Kako je fino promirisala moja čaršija, tačno na proljeće tukne. Ostaci leda i prljavog snijega ništa više ne sakrivaju : ni plastične poderane kese zakačene na granama od zime bolesnog drveća, ni bačene patike na žice interneta i struje, ni izrovanu ralicom zemlju. ‘Udarila džemra’, kaže moj drug Muradif koji o njoj zna isto koliko i Mark Zuckerberg o našim ličnim podacima savršeno zaštićenim na njegovom ‘fejsu’.

Mora da će i nama svanuti nakon šest mjeseci oluja, ‘stormova’ i zimske hladnoće ovdje na dalekom Sjeveru, u Dolini Indijanaca Mohawk-a, nekakva promjena se osjeća u zraku a ne mogu da je još čestito udahnem.

Dok u našoj omiljenoj ‘Lokaciji’ ispijamo našu omiljenu ‘zelenu’, osjećamo miris i u našem reliktnom sakupljalištu izgubljenih duša, ali ne proljeća – već pastrme. Širi se sa drvene, nožem prošarane i napaćene daske i između ostataka ‘nažuljane’ kao tupim predmetom kravlje plećke koja se od dima i vatre jedva razaznaje.

Vlasnik ‘Lokacije’ nam spremno, kao i uvijek, nutka ‘for free’ iliti za džabe ovaj specijalitet za kojim su zemljaci poludjeli načisto i na kojem tupe zube i proteze liječeći nostalgiju i žal za ‘domaćim’ nestašlucima, dok nam sa svakim ‘za džabe’ zalogajem naplati po jednu turu, ili nam na komadiću papira udara recke, kao u ‘tabliću’, za kraj i rastanak. Uz put, ‘nema bolje od ove Husine’, ide njegova reklama za komade u kutiji u skladištu, spremne da se utrape i preprodaju.

Iznad naših glava i šanka urla i zavija neka teško – narodna pjesma uz zvuke harmonike i tamburice, sa strane na previsokim stolicama par domicilnih lezihljebaroša ‘drve’ Trump-a, Bakira i obavezno Dodika. Poneki nepresušni pušadžija odlazi svaki čas u susjednu malu prostoriju popularno zvanu ‘pušaona’ da utoli dušu i moždane vijuge, vlasnik ‘Lokacije’ jedino da prostite tamo dozvoljava pušenje. Iako smo ga, samim prisustvom ovdje i sada popušili, i ovako i onako. Niko ništa ne priča ni o džematima ni o hodžicama našeg gradića, a i džemati se utišali i zabavili se o sebi. Kad se već mi ne bavimo sa njima, spremaju nove veselice zvane ‘druženja’ džematlijki i džematlija, nove akcije i novi harač na vjeru.

Polako se pijuckaju dolarčići sa povrata poreza ili kako ovdje vele taxe, živnulo svuda pa i u našoj ‘Lokaciji’. Kažem Muradifu da mi pogrešno to nazivamo povratom već uzete taxe jer nam država Amerika vraća samo sitniš i po nekim samo njima znanim programima obračuna, a on samo srkuće ‘zelenu’ i gleda me kao da sam na rentgenu, kroz mene nekako i blijedo do izopačenosti.

– Znam pouzdano da skoro sve što kupim ima u sebi famoznu taxu i da se toga nakupi tokom godine ihaha, a oni mi vrnu samo crkavicu koja mi je sa platnog čeka legla u državnu kasu, drugo ništa. Da mi vrate sve što sam od poreza inkasirao državnom trezoru, ne bih morao raditi godinu dana nikako.

‘Ko ti je kriv kad nisi milijarder’ – Muradif se načisto povrati, a mislio sam da me ni ne sluša. ‘Njima vraćaju na stotine miliona, a tebi govno, tako ti i treba kad si middlle class, ili sirotinja iz reda srednje klase’, zaključi oštroumno i ‘lipo’ me iznenadi.

-Vala baš – jedva sam izustio. – A mislim – dodajem, da tako rade i u našoj Jedinstvenoj Bosni Veseloj, jer i tamo su sada skoro sve milioneri.

‘Jašta, nego, kaže drug Muradif. I dodaje : i političari, a što ti dođe na isto.

Ma vidi ti samo druga Muradifa kako mi se nekako načit’o i naobrazov’o, ne mogu da ga prepoznam.

A svaki put kad izvali nešto ovako školski pametno, zabaci glavu unazad uz blagi zaokret prema gore, čime u mojim očima postane još mnogo precizniji i pametniji.

I dodajem – a toliko se tih kako veliš političara izrodilo da to nije normalno. Nezna insan za koga bi više glasao, a izbori samo što nisu.

‘Mene što se smatra, ne treba nam ni glasanje ni izbori’ replicira drug Muradif, ‘biće onako kako je odlučeno bez te halabuke i šarade’.

– Pa ne bih baš rekao Muradife, ispravljam ga, država i vlast nam trebaju kao krv, kao zrak, kao ova pastrma, i od kada je svijeta i dunjaluka, ljudi su birali i glasali..

‘Jesu govno’, reče Muradif i ne trepnu. ‘To se samo nama čini zato jer vidimo ono što nam se ponudi da vidimo. Izbori su farsa a demokratija je čisti bezobrazluk’.

Sav sam se pretvorio u uho i oko.

