Za dan državnosti BiH imamo sve osim države
Dok se u Sanskom Mostu jedva nazire ploča nekadašnjeg zdanja u kojem je potvrđena državnost BiH, dok nam u Mrkonjić Gradu prazna zjapi trošna zgrada ZAVNOBIHa, dok nam prokišnjavaju škole, muzeji a glavni grad trpi godinama nestašicu vode, dok nam dva od tri člana državnog bh Predsjedništva ‘ne fermaju’ državnost dižemo spomenike u čast slavnih borbi i slavimo državu koje zapravo nema.

25. novembar se u BiH slavi kao dan državnosti, frcaju čestitke sa svih strana. Samo sa bošnjačkih, da se razumijemo, ovaj datum ni srpski zvaničnici niti oni ‘iz reda Hrvata’ ne prihvataju niti ih obilježavaju. Uz tvrdnju da nije nikada donešen Zakon o državnim praznicima, međutim razlozi su drugačije prirode. Srbi ne prihvataju Bosnu i zato svako podsjećanje na kontinuitet državnosti je za njih šteta po Republiku Srpsku, Hrvati priznaju više Herceg-Bosnu i tamo nema mjesta za ovakvo slavlje.
Kakvu to onda državnost proslavljamo i kako?
Pitali smo Bakira Izetbegovića, zapravo nismo ga pitali već smo uzeli citat iz njegove ovogodišnj ečestitke. “Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu, 25. novembra 1943. godine, Bosna i Hercegovina definisana je kao država njenih građana i ravnopravnih naroda. Tim činom potvrđena je državnost Bosne i Hercegovine. Strpljivo gradeći suživot među ljudima, njegujući različite kulture, pretvarajući razlike u komparativne prednosti, Bosna i Hercegovina je u svojoj hiljadugodišnjoj historiji, uprkos teškim iskušenjima, uspjela da sačuva i održi svoj duh i specifičnost…”

Dakle, Mrkonjić Grad je temelj naše državnosti gdje je jasno definisana Bosna i Hercegovina i sasvim je u redu da se Bakir pozove na ‘Zavnobih’, na partizane i sve drugo što uz njih ide.
Međutim, nije nikako u redu da su partizani u percepciji Bakira Izetbegovića više fašisti nego antifašisti, i totalno je bestidno da od njih uzima samo ono što mu treba. I kad mu zatreba. Tako se to radi u današnjoj politici. Jer, prije nekoliko godina, Bakir je u jednom intervjuu ustvrdio kako mu je teško da izgovori to ime Mrkonjić Grad, jer ga asocira na nekakvog četnika Mrkonjića, partizanskog generala, grad se nekad zvao Varcar – Vakuf i Bakir bi najradije da ga preimenuje ali je potezom olovke njegovog Babe na salveti ‘pripao’ Republici Srpskoj.

Pa ne može. Ali zato može ostati mrtav-hladan na zdanje u Mrkonjić Gradu koje bukvalno propada, sramota ga gledati kako nestaje. Iako se radi o temeljima države BiH, zgrada Muzeja Zavnobih/a tek je 2002 uvrštena na listu spomenika pod zaštitom države, poslije stotina džamija i tekija, no osim puštanja zgrade na listu zaštićenih spomenika, nije se od toga odmaklo nikud.
Paučina, polupana stakla na provaljenim ulaznim vratima, uništeni pod na kojem su razbacane slike i pisane poruke na panoima, prislonjene uza zidove, i uništene stolice na bini prizori su bh državnosti na koju se Bakir poziva.
Dobro, on će lakonski reći da je to u nadležnosti Milorada Dodika koji za ovaj muzej neće ni pišnuti ni kaknuti, kamo li dati koju paru, ali zašto to ne pokrene Bakir? Ima načina i postupaka.
Taman posla, njemu Mrkonjić Grad dobro dođe samo u povodu 25. novembra, poslije toga to je Varcar Vakuf, i tako će biti.

