Izlazak Abdića iz zatvora, devetnaesti dio
Bilo je dovoljno gledati tv ili pratiti novine, i odmah si mogao zaključiti da je sudski proces u Bihaću ušao u finale. Ne bih rekao završnu fazu, jer proces pravno nije nikada okončan. Niti će ikada biti, vrijeme će odraditi i odradilo je više od zakonskog instituta zvanog zastara gonjenja. Neum, Avdo Čampara i njegovane bašče uz samu morsku obalu, smekšali su čelične duše i sudaca i policajaca. Zapravo, to se može samo slikovito tako reći. Pravi razlog omekšavanja su nastupajuće promjene koje su se približavale opasnom brzinom i saznanja da agrokomerčeve mjenice nisu nikakav originalni izum, već samo dobra i često primjenjljiva kopija jednog posrnulog sistema.

Fikret Abdić je robijao ostatak treće godine u vlažnoj ćeliji bihaćkih Luka, ali nije ulagao žalbe. Vlaga u ćeliji je bitno poremetila njegov bioritam a smanjene šetnje su uzrokovale njegove stare probleme sa nogom. Ali u sudnici je blistao.

“Tamo sam se osjećao kao Bog!”- govorio je kasnije. Neprikosnoveno je vladao i sudnicom i medijima da mu nisu trebali ni Abel ni Balijagić. Ja mu vjerujem da se tako osjećao. I tako će snažno i izaći i biti dočekan, kao božanstvo. A u sudnici, da ga Konjić nije prekidao, mogao je tri dana bez prekida govoriti i isto toliko pratiti ostale učesnike u postupku, bez ikakvih transkripta i zabilješki. Za ne povjerovati. Njegovo puštanje na slobodu je visilo u zraku i bilo je samo pitanje dana kada će krenuti ka slobodi. Samo, kao što smo na početku ove priče rekli o našem tadašnjem pravnom sistemu, ništa nije dorečeno. Fikret bi trebao biti sretan što je na slobodi, Sud bi odahnuo jer je riješio proces a niko neće postaviti pitanja ovog tipa: ko će nadoknaditi njegovu uskraćenu slobodu i ko će nadoknaditi njegov boravak u zatvoru tolike godine? Može li se to izračunati! Ko će nadoknaditi uništena matična jata pilića, programe purana i zečeva, hale, zalihe i opljačkanu, bukvalno razgrabljenu imovinu Agrokomerca. I na kraju-nepristojno ali ne izbježno pitanje: a gdje su te silne pare koje je on opljačkao i ko će ih namiriti?

(nestale žrtve žrtve afere i izgubljena imovina)
Ko je ubio Hamdiju Pozderca? 

Sada, a i prije, nekoliko godina poslije afere, bilo je jasno da je politika odradila svoje. Fikret Abdić je trebao postati premijerom Saveznog izvršnog Vijeća, predsjednikom Savezne Skupštine i gdje sve nije još kandidovan. Vrijedilo ga je umaknuti, kao i Hamdiju Pozderca (i ostale Pozderce) koji su se “duboko infiltrirali” u sam vrh Vlasti u Beogradu. Hamdija je postao persona broj jedan u Beogradu, Hakijina karizma je istopljena u kuhinjama bezbjednjaka koji su popljuvali sav njegov životni put: od siromašnog dječaka iz Cazina do funkcionera pred kojim drhte svi. Čak se išlo dotle u novinskim natpisima da su mu pripisivali prinošenje mladih Muslimanki “kao žrtve” u kafani kod Bešira u Pećigradu. Ima li granice u uništenju ljudskosti po receptu vlasti. Nema! I nije je ni bilo. Ni onda, a nema je ni danas.