‘Vidiš li’ – nastavlja on uz poznato zabacivanje glave ka gore – šta bi sa Trumpom i američkom demokratijom? Gledao sam ga u pauzi a on nastavi. ‘Iako je preko 3 miliona manje glasova dobio, američkom demokratijom postao je predsjednik. A lola i bekrija, jebac, kockar, osnivao i gasio na desetine preduzeća, nikad svoj povrat taxe nije javno pokazao … i , eto ga, bistri svjetsku politiku, dok se njegova serancija na twetteru citira kao Kur’ansko pismo i zbog njegovih nekoliko riječi napisanih onako od šege, ruše dionice na Wal Streetu kao kula od karata..’

Vidi ti Muradifa, sijevnu mi kroz glavu, što se naoštrio. Ma načisto ubija, Tite mi.

– Ali Bosna je nešto drugo – nedam se ni ja, imam i ja tv i pametni telefon. – Tamo ima Visoki Predstavnik, pa američki pa britanski ambasador, pa Wigemark, ej, Evropa bato

‘Ma školovani jebivjetri’ – upada Muradif, ‘zato nam izbori ni ne trebaju. Pa oni su Memo samo ‘zabrinuti’ za svoje interese i oni u Bosni donose i pišu zakone, postavljaju političare … Da je taj bljedunjavi Evropejac Wigemark zainteresiran da Bosni bude dobro, pa on bi to sve tamo ‘rašćerao’ i natjerao ih da donesu prave zakone, kao što ih je natjerao da izglasaju akcize. Da je američki ambasador zainteresovan da nema vehabija nestalo bi ih kao Bilala Bosnića i Mevlida Jašarevića..’

– Čekaj ček malo, nema logike, Muradife, oni su tamo već koliko, dvije decenije, i još nije zapucalo a da nije njih, pitao bih te ja.. Pa da nas ne vole, spakovali bi kufere i otišli ..

‘Tačno, još nije zapucalo, i neće jer njima ovako odgovara, ako im bude odgovaralo, pucaće se ne brini. A to što nas vole, mačku o rep. Oni vole zemlju Bosnu, za državu ih baš briga’.

– Kako to misliš?, ne kontam

‘Ovako, i Clinton je volio Kosovo dok nije njegova firma pokupovala tamo sve što valja, od telefonije do rudnog bogatstva. Zato su mu u Prištini spomenik izbetonirali. i U Bosni će mnogi dobiti spomenik, sva je zemlja na prodaji, a političari iako zemlju zatrpavaju dobivaju samo pohvale, jebi ga’..

Zaprepašćen sam i začuđen sa ovakvim razmišljanjima moga druga Muradifa. Dok smo ispijali ko zna koju turu po redu, pokušao sam još ta izvući kao zaključak, barem.

-Pa dobro, šta je onda rješenje, ima li ikakve šanse..? Vidi kako raja bijedno živi, kako se samo nekakvi štrajkači smjenjuju ispred vlade, prijeti se revolucijom, opštim raspičom

‘Nema od toga ništa Memo, ne budi dijete. Kakva revolucija, od koga i prema kome? Nego, najbolje rješenje je džamija i saff jarane…’

– To, ma hajde, pa ti bi kalifat, vidim ja

‘Nego šta, imaš pravoslavni kalifat u Republici Srpskoj, imaš katolički u Herceg – Bosni pa, kao što je red treba i biće, i jeste i kalifat u ostatku Bosne. Nego, nije to to što hoću reći. Htio sam reći ovo. Pratiš svoje vođe i svoje političare, u koju džamiju idu a svi idu, u kojem saffu klanjaju a klanjaju se ihahaha, i fino poslije obavezne džume pred njega. I kažeš da si njegov poštovalac, da imaš problem, da trebaš u bolnicu na operaciju, da nemaš šta pojesti, da ti je kćerka na birou.. ma štagod da te muči i stvar je rješena. Jeste da moraš da si na stranačkoj listi da se zna čiji si i koji si, ali jebi ga, ko je danas savršen, danas je bolje imati telefon predsjednika stranke ili načelnika nego dobiti na lutriji, ali svaki cilj opravdava sredstvo.. Vidio si kao to naš predsjednik Bakir fino odradi u džamiji, požalili mu se i on ruku u džep i hop, tutne ti odmah 200 maraka. Nekoliko petaka i nakupi se, a, kontaš. Pa nekoliko predsjednika, pa načelnika, a?!’

– Ne kontam, velim, šta je 200 KMa kad meni treba 2000? Ili 20.000?

‘E, jebi ga Memo, ako ti se ne sviđa moj prijedlog, hajde pa razapni šator ispred vlade pa nećeš imati ni tih 200 maraka. Još će ti naplatiti za struju i komunalije i ostao si praznih šaka’.

Ajme, meni, da sam umro ne bih povjerovao

– A da mi to isprobamo ovdje u Utici NY, šta kažeš na to, ima isto tako puno džamija i ima predsjednika Odbora?

‘Može, ako Bakir ikad svrati, ali od domaćih nema fajde, zaboravi’

– A što?

‘Pa Bakir ne daje svoje već državne, blento. Državnu lovu je lakše krčmiti nego džamijsku, džamijske pare teško da ćeš dobiti, oni samo uzimaju i nikad ne daju’.

– Bože zakloni Muradife – šištao sam kao omađijan.

‘Nego šta – reče drug Muradif – i deder plati ovu turu zadnju, ne pravi se blesav’.

Kao očaran, hvatao sam se novčanika. Nisam zažalio nijednog centa. Da ga nema, mog druga Muradifa bi trebalo pod hitno izmisliti. Bi Tite mi.

photo : Milan Pavlović i Enis Bešlagić, kao u vicu, ilustracija