Državnost BiH je poslije Mrkonjić Grada potvrđena i na teritorijama koje kontroliše i uzurpira Bakir Izetbegović, pa opet imamo iste slike i prilike. Još gore. Evo, Sanski Most, Sokolski Dom, tamo je zna se održano drugo zasjedanje Zavnobih/a ali osim jedne ploče koja o tome svjedoči, drugog nema ništa. Zgrada je porušena u ratnim bh događanjima i tamo zjapi ogromni parking zarastao u travu, a isto kao i u Mrkonjić Gradu, radilo se o kulturno istorijskom spomeniku gdje je po drugi put potvrđena državnost BiH i njen multikulturalni zajednički život svih građana. Pljuc.

Treće zasjedanje Zavnobih/a, da podsjetimo Bakira, održano je u Sarajevu, ne bi me iznenadilo da se zgrada u kojoj je održano nalazi ispod kakvog tržnog centra ili garaže, ili čak nosi ime nekog od pripadnika handžar divizije ili nekog od hodža i begova iz ‘naše’ prošlosti. No ni to nije više bitno, bitno je uputiti čestitku i iz ‘bogate istorije’ BiH uzeti u datom trenutku ono što treba. A treba ‘zajedništvo’, ‘duh’, ‘specifičnost’, treba zapravo sve ono čega nema. Pa i grane na pticama znaju samo Bakir se folira da ne zna da ništa od toga na što se poziva i što priziva po zadatku, ne postoji. Čak ni u glavnom gradu BiH, koji je jednonacionalni grad.

Ali, čestitka može da trpi svega i svašta. Umjesto licemjernog čestitanja, bilo bi poželjno da se bar očuvaju temelji državnosti, spašavanjem i Mrkonjić Grada i Sanskog Mosta.

No, para u budžetu nema za takve trice i kučine. No, ima za spomenike.
Ljiljan ponad Gradačca visok 16 metara, novo svetište Reisa Kavazovića i Bakirovih istomišljenika, pod parolom ‘sjećanja na poginule borce’. Sa kote Bandera vidi se do Beograda, a sa novog jarbola i najveće bh zastave postavljenih uoči ovog praznika na brdu Hum iznad Sarajeva na visini od 35 metara, vidi se do Stambola. Dakle, ima love. Ima para i za hair česme, i za džamije i tekije, za jarane i ahbabe iz zajedničkih saffova, međutim, nije Bakir lud pa da spiska lovu tamo odakle se ne vidi daleko.

Muzeji prokišnjavaju, škole se urušavaju, bolnice, fabrike se ne grade, a mi postavljamo spomenik ponad Sarajeva. Ponad grada u kojem nema vode čitavu godinu dana.

Zbilja treba biti pravi cinik i ‘munafik’ pa pored svega toga čestitati dan državnosti. Zna to mladomusliman Skaka Abdulah, gradonačelnik Sarajeva, koji se netom davno proslavio izjavom kako će se boriti protiv antifašista. Koji je poslije postavljenja jarbola iznad Sarajev i zastave izjavio :

“I to će biti naš odraz poštovanja prema našoj jedinoj i najvoljenijoj domovini Bosni i Hercegovini”.
Koju su, eto, jarane Skaka, utemeljili fašisti partizani, a ne antifašisti iz redova mladih muslimana.

Podzanje spomenika po čukama i brdima nama nije strano. Sjetimo se i krsta na Zaltištu, također iznad Sarajeva koji je postavljen 2014 i ubrzo nakon par mjeseci srušen. Iako su oba simbola, i ovaj sa zastavom i onaj sa krstom, postavljeni samo radi markiranja ‘svojih’ teritorija, krst na Zlatištu je proglašen provokacijom i srušen je činom ‘vrućeg’ momka, razbojnika i kriminalca, Mirze Hatića, jednog iz plejade ‘moralnih veličina’ ministra Kantona Sarajeva Dine  Konakovića.

photo : zgrada Prvog zasjedana Zavnobih/a u Mrkonjić Gradu, arhiv