Hamdijino srce nije izdržalo. Kao ni srca mnogih drugih o kojima smo govorili. Pao je od infarkta (tako kažu i tako su objavile novine), prethodno se ogradivši i od Fikreta i od drugova pod velikim pritiscima politike i povukao se sa vrha vlasti u BiHi u Yugoslaviji. Kasnije ljubljanska “Mladina” (list poznat najviše po raskrinkavanju afere JNA u Sloveniji i mladom lideru Janezu Janši) objavila je kraći feljton u kojem je iznijela nikad ne provjeravane podatke da je Hamdiju otrovala njegova žena Milka. List je apsorbirao još u to vrijeme stalno prešućivanu i nikad osporenu ili dokazanu temu: i Abdić i Pozderci su žrtve nacionalne kuhinje iz redova srbijanske službe bezbjednosti. Bilo je stidljivih natpisa u novinama i komentara kako se Srbi nikad ne bi pomirili sa tim da im Musliman bude gazda u Beogradu. Kasnijim postavljenjem Raifa Dizdarevića u Saveznoj Skupštini takva razmišljanja su debelo razvodnjena, međutim, niko se detaljnije nije bavio ni sa nacionalizmom niti sa smrću Hamdije Pozderca. Čak ni njegova supruga Milka se nije nikada javno oglasila da demantira ili potvrdi silne novinske članke na tu temu. Udar mjenica od 22 milijarde zasigurno nije usmrtio Hamdiju, ali da se može svrstati u žrtve afere – to nije sporno. Pretpostavlja se da njegovo srce nije izdržalo silne pritiske i toliko pljuvanje njegove zaista frapantne i veličanstvene životne istorije. A trebalo je dosta vremena da se javno prizna da je afera ne samo odnijela u prošlost cijelu Cazinsku Krajinu i velike ljudske žrtve, nego da je i pokazala da su uvijek bile moguće montaže službi bezbjednosti i tužilaštva u toj  mjeri , u kojoj je moguće i zataškavanje i prikrivanje uzroka i namjera majstora iste kuhinje. Tako ni danas nakon toliko godina, dosije agrokomerc nije nikada otvoren.

*** Dosije Agrokomerc-otvoriti ga ili ne?
Najjasnije bi bilo kada bi se donio zakon u Parlamentu da se objelodane zapisnici i transkripti službi bezbjednosti, ili kada bi se donošenjem Zakona o lustraciji, saznalo mnogo toga više i bez nagađanja. Međutim, čisto sumnjam – jer vlastodržci se samo smjenjuju a zapisnike uvijek čuvaju kao dobar zalog u raznim igrama ucjenjivanja i kanalisanja suradnika. Elem, tek prije nekoliko mjeseci, Muhamed Filipović-Tunjo, poznati akademik i publicista, priznat će javno u jednom intervjuu Dnevnom avazu kako su “Hamdija Pozderac i Fikret Abdić, samim tim i Agrokomerc, žrtve jedne politike i jednog sistema…” Suviše kasno za Pozderce, suviše kasno za Cazinsku Krajinu a možda i za Fikreta Abdića.

Predmeti pomilovanja su išli “greškom” u Beograd umjesto u Sarajevo, dvadeseti dio
Osuđeni za mjenice u Velikoj Kladuši su po žalbama tužioca dobili trostruko veću kaznu od dosuđene, od Višeg Suda u Bihaću, a po žalbama u Sarajevu te su odluke potvrđene. U postupku izvršenja kazni, bila je velika hrabrost odložiti njihovo upućivanje u zatvor za neko vrijeme, ma kakvi razlozi postojali. Sjećam se slučaja Pehlić Ibrahima i Bešlagić Muniba i njihovih molbi. Sestra Pehlića, rahmetli Fatima Duranović (ubijena ispred kuće u Velikoj Kladuši od pripadnika V Korpusa Armije BiH pri ulasku u Kladušu u međumuslimanskom sukobu u Krajini), jednog dana me sva uplakana zamolila da pomognem u odgodi kazne njenom bratu Pehliću. Rekao sam da priloži potrebnu dokumentaciju a kada sam vidio da ima uslova za odgodu, donio sam takvo rješenje. Fatima me, kao stara radnica Suda (radila je od 1959.) upozorila da bih mogao imati problema, ali da je stvarno njen brat bolestan. Nisam to shvatao ozbiljno. Nakon pet-šest dana, imao sam neugodan poziv iz Službe bezbjednosti u vezi toga predmeta. Sreća što sam tada bio “i mlad, i lud”, i što stvarno nisam ništa od politike apsorbovao na politički način. A gospodin iz Bihaća iz SB, nije mogao ništa reći do li: “znam, po zakonu on ima pravo na to, ali ozbiljnost situacije, tolike pare, podrivanje države i stanje u zemlji…”Bla..bla…! Taj isti gospodin je kasnije prema Krajini pokazao svoje lice. Ima on ime i prezime, i zove se Dupanović Safet. Šta sada radi-ne znam, niti me zanima.
Isto je bilo i sa predmetom Bešlagića, Husića, …

