Zato što među njima nema ‘Hižaslava’ Mustafe Cerića, ’emeritusa’, bivšeg Reisa i trbuhozborca efendije i sadašnjeg Reisa Kavazovića!

 

Četrdesetak radnika ‘Hidrogradnje’ okupilo se ispred pogona ‘Sigma Hidrogradnja’ u Butmiru kod Sarajeva i otpočelo štrajk glađu, prije toga su već šezdeset dana u ‘regularnom’ uličnom bh štrajku. Oblijeću kapije svoje firme, moljakaju premijera Novalić Fadila da ih primi. Prijete čak i blokadom nekog putnog pravca. Već poznata i viđena slika bh blagostanja.

To je bila vijest 29. januara a danas je 11. februar i ništa se o njima ne zna. Niti čuje. Niti znamo da li jedu ili još uvijek poste, ‘tobe yarrabi’. Šta god da rade, nije mi ih žao. Eto, imam srca da to javno kažem, ma kako im bilo teško. A jeste im sigurno došlo do grla. Toliko neisplaćenih plaća, možda i više od osamnaest za njih 600, toliko ne uvezanog penzijskog staža a država uzimala lovu koju je umjesto u penzijski fond, uplaćivala sebi. Svojima.

Opet već doživljeno i viđeno u državi koja ‘samo što nije’ u Evropi. Navodno, za nekih 272 penzionera ‘dato’ je obećanje da će im se uplatiti pokradeni novac kako bi mogli otići u regularnu penziju. Tako je obećano i radnicima ‘Krivaje’ pa su se razišli sretni i ozareni uz povike ‘pobjeda’, i u tišini medijskog čerečenja, za njih više nema prostora, o njima se ne sikiramo. Tako to vlast radi i sa penzionerima i sa radnicima i sa borcima.

Nije mi ih žao iz čisto pragmatičnog razloga, iako, ponavljam, razumijem njihovu muku, samo zbog toga jer sa njima nema Mustafe ef. Cerića. ‘Hižaslava’. Vječitog Reisa. Političara i mufljuza. Trgovca Srebrenicom. Predsjednika nekakvog fantomskog ‘Svebošnjačkog Kongresa’ i glasnogovornika Islamske Zajednice BiH koji nam ovih zimskih dana psuje ‘Tursku, našu Majku’ na sva zvona, ispod oznojene ahmedije i koji nam sultanat iz Istambula premješta u Brissel. (‘Naš sultan nije u Istambulu već u Brisselu’). Cerić bi tamo trebao biti u prvom saffu štrajkača i po Božjim i po državnim zakonima, na infuziji za gladne među prvima. No, štrajkači ga nikako ne spominju.

Evo i zašto. Kuća u kojoj stoluje Cerić, vlasništvo je firme ‘Hidrogradnja’. Bilo da je riječ o 300 ili 600 m2 koliko nagađaju novinari, to je imovina ‘Hidrogradnje’. Mislim, bila je, pa je najlogičnije da je nosilac najpolitičkije ahmedije Cerić radnik te firme. Jok! Ovu vilu u kojoj je bio nekada partizanski general Rato Dugonjić ‘Hidrogradnja’ je isplatila a Božjim magičnim ugovorima, vila je dodijeljena poslije rata Reisu ef. Ceriću. Prvo na korištenje a onda i na otkup. Koju je on otkupio certifikatima Alije Izetbegovića po cijeni od 18.000 KMa. Znači, dobio je za džabe. Oteo. Onda je Opština dala mu još i dozvolu za garažu i proširenje te ogradu, tako da je svoje leglo Cerić doredio i uredio baš onako muslimanski, kako dolikuje Reisu. A ni dana nije proveo u ‘Hidrogradnji’.

Eto, nema ga ni sa radnicima ove firme koji prijete umiranjem, kao da su nekoga nasikirali time, umjesto da se bar njih desetak naplati kod efendije. Ne bi on imao srca i duše kojom se rasipa da ih otjera da su svratili u svoju imovinu, po svoje. Kakvi. Oni prijete blokadom raskrsnica i bolničkim infuzijama dok efendijica prosipa mudrosti iz njihovog vlasništva ili iz aviona iz kojeg se da prostite, ne vadi. Putuje i priča. O svemu, o patriotizmu i državi najviše, njoj samo uči dove i čuva je da to nije normalno. Ne kažem da bi se svi radnici mogli ‘namiriti’, ali dobrano njih bi bar dobilo svoje penzije a Mustafa pokazao da pravna država funkcioniše. I njegovo islamsko, da ne kažem islamističko srce.

Ovako, oni odoše u ‘vražju mater’ a Cerić umjesto u Istambul, okreće se prema Brisselu. Zato ih ne žalim, ma kako to ružno zvučalo. Uz nadu da će mi Bog oprostiti kao što oprašta Ceriću. Jer kažu da Bog vidi i čuje sve. I nas na zemlji i one bliže Bogu koji misle da su mu bliže jer su stalno u avionu, kao ‘Hižaslav’.

photo : radnici Hidrogradnje butmir Sarajevo, arhiv