Otkud Senad Hadžifejzović u društvu sa generalima Atifom Dudakovićem i Sakibom Mahmuljinom u privatizaciji naše imovine famoznim “Alijinim certifikatima”?

 

Ima li iko od jadnih i napaćenih stanovnika BiH da nije čuo za famoznu privatizaciju BH imovine kroz još famoznije ‘Alijine certifikate’ iz 1999 godine, u najpoznatijoj pljački koja će ostati zauvijek nekažnjena, a zbog koje je u Bosni sve pošlo poslije rata naopačke?

Ne vjerujem, svi znamo kako je to išlo i dan-danas se posljedice urušenih i opljačkanih najvećih i najvrijednijih firmi kao i ostale štetnosti koje su gore od onih ratnih provlače kroz naše misli i vijesti, dok gledamo kako grupice radnika beznadežno oplakuju nekadašnje gigante svojih poduzeća koja su nestala u trenu, tražeći bar malo zdravlja i penzije bez ikakve nade, od onih koji su uz ovu državnu prevaru ogromnih razmjera postali od komunista osviješteni vjernici i uvijek u prvim saffovima, i da se ne zaboravi – milioneri.

Međunarodna zajednica je diktirala ovu privatizaciju, dok su certifikati koji su pripremljeni za svakog punoljetnog građanina trebali predstavljati pravičnu naknadu zaposlenima, poljoprivrednicima i svima ostalima, posao su preuzele domaće ‘agencije za privatizaciju’, ‘Fondovi’ , ‘PIFovi’ i još bogzna kojekakve nama nepoznate začkoljice i papazjanije. Tako je krenulo. Certifikatima, rekli su, možeš kupiti stan koji si imao u društvenoj svojini, možeš ga uložiti u silne privatizacijske fondove ili firme za otkup certifikata, sa njim možeš kupovati dionice, sve što poželiš, Izetbegović i SDA vrh su tome dodali još i ‘ratni staž’ pa je raja pomislila da će biti pristojno obeštećena u ovoj prevarantskoj pretvorbi društvene u privatnu svojinu.

Novi vlasnici fabrika koje su otkupili certifikatima ugovorima su se obavezali zaposliti još više radnika, dograditi fabrike i modernizirati ih, a samo privilegovani su mogli ući u takve ugovore, međutim, ubrzo su i najprofitabilnije firme totalno uništili, rastjerali radnike bez uplaćenih penzijskih i zdravstvenih nadokanada, rasprodali zatečenu imovinu i zemljišta, osnovali druge firme i postali ‘uzorni i sposobni biznismeni’. Nikada nisu državi odgovarali za laž i neizvršavanje ovakvih ugovora, osim otkupa društvenih stanova, certifikati se nisu ni za šta drugo mogli upotrijebiti.

Ali su se zato mogli prodavati. Kupovali su ih oni koji su već planirali postati vlasnicima poduzeća po mizernim cijenama, ako je takvim državnim profiterima zafalilo certifikata, Alija im je omogućio doštampavanje istih. Ljudi su certifikate od dvadeset i više hiljada KMa davali za par hiljada KMa ili par stotina, zavisno od potrebe i ponude. Mnogo kancelarija za otkup certifikata je otvarano ilegalno pa kad se nakupe dovoljno, nestajalo preko noći, kao u filmu, jedna takva je javno ‘radila’ u centru Velike Kladuše u ime nekakve firme iz Tuzle a kad se posumnjalo u kredibilitet, nestala je preko noći, policija ‘ništa nije znala o tome’.

Naravno, kao i sve ‘moderno’ i ovo sa certifikatima je došlo iz Slovenije, od kojih su prepisali prvo Hrvati gdje su dojučerašnji vozači i magacioneri postali većinski vlasnici ogromnih kompanija, tako je bilo i sa bh privatizacijom.