A vrhunac pravne ujdurme (ako ima vrhunca, tačnije ako ga je bilo) bili su postupci pomilovanja. Naime, po pravosnažnosti presuda, ide se u zatvor ako nema uslova za odgodu. Neki su morali “na ležanje” odmah, neki nisu tražili odgodu a neki su u pravnim lijekovima išli do kraja. Postupak pomilovanja se dostavljao u Beograd, po tadašnjim propisima (Savezni Sud), ali sve radnje su išle putem Republičkog ministarstva pravosuđa u Sarajevu, i preko toga ministarstva. Sve upitnike i obrazce, te presude dostavljao sam u Sarajevo i u tom Ministarstvu su bili dužni obraditi predmete i sa svojim mišljenjem i mišljenjem predsjednika Suda u Kladuši, proslijediti u Beograd. Nakon što su neki već morali na “ležanje” jer predmeti nisu još obrađeni, saznajem da su svi predmeti proslijeđeni izravno-direktno u Beograd. Iz Beograda, nakon što su svi rokovi prošli, traže izvještaje i mišljenje od predsjednika Suda u Kladuši i traže predmete. Obavještavam ih da su predmeti u Sarajevu a Sarajevo me obavještava da su “greškom administracije” svi predmeti poslani za Beograd. Kakva ironija i pravna šikana (zafrkancija). Kraj zatvorske prakse mnogi su dočekali u zatvoru, a možda bi, da je sve bilo po protokolu, moglo biti i bez zatvora. Ali… nikoga nije u Sarajevu ništa zasvrbilo zbog te pravne šikane, dok, naprotiv, nama sudijama su stalno prijetili zakonitošću i postupkom, kao da mi ne znamo šta je postupak. O tome je znao a i danas itekako zna  Jusuf  Halilagić, tadašnji zamjenik ministra i obrađivač tih predmeta. I kontrolor mjenica i protesta u Sudu u Kladuši u nekoliko navrata. I naravno, Danica Primorac, ministarka za pravosuđe. Ako nisu u međuvremenu izgubili pamćenje.

(Kako napraviti propis?)
Prije je bilo riječi o tome kako je izdavanje mjenice bez pokrića od prekršaja, preko noći postalo krivično djelo. I to Zakonom sa odgodnim dejstvom. Ista ujdurma je rasvijetljena u Beogradu kada su u pitanju istražne radnje ili istrage? Dilemu, da li predmet voditi pod istražnim spisom ili iprijedlogom za provođenje istražnih radnji (nije isto u postupku,a ni u odluci o kazni, istraga je strožija od istražnog prijedloga), raščišćavana je tek kad su spisi svi postali pravosnažni. Pored toliko sudija i stručnjaka. Danas, kada čitam o uspješnoj karijeri advokata Hodžić Fikreta (poslanika iz Skupštine, iz redova SDA, sudije Vrhovnog Suda u Sarajevu i nezaobilaznog pravnog stručnjaka u izradi svih zakonskih rješenja), sjetim se njegovog odgovora kada smo Ibrahim Kadić i ja bili u Sarajevu i tražili instrukcije prije početka suđenja, kojom priliom je rekao: “vi ste nezavisni izvršioci i ne možete od nas očekivati da vam kažemo kako će te suditi! Greška, i to namjerna. On vrlo dobro zna da nismo došli po takvo mišljenje, već po obaveznu sudsku  praksu koju su viši sudovi po zakonu dužni dati nižim sudovima za djela koja se prvi put javljaju. Pa nismo nikad ranije imali krivično djelo izdavanja mjenica bez pokrića. Ali, on se pravio i vješt i pametan. I bome to dobro oprihodovao. Malo mu je postalo Sarajevo i sada ga možete vidjeti čak i u sudnici u Haagu.

