akutnim fazama ili u početnim fazama bolesti, kao što su halucinacije-san u budnom stanju, bolesnik vidi stvari koje ne postoje i takva zapažanja smatra realnim, sumanute ideje : bolesnik čvrsto vjeruje da ga proganjaju, umišlja da je Bog (religiozna manija), da se sve odnosi na njega, drži se striktno samo svojih uvjerenja jer je bolesnik ‘navukao zavjesu’ i ne može da uporedi svoja razmišljanja sa okolinom,

Negativni simptomi se češće javljaju kod dugoročnog toka bolesti a ogledaju se u povlačenju u zaštiti navale nadražaja, nedostatku volje, gubitku osjećanja, socijalnom povlačenju i depresiji.

Eto, ako izuzmemo mnogo toga pobrojanog, red je da se zaustavimo samo na ovoj medicinskoj definiciji.
Narod u BiH ali i na prostorima bivše Yugoslavije ne da živi već životari i jedva sastavlja kraj sa krajem, a ‘naši’ političari dvije i kusur decenija narod ubjeđuju kako je kod nas dobro, kako napredujemo i uživamo, dok oni, kao ‘El Bake’ u digitalnoj igrici idu iz grada u grad i sakupljaju lovu, i dok se mi zabavljamo igricama i njihovim hvalospjevima, postanu bogataši i umjesto u bolnici završe na nekim prestižnim destinacijama, koje samo u njihovim bolesnim imaginacijama predstavljaju našu stvarnost.
Ako ih ne natjeramo na kontrolni pregled, onda nema druge nacijo nego da se svi kolektivno pregledamo.

Da im bar damo dokaze naše ludosti, da nas budale i bolesnici ne smatraju bolesnim budalama bez valjanog papira.

photo ilustracija : Bakir Izetbegović u online igrici El -Bake, arhiv