Kako sam odabrao ime ženskom djetetu uz pomoć druga Muradifa

      

 

Nisam mogao izdržati, moja ‘Honda’ sa tablicom ‘Memo 2001’, sama po sebi je skrenula ispred moje omiljene Lokacije. Posebno sam platio ovu samoreklamu, kad sam vidio kako se to ovdje u Dolini Indijanaca na sjeveroistoku Amerike radi. Ovdje je sve za dolar, ovdje u zemlji vjernika sve se mjeri u lovi, vjera posebno. A ne bi Tite mi naručivao te tablice za kola da nisam vidio kako naši nekadašnji seljančići koji su znali samo ašikovati oko slama i bunara, ponosno furaju svoje ime i naprijed i odpozadi. Postali biznismeni, pa još nabavili auta sa ‘mračnim staklima’, pa hoće da ih se lako pozna i na cesti. Što bih ja bio manje važan od njih, uostalom, skim si ‘nakav si?!

Elem, naprosto sam se poželio popiti moju omiljenu zelenu pivu a ni druga Muradifa nisam vidio ima već nekoliko sedmica. Jebo ga ‘fejskub’, kaže nije imao vremena da me zovne pa bi da se ‘lajka’ samnom, poslao mi ponudu da mu budem prijatelj. Budala. A zna da sam mu davno rekao da ja nemam ‘fejsbuk’ već mikrovalnu i da fejsbučim samo kad hoću da se slatko ismijem i razonodim.

Zapravo, imao sam ja tajni razlog da se nađem sa Muradifom, jer pored svega, volim ga više nego je to normalno. Naime, moja hanuma, nekadašnja drugarica samo što se nije porodila, nosi žensku bebu pa me baš zanimalo kako da dam ime djetetu. Žena mi dala za pravo da to ime osmislim, kaže, kad si ga već napravio eto ti pa ga i imenuj. Svašta. Kako da objasnim drugarici hanumi da se ovdje u Americi djeca ne ‘prave’ iz ‘čista mira’. Već iz ljubavi, i zbog takse, hoću reći povrata poreza. Onaj ko ima maloljetno dijete može računati da će svakog februara dobiti od države ono što ti država otima čitavu godinu dana, ako ima nekoliko takvih ‘kandidata’, može fino i profitirati. Ne mora raditi pola godine ni­šta i nikako

Muradif je svratio pravo iz smjene, piva ga već čekala. Ohladila se, odmaglila se flaša. Vlasnik Lokacije je kao orao iz gnijezda virkao preko glava za šankom jer on mora sve da vidi. I ko ulazi i ko izlazi, ko donosi kradenu robu radi preprodaje a posebno hoće li naići inspekcija. Pa mu zaviriti u plastične boce iz kojih nam sipa rakiju ili konjak. Ili u ladice u skladištu. Ili mu očistiti novčanik zbog pepeljara i pušenja. Uz put, na dasci je sjeckao žilavu pastrmu i još nestašniji sudžuk, iz nekih od hiljadu naših sušana, dajući gostima svoj doprinos u reklami proizvođača.

I čim je srknuo, Muradifa sam odmah zatekao pitanjem o imenu djeteta ali nije baš bio zainteresovan, ponašao se kao moja drugarica hanuma.
– Šta znam brate, tvoj problem, ja to nisam ni kod sebe birao, ni kod svoje djece, ali ako baš hoćeš, možeš je, jel ono curica ? … jeste, šta znam dadni joj ime Zulejha Fata, tako nekako.

“E jebi ga Muradife, pa to su dva imena a nijedno mi se ne sviđa. Osim toga posebno to Fata, biće vazda u vicu i u smijehu, iako naša vjera ne simpatiše to sprdanje sa Fatom, na kraju krajeva to je ime hazreti Fatime, žene našeg ..”

– Ne seri matere ti Memo – prekinu me, sa tim vjerskim vradžbinama – a to što su dva imena u jednom, to ti je sad ‘cool’ u našoj Beha, kao u Hollywoodu. Uostalom, daj joj neko ime kao Summeya, ili Nadija, ili Nur Aiša… Dobro nećeš dva, samo Ajša, daj šta hoćeš i kako hoćeš, samo me pusti na miru …

Kažem Muradifu da to i nisu sve baš vradžbine, to je naša tradicija, i podučavam ga.
“Eno, vidi kako se to radi po Bosni, a mi smo ovdje Mala Bosna”.
– Jebala te tradicija – ne da se Muradif, kod nas je sve tradicija. I ovdje u gradu Utica NY, kad se održi bilo kakvo sijelo, slijedeće postane odmah tradicionalno, kao što je red.

Razumio sam druga, ali moram biti pažljiv kod odabira imena, nije svejedno šta će insan nositi čitav život,  teret kakav nosim i sam, sa druge strane mora se voditi računa i o tradicijama.
Kažem Muradifu zna li on koliko smo mi postali svjesni pa sad vidimo i ono što nam se činilo nevidljivim.

– Koji ‘mi’ majke ti, budi precizan – kaže Muradif a vlasnik Lokacije dobacuje da bi pravo ime bilo Danijela. ‘Em je lijepo ’em se pjeva sve od šesnaest u svih šesnaest kafana ovdje u našem gradu.
Nisam se ni osvrnuo na ideju vlasnika Lokacije, ali mi se nimalo nije ime dojmilo. Nekako mi ne zvuči bošnjački, a drug Muradif me preupituje o kakvim to saznanjima govorim, posebno mi nije jasno kako ne zna ko smo, šta smo i odakle smo.