Crveni tepih i zeleno pečenje, dvadest i prvi dio
Za Fikreta nije više bilo mjesta u zatvoru u Bihaću. Kada je odjeknula vijest da izlazi, nije nas iznenadila, već smo to očekivali. Kolone ljudi od zatvora na Lukama u Bihaću do Kladuše stiskale su hiljade ljudi pored ceste. I naprosto išamarale sve dosadašnje sudske odluke i rješenja i u Kladuši i u Bihaću. Preko 60 km ceste bilo je bukvalno natrpano masom koja je htjela da ga vidi ili dodirne. Njegovi spašeni mercedesi bili su u funkciji, njegovi najbliži suradnici i pomagači za vrijeme njegovog robijanja bili su uz njega. I nije posjetio kuću, nego je pravo skrenuo u Agrokomerc-poslovnu zgradu. Agrokomerc je bio i ostao njegovo peto dijete. Tamo je ušao slavodobitno, moj rođak Žućo se potrudio da iz mercedesa prostre crveni tepih od auta do zgrade SOURa. To se danima prepričavalo. Govorilo se: “aha, sad će Žućo postati poslovođa..“ A prva Fikretova izjava po izlasku iz zatvora je bila: “niti ću se kome svetiti niti koga mrzim. Dokazao sam da sam nevin i sada se moram posvetiti Agrokomercu“. Tipično u Babinom stilu.

I tako i bi. Za nekoliko mjeseci, samo njemu znanim metodama, oživjele su prve farme a u prodavnicama se pojavili prvi sirupi, čokolade i nezamjenjljivi Tops, kolač biskvit, koji i danas u nešto drugačijem aranžmanu izlazi iz ove fabrike.

A kada nastupiše predizborne grozničave kampanje i kada Kladušom počeše špalirati razni stranački lideri, i znani i neznani, i kada TV DNEVNIK postade još popularnija tv serija nego što je bila do sada, opet smo se pitali u sebi i javno: kome će Fikret pristupiti. Tipovali smo na Durakovićev SDP, što je bilo najlogičnije s obzirom na dosadašnju Fikretovu životnu orijentaciju, međutim, kada objelodani da pristupa stranci SDA, ostali smo pomalo iznenađeni i šokirani. Međutim, njegovi direktori, svi do jednoga, odmah se prestrojiše u SDA stranku, preko noći, a plakat sa Fikretom i Alijom na slici ( to je ona slika na kojoj njih dvojica nasmijani drže prebačene sakoe preko ramena koju ne  mogu nigdje više ni vidjeti ni pronaći), postade zaštitni znak i Kladuše i Krajine. Poznati ugostitelj sa baraka, poznat pod nadimkom Talin, inače pripadnik MBO stranke koju je osnovao u Zagrebu, među prvima u našoj Bosni, ispeče bika u tu čast i u čast Fikretovog izlaska iz zatvora. Bika su prethodno provozali na traktoru, ofarbanog u zeleno i slovima SDA po cijelom tijelu. Ne mora mi niko vjerovati, ali ja nisam time bio ni oduševljen ni zadovoljan. Samo, ko sam ja, da me neko nešto preupita.?
Najveći zbor u povijesti stranaka u BiH održan u Velikoj Kladuši pred same izbore, potvrdi ovu idilu Alije i Fikreta, a puni autobusi i automobili iz Sandžaka, preplaviše ovaj pitomi grad Bošnjacima iz Srbije. I tada po prvi put vidjesmo dotadašnje anonimuse Harisa Silajdžića, Amilu Omersoftić, Šahinpašica Šaju i mnoge druge, danas poznate i slavne persone. A najviše ljudi iz Sandžaka. Da li bi bilo ironično primjetiti da od tada, ove Sandžaklije nisu iz Kladuše otišle ni do danas, i da je to bila uvertira njihovog naglog naseljavanja-ne znam. Znam da ih ima sada u Kladuši više od domicilnih kladuščana. To statistika može lako dokazati. A kad je skup bio, i koliko je od tada vremena prošlo !

SVE IMA SVOJ KRAJ OSIM AFERE AGROKOMERC ( I KRAJ FELJTONA) 

Agrokomerc je definitivno priča ispričana.Tu nema dileme. Međutim, završena nije-niti će kada biti. Događaj iz 1987 godine će se još godinama i godinama prepričavati. Ne znam da li će i kada iko od zvaničnih organa ili bilo ko od zvaničnih osoba javno o aferi progovoriti. Misterija ima puno, nedorečenosti još više, a pravni propusti i bezbjednosne smicalice su samo mali dio ledenog brijega šutnje koji se “oteo” tajanstvenosti.
Nakon tolikog protoka vremena šutnje, čak i otvaranje dosijea Agrokomerc ne bi u cjelosti upotpunilo sliku ovog događaja stoljeća, iako bi slika bila daleko potpunija. Samo zato što se protekom vremena uništilo dosta tragova (i pisanih i onih drugih) a i zbog toga što su mnoge relevantne osobe koje bi mogle o tome istinito progovoriti i koje su bile na neki način direktni učesnici afere već odavno mrtve. Od živih, bar do sada nije bilo spremnosti da o tome progovore.

