Eho genocida sa “Haaške Pijace” : ratni zločin se isplati

 

Čuli smo svega i svašta povodom objavljivanja presude generalu vojske Republike Srpske Ratku Mladiću gdje je osuđen za ratni zločin i genocid u bh ratu na doživotnu kaznu zatvora na Haaškom Tribunalu, poznatom zbog svojih presuda i pod pojmom ‘Haaška Pijaca’, a najviše smo čuli upravo o Ratku. O presudi se nismo još izjašnjavali samo ja i drug, političar i predsjednik Dragan Čović ‘iz reda Hrvata’, pa ko velim, ‘ajde da i ja nešto kažem. Ali šta reći, skoro sve je rečeno, pa da pokušam dotaknuti samo ono ‘skoro’, što je prošlo neprimjećeno.

Prvo i prvo, presuda je nepravosnažna, prvostepena i bez obzira što se Haaški Tribunal ‘zatvara’ sa ovom presudom osuđenom R.M. (u daljnjem tekstu ću Mladića označavati samo inicijalima, nema potrebe da ga više reklamiram i protežiram, op. Cross) ‘iz reda Srba’ i presudom ‘onima iz reda Hrvata’ koja se očekuje za sedmicu dana, smatram da je bilo dovoljno i u medijima i u političkom životu samo objaviti podatak da je dotični osuđen za genocid i kršenja pravila međunarodnog prava, a sve ostalo ostaviti za analizu kad presuda bude potvrđena.

Iako nemam sumnji da je R.M. kriv za djela koja mu se stavljaju na teret, iako smatram da je ono što je R.M. počinio nemjerljivo bilo kakvom optužnicom ili presudom, tako bi trebalo da se komentariše svaka nekonačna presuda, upravo iz tog razloga nekonačnosti. Naime, ne zna se kod Haaga nikad šta te čeka u konačnici, što bi rekli braća Hrvati, pa bi, ako se nedaj Bože desi šta drugačije, svo ovo ‘komentarisanje’ i medijsko bombardovanje moglo biti uzaludno. Sjetimo se presuda generalu ArBiH Rasimu Deliću gdje je isti oglašen krivim tek kad je umro, ili presuda u pojedinim optuženima ‘iz reda Srba’ ili onih ‘iz reda Hrvata’ koji su nakon osuđujućih kazni od 20 ili 40 godina, po žalbi izišli kao oslobodioci, Haag ih oslobodio. Prisjetimo se i famoznog Šešelja kojeg je isti taj Haag držao u zatvoru više od deset godina a na kraju ga ispustio i bez presude i bez ikakvih dodatnih pojašnjenja.

Znam da je teško ostati nijem i gluh u ovakvoj situaciji, ali to bi pravilo trebali ispoštovati, međutim, ne možemo mi bez naše širine i navika, posebno bez naše mentalne navijačke strasti koja nas dovodi do onog drugog o čemu hoću reći. A to je da je ovakvim pristupom, opet pobijedio R.M., ideologija koja je stajala i stoji iza njega, i opet, u konačnici, izgubile su žrtve.

Jer, o R.M smo se naslušali do besvijesti, znamo kakvu kravatu nosi, koliki mu je pritisak, šta čita i jede, kako spava i na kraju krajeva šta misli o presudi i sudijama (hebo im je mater javno, pred kamerama i našim očima), usljed čega je od ‘običnog’ ratnog heroja postao još veći heroj. Brojne izjave ‘zvaničnika’, predsjednika, stranačkih prvaka i ostalog čime je zagađen medijski prostor su to neskrivajući i potvrdile.

A sve uzalud! I poslije presude je sve ostalo isto, ništa, ama baš ništa u njoj nismo mogli naći a da to nismo znali.

Srebrenica i dalje ostaje teško svjedočanstvo minulog rata, i dalje se kopaju mrtve kosti i pronalaze grobnice, i dalje su žrtve ratnih dešavanja ostale u svojoj tišini i mraku, nikakvih promjena nema. I dalje imamo ‘majku’ Muniru (Munira Subašić, poznatu po svojoj izjavi ‘ebeš pet iljada maraka mjesečno, šta je to danas’) koja je u Haagu provela više nego u Srebrenici za koju se ‘bori’, i dalje je čvrst kao stijena Milorad Dodik koji za razliku od nekadašnjih vremena kad je ‘hapsio’ R.M. sada istog kuje u svece, imamo Bakira Izetbegovića koji osim krađa donacija za žrve genocida i njihove porodice ne može reći ništa novog o Srebrenici, imamo sijaset njima sličnih koji se itekako ‘bore’, što je svima vidljivo. Niti sud u Haagu, ni bilo ko o pomenutih osoba neće primjetiti da osuđeni R.M. nije dijelio ni čokolade ni metke bez nečije naredbe, preporuke ili odluke, tako da nam ostaje da vjerujemo papiru iz presude kako je R.M. sve to sam izmislio i odradio. To što je trebalo odraditi. Individualna odgovornost usljed koje je osuđen bacila je u sjenu čitave Platforme, Deklaracije, Memorandume i još kojekakva dokumenta, one će tamo ostati do vječnosti, kako bi se kolektivna odgovornost država stavila ispred svih žrtava.

Tako to rade sudovi, posebno Haaška Pijaca, koja čak i u ovoj presudi R.M. pokazuje koliko se razumije u genocid, kada odbacujući dio optužnice za ubijene u Prijedoru konstatuje ‘kako nije bilo dovoljno ubijenih’ da bi se to smatralo genocidom.

Dakle, države koje su stajale iza genocida su ostale van Suda, pa iako je R.M. osuđen za zločinačke poduhvate, osim njega, nema nikog da genocid ‘poduhvati’. Po sistemu ‘ko je šta ubio, ubio je, ko je šta jamio, jamio je’. Usljed toga imamo ovaj navijački ‘prenos’ presude od Haaga, do Sarajeva i Beograda pa onda natrag preko Zagreba, silnu bulumentu nekakvih ‘nevladinih’ organizacija koje su načisto okupirale Haag odakle se javljaju nemilice oštreći svoje analize i disertacije, ne pitajući se koliko su para spiskale samo da se tamo pojave i pojasne nam ono što već svi dugo znamo, nakon kojeg je na našim prostorima sve ostalo isto, ama baš se ‘ni za jotu’ ne vide nikakve promjene.

Stoga ovu presudu niti ne smatram ‘historijskom’ niti pravnim čudom, kad znam da je jednu sličnu Bakir Izetbegović svojim namjernim čekanjem i uz pomoć ‘majki’, partija i Islamske Zajednice a posebno lažima i tajnim agentom Sakibom Softićem doveo do apsurda i tuge, a isto smo je komentarisali i analizirali.

I isto tako smo imali transparente, proteste i navijanja do besvijesti, posebno borbu za žrtve pod poznatim sloganom ‘da se ne zaboravi’.

I dalje će nam, kao što je jedan novinar ispravno pomenuo glavno ministarstvo biti ono za izbjeglice, i dalje će nam se pod nos poturati teza kao se vraćaju u Srebrenicu povratnici dok tamo samo raste broj mrtvih i ukopanih u Potočarima, dok će generacije na prostorima nekad obuhvaćenim ratom koje su izrasle i odgajane u ovakvim pravilima ponašanja još više slaviti ‘svoje heroje’.

Zato jer nam je sav prostor bivše Yugoslavije prepun ‘mladića’, na svim ‘stranama’, samo što to ne želimo ni znati ni čuti. Dok ne otvorimo oči, dobro je došla i Haaška Pijaca.

photo : Ratko Mladić, izricanje presude, Haag, novembar 2017