Pa počinjem.
“Moraš shaviti druže Muradife da je vrijeme da i ti postaneš samoosviješten. I da pogledaš malo okolo sebe pa da vidiš da ništa nije slučajno i da smo mi Bošnjaci važniji nego što si ikad mogao misliti”.
Njegove namrgođene vijeđe bile su znak da nastavim.
“Vidi, sve dok se mi nismo otrijeznili, nismo ništa znali, sad hvala Bogu vidimo i čijemo sve.
“Eno, nastavljam, neki dan saznadoh kako smo mi ovdje u Ameriku došli prije Indijanaca ili sa njima, a ne početkom ili prije rata u Bosni, ima tragova, sve je zapisano. Recimo, samo kolike su sličnosti nas i Indijanaca, za nepovjerovati. Pogledaj samo te suvenire koji vise u tvom autu, u tvom dnevnom boravku a kupljene na Baščaršiji, pa te tvoje ponjave što si donio, pa ta naša imena koja kao u Indijanaca imaju svako svoje značenje, nije to tek onako …”

– Hoćeš reći da smo Indijanci, blesane jedan?

“Nisam to ja izmislio Muradife, eno jedan učeni čovjek Bošnjak u Americi je sve to sakupio i istražio, pročitaj pa’š vidjeti. Bošnjački portal Bošnjaci.NJET to analiziraju već u nekoliko nastavaka. Čak i jezz pa američki ‘bendžo’ instrument imaju dodira sa Bošnjacima i našim ilahijama i kasidama, a nećeš vjerovati puno je gradova u Americi koja nose naše korjene, Ameriku je morao otkriti musliman a ne Columbo jer Erdogan je ustvrdio da je na Cubi postojala i biće opet džamija a Columbo stari prevarant je vozio brod uz pomoć karte koju je sačinio Musliman…”
I tako dalje, da ne nabrajam.
Muradif me gleda  a ne trepće.

– Onda mi živimo u zemlji muslimana Memo, je li tako, blesane?
“Muradife – primaknem mu se da me ne čuju ostali. “Znaš li da je i ime California dobila po našoj tradicionalnoj riječi ‘califfat’, a?”
– E, ne znam prosvijetli me, mora da je to otkrio bivši Reis Cerić, garant ili još neki od svijetlijih Bošnjaka u državi New York, a čim je tako pouzdan izvor, onda je i tradicija. Uostalom, poštedi me tih ludorija dosta sam ih se nasluš’o, ako ćeš pametno da pričamo nastavi, ako nećeš razguli. Ali prvo da popijemo još po jednu.
VlasnikLokacije je to odobravao.
“Tako je momci, a i kuda će te brže na ovu zimodericu, ovdje je toplo i fino, ne žalim grijanja”.
Eh, jebi ga, još samo kad bi objasnio zašto svi sjedimo i stojimo u bundama i kaputima, i razumio bih ga nekako.
Ovako,okrećem se Muradifu i tražim prijedlog za ime djeteta, nema izać dok se to ne riješi.

– Dobro, veli Muradif, vidim da pratiš beha tokove i okove, evo moga prijedloga. Je li veliš da će biti žensko? “Jeste”, velim. -Hoćeš tradicionalno beha ime? “Hoću beli”. – Popularno? “Jašta”. – Nećeš dva u jednom? “Nikako”.
– Onda, udahne drug Muradif, neka se mala zove Akciza.
“Akciza”!
– Pa da. Ima da je spominju i u Bosni i u Americi. Šale na njen račun nema jer su je izmislili odgovorni. Tradicionalno je naše ime a za kuma možeš izabrati bilo koga iz Evropske Unije ili američke ambasade, britanske, bilo koje druge tuđe a svjetske, eto ti Wigemarka evropskog ambasadora sa mjestom boravka u Sarajevu on će to rado prihvatiti a toliko se o akcizama priča i pričaće se da zbog toga ima da nosi najvrijednije ime na Kugli, vrijedno u milijardama. Može da ti kuma bude i Mogherini Visoka Predstavnica Evrope ili neko iz MMFa ili Svjetske Banke. Ili Bakir Izetbegović, ili Fahro Radončić, biraj ! I da znaš, spominjaće je često, prečesto.

“A šta to znači Muradife kad se prevede na naš jezik”, skoro sam stidljivo pripitkivao ne vjerujući da sam tako blizu  odluke da to i prihvatim, i da me umalo ubijedio”?
– Ne znači ništa, mada neki to prevode kao kazna, naknada ili doprinos, budale. Ne znaju da je to Božhji dar.
“Ha, Božji Dar, to mi se dopada. Ima moj drug Muradif soli u glavi a ja mislio da je neslan skroz naskroz. I to Božji Dar malo liči na Indijance, kao ono ‘Oko sokolovo’, ‘Svijetleća Zora’ .., podsjeća na nas”.
Odmah sam se fatio pametnog telefona i još pametnije utipkao poruku hanumi gospođi Meminci : Neka živi naša mala Akciza. Sa mislima kako niko kum neće biti nego moj Muradif.

Nisam još ni platio naručenu turu za sve goste, kad li me strefi poruka od hanume.
“Dovlači se kući pijana budalo ne brukaj mi još ne rođeno dijete. Nama, odmah”!

Muradif je gledao u moju začuđenu facu ne zboreći ništa. Božji Dar a tako ružna i teška faca.
Nisam imao srca priznati mu da ostajemo samo drugovi. Od kumstva nema ništa. Šteta, baš šteta.

photo : ilustracija, arhiv