Poslije požara i sudskog procesa izjave sudaca i tužioca, te policajaca bile su ne potpune i škrte. Čak  nisu ni govorile mnogo. Ko je pratio intervju sudije Konjića i Vildane Helić-tužioca, mogao je vidjeti da te izjave skoro ništa ne govore. Uvid u spis od strane zvanične komisije bi rasvijetlio neke segmente, ali bi još više upotpunio brutalnost i javašluk službi politike i bezbjednosti. Ni sudski spis u Bihaću nije pravno okončan. Iako je Fikret Abdić pušten iz zatvora u Bihaću, to je bio više rezultat nadolazećih promjena u sistemu nego li odluka sudije u procesu. Ako je Fikret Abdić na slobodi (a jeste), ako sudski organi u Bihaću nisu imali snage pravno okončati njegov spis na bilo koji način (odustankom Javnog Tužioca od gonjenja i obustavom postupka, ili obustavom usljed zastare gonjenja), zašto niko od pravosudnih organa nije zvanično izračunao štete nastale u aferi i pokrenuo postupak odgovornosti za nastale štete? Laički rečeno: ako nije Fikret krivično odgovoran-ko je? Nije valjda afera vremenska nepogoda, ili božji dar, pa da samo uzdahnemo i kažemo: eh, šta ćeš-sudbina? Desilo se!

Niko i nikada neće odgovaratri za ljudske žrtve Agrokomerc afere, za uništenu privredu za tragediju čitavog regiona, Cazinske Krajine. Po svoj prilici zato je sada kasno. Jedan od razloga sam već naveo, a drugi razlog je u slijedećem sudbonosnom događaju koji je zadesio Cazinsku Krajinu i zasjenio čak i samu aferu. To je rat u BiH i međumuslimanski sukob u tom dijelu Bosne.

ZAŠTO  BAŠ AFERA AGROKOMERC?
Mnogi ljudi se pitaju, mnogi obični ljudi i obični smrtnici, zašto baš Agrokomerc, zašto Abdić i Pozderci, zašto se to moralo desiti u Cazinskoj Krajini?
Iz sasvim praktičnog razloga, jer mjenice nisu bile svojstvene samo Abdiću. Sjetim se generalnog direktora Tržišta novca u Beogradu a poslije direktora Beobanke u Beogradu Radomira B., koji je početkom protesta mjenica doletio u Kladušu sa svojom sekretaricom i molio da mu se izda dokumenat o prijedlogu za izvršenje, na bazi protestiranih mjenica, i sjetim se njegove priče uz kafu u Hotelu “Konak” u Vel. Kladuši. On kaže: “ne razumijem ovo sa mjenicama, ali ako ne dobijem taj pečat Suda, otišao sam u p.m..Svijet je poludio, pa ove su mjenice nama donosile profit, …” I dodao je: “mjenica ima sa svih strana u Yugoslaviji, sve firme posluju sa njima, a osim Varaždina i nešto malo mjenica iz okoline Kragujevca-ništa drugo ne ide na protest..”

