Kad Bakir i Mile zaigraju “na male”, mi vičemo : ‘svi smo mi Bakir i Mile’. Jer to i jesmo.

 

Počesto u bh medijima naiđemo na riječi iz bosanskog jezika koje nam dušu razgale do besvijesti, i koje nas bezrezervno podsjete na nekadašnje učenje hrvatskog, na kojeg smo već oguglali.

Posebno su interesantni (pre)naglašeni turcizmi, arabizmi i još poneki ‘izmi’, ali od svega najviše razveseli famozno nacionalno slovo ‘H’ svuda i na svakom mjestu, koje ti, dok ga izgovoriš, pročisti pluća do samog dna. Bilo da pratiš ‘oca’ bosanskog jezika Aliju Isakovića, ili njegovu ‘familiju’ Senadina Halilovića ili Dževada Jahića. Majke mi, ovo ‘hakanje’ i ‘hmakanje’ mi dođe kao naš ‘brand’ po čemu smo jedinstveni i prepoznatljivi, kao po bureku ili sudžuku, i po čemu se ovaj naš jezik razlikuje od istih ili sličnih jezika, srpskog i hrvatskog. ‘H’ je zakon, Tite mi, riječ ‘đikan’ koju je lansirao u bh rječnik famozni Jahić čisto radi zajebantske uvrede za Srbe, jer tako se to radi, nije ništa naspram ovog ‘hakanja’ po bosanskom. Fala dragom Jahiću što ne moram sada u školu, ne znam kako bih je završio, da moram.

Ne mislim tu na već ustaljene izraze i riječi sa slovom ‘H’ gdje smo odvajkada navikli da ga čujemo i izgovaramo, mislim na nešto sasvim novo i svježe što nam bh jezikoslovci smisliše. Tako, normalno mi je da čujem riječ ‘hastal’, hrđa, hrvati (se), historija i u tom pravcu i fazonu, iako nisam siguran u gramatičku ispravnost, ali ‘pobogu brate’ kad čujem šta se sve može iskovati sa slovom ‘h’, ostanem zadavljen i zabezeknut. Tako, ako niste znali kod nas se kaže za doktora hećim, ali za ormu se isto tako sada kaže Horma (orma od konja ili vola), rđa je postala hrđa, rzanje se čuje kao Hrzanje, lak je postao laHak, mek je meHak i fonološki i morfološki ide se još dalje i dublje, nema granica. Samo ubaci ‘h’ i ‘piči’. Sat je učas postao saHat, sevdalinka je sevdaHlinka, udovica se premetnula u Hudovicu, alat nam je postao Halat, glas je nekako dobio formu u riječi Havas, nešto kao avaz, a labavo je načisto postalo Hlabavo.

Urlik se čuje i piše na bosanskom kao Hurlik, olupina je sada Holupina a osim toga kod nas niko više ne zijeva već zijeHa. Ili nezijeHa. Pa sad ti vidi. Ali ovo, ‘paz’de sad’, ovo je vrhunac jezikoslovlja na bosanskom. Ne veli se lopta, nego Hlopta. I ne kaže se loptati (se) već Hloptati. Sebe ili se. Da pukneš od tHuge.

Loptanje je oduvijek služilo za zabavu i dokolicu a ja se umorih (Humorih) od samog izgovora riječi a da loptu nisam ni ‘piknuo’. Hloptanje sam uzeo kao najsvjetliji primjer naše etimologije i jezika, prvo iz razloga jer je riječ ‘zabilježio’ Alija Isaković, onaj koji se prvi prihvatio prepoznavanja našeg dičnog jezika i pisma, a drugo, jer je ovom hloptanju i našem jeziku turski medij u Bh /Stav, jedan od njih/ posvetio posebnu analizu, tumačeći ‘hloptanje’ kao normalan slijed bh jezika i pravopisa kojem se ne treba smijati već ga slijediti.

Šalu na stranu, najnoviji intervju Bakira Izetbegovića i reakcije na njegove mudrosti, glavni su ‘hokidač’ ovoj pisaniji. Igraju se Mile Dodik i Bakir lopte a mi gledamo i slušamo hloptanje. Na male golove. Sportska publika sa nacionalnih sjedala navija i urliče, trese se i Bosna bez Herceg-Bosne i Hercegovine, Srbija na nogama, Republika Srspka, na bosanskom ‘eres’, i na rukama i na glavi. Mladomuslimani okupirali medijski prostor države i facebook sa slikama Bakira, Republika Srpska i Srbija transparentima Vučića i Dodika.
Hlopta se i Reisat BiH, i bivši Hižaslav Cerić, i sadašnji sa ‘Vlašića’ Kavazović. Svi na hloptanje. Do svemira. Iako se radi o čistom ‘razigravanju’ za budale, ha’jmo to tako ukratko okarakterisati, cjeli Region se ‘hlopta’.

Koliko je Bakir Izetbegović borac za BiH dovoljno dokazuje njegova predratna i ratna biografija iz koje se da isčitati da se čitavo vrijem sakrivao u trezoru i podrumu, međutim nacija je oduvijek željna zabave i dokolice, i niko mu to neće uzeti za zlo. Zna on, kao i ćaća mu mudrac Alija da je rat oduvijek bio za nepismene i zaostale, u ratu su uvijek begovi i bogatuni davali vola a sitorinja sina. I, što je za ovu priču važno, onaj čija je lopta, taj diktira utakmicu. A utakmica se zove izborna BiH. Svaki put kad Bakir ‘opali’ voley, Dodik dočeka u Banja Luci. I, eto nam spektakla.

Ovaj put, Bakir, koji je mirotvorac kao i babo mu Alija, dobacio je hloptu malo dalje, pa se u igru upecao i Vučić, predsjednik Srbije. Ma šta Vučić, svi igraju, rulja navija, čuje se do Kosova, nepriznatopriznate Republike. I kao u svakoj utakmici, gdje je jeli tako, sport nenavezan na politiku, čitave zemlje navijaju. Nacija u transu i popizditisu, državni parlament ne zasjeda, samo sastanče bezbjednosne i druge važne službe. Jer, uz utakmicu ide i oštrija retorika, puca se iz svih oružja i oruđa, kolje se, osvajaju teritorije, vrši se priznaje. Sudije u osobama Niskog Predstavnika za BiH i još nižih predstavnika iz EU Amerike sa glavnim ambasadama, prate sa velikom pažnjom i ‘zabrinutošću’ kako će se sve ovo sa ‘hloptanjem’ završiti, a ja znam kako neće.

Neće kao u Zimbabwe-u vojska uhapsiti ‘ludaru’ ženu predsjednika (Grace Mugabe, daktilograf, četrdeset i kusur godina mlađa od muža, nadimak dobila po svom finom ponašanju i trošanluku), pa i predsjednika 93-godišnjeg Mugabe-a lično, koji nemilice troše i pare i živce poreznih obveznika, jer nema vojske, imaju samo tri navijačka vjerska tima, i jer su naši predsjednici vječni. Hoću reći ‘hvječni’. Iako se sličnost sa Zimbabve-om, predsjednikom i njegovom troHšali’ suprugom nameće sama po sebi, nema nam druge nego da se ‘hloptamo’.

Sad je Bakir prvi počeo ali to ne znači da ‘hloptu’ nema i Dodik. Osim refeHerenduma, naći će on toga još, oktobar iduće godine nije daleko. Hloptanje je tek otpočelo.

photo :  ilustracija