Da bi privatizacija uspjela, osim certifikata, osnovani su i PIFovi, Privatizacijski Fondovi a najveći dio njih je bio u rukama Slovenaca, sa ‘našim’ osobljem. Ovi fondovi su vršili otkup certifikata. Pojednostavljeno, građani su mogli svoje certifikate uložiti odnosno dati PIF-ovima, koji su potom iste ulagali u kupovinu dionica firmi. Shodno uspješnosti poslovanja PIF-a mogla se očekivati porast njihove vrijednosti. Profit bi ulagači ostvarili njihovom preprodajom ili dividendom iz dobiti poslovanja PIF-a. U praksi, pokazaće se, građani su certifikate poklonili, a korist su imali samo mešetari na vrhu piramide.
Da ne nabrajam koliko je i koje su sve firme uništene a na njihovim temeljima nikli soliteri, hoteli ili stambene zgrade i šop lanci trgovina, mislim da to nije ni potrebno, detaljnije o tome možete pronaći u analizama i filmovima o pljački a što je studiozno obavio magazin ‘Žurnal’, ovdje bih o nečem drugom. O tome ko je sve ulazio u članstvo i sastav tih PIFova te koliko ih je osnovano, gdje se moglo naći i skladištara i novinara a i generala, pekara i pankera pa i policajaca, za one koji žele znati više, upućujem ih na ‘Žurnal’ koji je bio više nego odličan i detaljan.
Ovdje ću samo o jednom od tih fondova, pod imenom  “ABDS” Sarajevo  i pod  rednim brojem 3 od ukupno 12.
Osnivač “Kmečka družba za upravljanje investicijskih skladov”d.d. Ljubljana; a na listi osnivača su pored ostalih : Matjaž Prinčić, Matjaž Gantar, Janez Zemljarič, Edin Arslanagić, Nedžad Branković, Naser Daca, Mehmed Drino, Atif Dudaković, Narcis Džumhur, Halid Genjac, Senad Hadžifejzović, Salko Hasanefendić, Šefik Lojo, Sakib Mahmuljin, Muhamed Šaćiragić, Amir Zukić.
Ovaj PIF sam odabrao zbog nekoliko razloga. Prvo, zbog mnogih imena koja su itekako poznata i danas, ( i u ostalima je članstvo poznato također, sve itekako poznate face), drugo – zbog moga cerifikata kojeg sam dobio na iznos od 1,800 KMa (to je bio minimum za svakog bh stanovnika i poljoprivrednika i radnika, a na to su se dodavali poeni u KM za radni staž, za funkciju, za učešće u bitkama u BiH, za …) kojeg nisam nikako ‘naplatio’. Nezadovoljan što mi nije zakonito uračunato sve što mi pripada, uložio sam iz izbjeglištva žalbu tadašnjem SDKa-u u Velikoj Kladuši, a zauzvrat mi je radnik koji je tamo obrađivao žalbe javno rekao ‘e, sad nećeš dobiti ništa jer si bio u Autonomiji’, smatrajući da je moj ostanak u Velikoj Kladuši dovoljan razlog da me kazni certifikatom.

Dakle, moj certifikat je završio u nekom od PIF ladica i nikad ga više nisam vidio niti osjetio tu državnu satisfakciju.
E, sad kad na FACE tv gledam svaki put CD sa Senadom Hadžifejzovićem, kad slušam kako se bori za ravnopravnost građana i kako nas informiše, dođe mi da vrisnem, iako možda zato nemam osnova :  ‘Senade, vrati mi moj certifikat’. Odmah.

Jer, ne mogu se načuditi otkud on u društvu sa generalom Dudakovićem, Halidom Genjcom i ostalima u PIFu a sad ih onako muški ‘testeriše’ i kritikuje? I hoću se oteti utisku da griješim da od tih i sličnih certifikata Hadžifejzović nije učvrstio svoje gnijezdo na vrhu tornja iznad Sarajeva, po visini skoro u društvu tornja Radončića, odakle nas svaki dan gleda FACE TV. Znam, Hadžifejzovića od prvih početaka, od njegovog dolaska iz Sjenice i Sandžaka, pratio sam njegove dnevnike i onda nekad kao i sada, poznato mi je da je jedva sastavljao kraj sa krajem sve dok nije postao fin i u istom saffu sa SDA, kada je obavio i hadžž. Poslije je prodavao svoju knjigu ‘Rat uživo’, poslije je sve istorija.

Danas je odličan novinar, britak i beskompromisan, TV Face je za poštovanje, nema pardona ni prema kome od uticajnih ljudi, ali o certifikatima i o ovoj nezapamćenoj pljački nema tamo ništa. Zato sam se prisjetio i njega i svog certifikata, iako znam da su PIFovi ‘odrađivali’ kupovinu certifikata za gazde a ne za sebe. Ali, uz naknadu, naravno.  Moj certifikat je također nagrada koja mi je oteta. Zato hoću da znam gdje je : jal’ kod Senada, jal’ kod Atifa?

photo : Senad Hadžifejzović, FACE TV