Nisam tada znao koliko i gdje su sve mjenice kao sredstvo plaćanja iskorištene u ovoj količini. Ništa nije bilo u javnosti, osim ono malo šturih novinskih informacija. Zbog kojih su glave padale (slučaj novinara Apzdejkovića koji je obznanio aferu i smrtno stradao u ne razjašnjenim okolnostima, op. aut.).Međutim, shvatio sam da je recept za mjenično poslovanje do afere Agrokomerc bio poznat u svim kuhinjama svih firmi, širom naše Juge. Samo što je u slučaju A/C sve prsnulo na površinu. Pitao sam tog čovjeka sa kojim sam se poslije susreo u Beogradu, nakon jednog odlaska prijateljima u posjetu, kada sam ga našao u Banci na Terazijama, gdje me primio uz dužno poštovanje, kako je prošao, a on mi odgovori: “dobro, nisam u Tržištu novca, sada sam direktor Beobanke-filijale na Terazijama koja dobro radi. Miran sam, ali mi iz glave ne ide šta se to dešava sa Fikretom. Svaka regiija u Srbiji ili u bilo kojoj drugoj Republici ima svoga “Abdića”. Nije mi bio dorečen u vezi svoje bivše firme, Tržišta Novca, jer nisam povjerovao da baš ništa ne zna, ali mi je malo “otvorio oči“. Pa smo analizirali: Mostarska regija ima svoga Čamparu, Tuzlanska ima Bešlagića, pa tako redom…Zaista, Abdić po svojoj želji da što više para iz državnog budžeta Republike i Jugoslavije namakne za svoj kraj, nije bio nikakav izuzetak. Bit će nešto drugo. Osim mjenica i protesta, direktor se prisjetio osoblja Suda koje je bilo profesionalno i koje je odradilo svoj činovnički posao perfektno, posebno jedne osobe iz sobe br. 6. I pitao me za tu osobu.

**** Kada sam poslije analizirao kuda je šta je sve Sud u Kladuši u kratkom vremenu prošao, i dok sam pio kafu sa svojom tajnicom Asimom Latić u kancelariji, sa skromnom divnom djevojkom, koja je samnom radila godinama u sobi broj dva u Sudu, bez prestanka i bez umora (a koja se sada nalazi u Detroitu), shvatio sam da smo mi, svjesno ili ne, bili pretvoreni u servis jedne politike i jednog sistema. Ništa drugo nismo bili. A bez Asime, priznajem, ne bih se snašao u silnim papirima i protestima, u sastancima i telefonima. Znala je u bobu gdje se koja grupa mjenica nalazi, koje su otkupljene, koliko Ante Butorac i Nurfija Ahmetović donose novih, u toliko i toliko sati…sve je znala. I ostalo osoblje je lavovski odrađivalo svoj dio posla, ali biti tada u kancelariji broj 2 bilo je više od prestižnog posla. Vjerujem da to ona zna i da je počesto proklinjala dan kada je sjela na daktilo-stolicu u toj kancelariji…

I kada god razmišljam o razlogu udara na Agrokomerc, to obično pitanje svakog zaposlenog i svakog stanovnika Kladuške i Cazinske regije, zašto baš Agrokomerc, dođem na isto: može biti samo politički razlog. Neposredno prije afere, Hamdija Pozderac je trebao preuzeti kormilo u Saveznoj Skupštini, Fikret je već bio delegat u toj istoj Skupštini, u jednom od njegova tri vijeća, a sve kandidature oko izbora novog predsjednika Savezne Vlade tipovale su na njega, kao glavnog pretendenta. Nema tu po mom mišljenju nikakve veze sa nacionalnošću. Prije su u pitanju političke veze i lobiji koji su odrađivali onaj, za nas nevidljivi dio prljavog posla vlasti, koji se nije mogao ni vidjeti ni saznati. A kako je počela afera, odnosno šta je sa požarom – e tu sam već na ne poznatom terenu.
Dileme nema da je požar podmetnut. I nema dileme da TA peć NIJE uzrok požara. Dalje se nije nikada ništa utvrđivalo, i osim par anonimki da je požar podmetnut, a kojima SB nije pridavala nikakav značaj,ništa konkretnije. To upućuje na zaključak da je požar insceniran i načisto podbačen, kako bi se “ušlo” u Agrokomerc. Jer, napominjem ponovo: do afere Agrokomerca, stvarno se u taj privredni sistem nije smjelo ni taknuti. Neću reći da se radilo nezakonito i da zbog toga inspekcijski organi nisu smjeli “čačkati” ništa u vezi Ahgrokomerca (jer ne znam), ali znam iz sudskih spisa, da su direktori Agrokomerca bili naprosto nedodirljivi. Hajd’ što su imali vlast, hajde što su bili dobro plaćeni i imali silna putovanja o trošku firme ili, da budem maliciozan, što su imali “u svakom gradu čak i ljubavnice”, mogućnosti povoljnih kredita u svakoj banci, i šta sve još ne, to nije osnov moje ocjene nedodirljivosti u ovoj sferi. To su vjerujem imali i direktori svih ostalih firmi. Ja svoju ocjenu temeljim na okolnosti da nisi nikada mogao dobiti direktora kao svjedoka, u bilo kojem privrednom prestupu ili sporu za naknadu štete. Milicija ih nikada nije dovela po naredbi suda i uvijek su slali na Sud svoje pravnike sumnjivih kvaliteta. Sjećam se jednog pravnika, rodom iz Sjenice (Sandžak, op.aut.) Hakije R., zastupnika koji je dolazio uvijek ne sporeman na raspravu. Njegovo glavno pitanje je bilo da li se spor može odložiti, kako bi se pripremio, a poziv mu je poslan, recimo, najmanje mjesec dana ranije. Na slijedeće ročište poslao bi svoju zamjenicu (isto dipl. iur., op aut.), koja je uglavnmo dolazila nespremna i sa opravdanjem: ne znam ja ništa, meni je samo moj šef rekao da dodem kod Đulage u toliko sati…’ A uvijek je imao plaću veću od predsjednika Suda. To je bila osobina tog našeg sistema i nije bila svojstvena samo Kladuši i Agrokomercu. Nažalost.
Preko 13.000 zaposlenih u jednom malom mjestu kao što je Kladuša i dijelom Cazin, nikada više se neće dostići. Čak i kada bi se sada Fikret Abdić vratio i zauzeo mjesto koje mu pripada. Razloga ima više, a ja ću, iako nisam ekonomista, pokušati to ukratko obrazložiti:

Prvi i njvažniji razlog je što je imovina Agrokomerca uništena i opljačkana, a ono što je preostalo-preprodato je privatnicima koji su napravili ugovore i čije razvrgavanje bi bilo i mukotrpni i dugo. I skupo, za onog ko to zahtijeva. Drugi razlog je po meni što se sistem društva promijenio, došao je proces privatizacije i svi veliki giganti (ranije Kombinati) uzmiču pred nadolazećim promjenama i tržišnoj-kapitalističkoj privredi, koja preferira manja privatna poduzeća. Velika poduzeća su za najsposobnije i najbolje. I za bogate. Sve ono što je do sada sagrađeno, skoro bukvalno sve-moralo bi se rušiti i praviti novo. Ima li stručnih kadrova, ima li svježeg kapitala za takve zahvate, ima li snage da se otpočne iz početka-čisto sumnjam. Fikret je ponovo u zatvoru, a i hipoteka u međumuslimanskom sukobu nametnuta našem kraju još je jaka i preteška, tako da su to sve činjenice koje mi daju za pravo da ovako razmišljam. Iako, ruku na srce, svim bićem želim da se revitalizira i Agrokomerc i Cazinska Krajina. Možda će vrijeme učiniti svoje, iako sam skpetik u tome. Međutim, jedno znam, stvari je teško vratiti na početak.

Nisam želio pominjanjem imena u ovom feljtonu navući bijes tih osoba ili ih prikazati u drugačijem svjetlu. Na početku priče sam na pomenuo da neću baratati sa preciznim datumima ili možda egzaktnim ekonomskim pokazateljima. Nisam išao ni sa pokazateljima o tačnom broju protesta mjenica, novčanim iznosima, o otkupljenim mjenicama….Iako imam te podatke. Htio sam samo iznijeti neke do sada ne objavljene podatke i činjenice koje nisu bile poznate javnosti, pa kako se kome dopalo. Znam da su istinite i stojim iza svake napisane riječi, pa kako god to kome palo na dušu. U neku ruku to bi bio moj skromni doprinos u rasvjetljavanju ove, već sada mitske priče o Agrokomercu. Znam, od legendi i mitova se ne živi, ali ljudi pamte dobre stvari i namjerno ih neće zaboraviti. Ja spadam u tu kategoriju, iako nisam nikada radio u Agrokomercu. Ali ne bježim ni o družnih i nemilih činjenica. Zato jer sam živio i rastao uz Agrokomerc. I nisam od onih koji su svoju ljubav prema kraju iskazivali drugačije u skrovitom, a drugačije na javnom mjestu. Jer, nisam nikada pretendirao da dobijem neki dio prostora tog giganta u svoje vlasništvo. Kao nagradu za svoju ljubav. Iako, ona postoji. I prema Agrokomercu.                       (KRAJ FELJTONA)