NEUM “BEZ POKRIĆA”, šesnaesti dio

ABDIĆ: “Neka se izračuna koliko košta zalijevanje bašče Avdi Čampari, Mikuliću, Čečuru…I čuvanje njihovih vikendica u Neumu. I to sve o trošku države. Tu nema pokrića. Moje mjenice imaju pokriće u m-om Agrokomercu.”

Ova antologijska rečenica (antologijska samo po preokretu procesa u Bihaću, op. aut.), učinila je nervoznim skoro sve tadašnje bh političare. Republički Javni tužilac Čampara se preznojavao jer je njegova vikendica bila najvidljivija i najbolje njegovan vrt u carskom raju zvanom Neum. Čečur je postao skoro histeričan: Abdić je šizofreničar – urlao je u tv dnevniku. Više nije bilo dileme: dotadašnje ćutanje Abdica, do tadašnje oglašavanje odvjetnika Krešimira Abela i Faruka Balijagića, svjedočenje dr. Hrvoja Šošića, dr. Gojka Staniča, sve je do tada išlo monotonim, sudskim tokom. Sudija Konjić je, činilo se u njegovom kratkom obraćanju televiziji već bio zauzeo pomirljiviji kurs u ovom postupku. Rekao je da Neum nije predmet raspravljanja u postupku, ali da bi ovakve izjave Abdića mogle uzrokovati druge reakcije, van procesa.. I bio je u pravu. Govor Abdića u odbrani je skrenuo agresivni pritisak političara i bezbjednosnih službi u jedan tolerantniji, da ne kažem popustljiviji tok. Novine su se počele baviti više Neumom nego izvještajima iz sudnice. I stranice su se punile mramornim građevinama funkcionera. Naspram njihovih elitnih odmarališta, Abdićeva “vila” koja je neprestano pominjana i slikana u novinama, doimala se zaista najobičnijom kućom, kakve su skoro sve kuće u Voloskom, kod Opatije.

(BALIJAGIĆEV JEZIK VILDANI)
Nikada se nije saznalo da li je izdavanje mjenica Agrokomerca bilo bez, ili sa dužničko-vjerovničkim odnosom. Nikada se nije javno obznanilo da je na sahrani rahmetli Hasana Abdića u Velikoj Kladuši bilo na hiljade i hiljade građana Cazinske Krajine i na stotine policijaca i bezbjednjaka u civilu koji su “ne vidljivo” pratili svaki Fikretov korak. Nikada nije objelodanjeno odkuda tom čovjeku tolika snaga i moć da sahrani brata, žrtvu njegovog procesa, da se oprosti od njega a da ne spusti suze, niti da tu tragediju ikada politički oprihoduje. Bilo je i zlonamjernih koji su komentarisali njegovo hladnoću riječima: on bi prežalio i oca, samo da uspije. Ustvari, kilometrima dugi špaliri građana Cazinske Krajine na sahrani Abdića gvorili su više od zlih jezika. Njegov dolazak na bratovu sahranu, iako u tragičnom trenutku i bolu, za građane Cazinske Krajine djelovao je kao melem na zadatu ranu. On je tu, dobro je, tako su komentarisali. A hiljade ispruženih ruku prema osuđeniku u tamnom odijelu i bijeloj košulji bez kravate i povici Babo, babo, govorili su dakako, više od izbezumljenih i iznenađenih bezbjednjaka u civilu.
A proces: kako ćeš suditi člana predsjedištva, odnosno predsjednika. Nakon Fikretovog izlaska iz zatvora više niko nije spomenuo ni mjenice ni proces, iako predmet nije nikada pravosnažno okončan.

Mnogo godina kasnije, nakon svih teških sjećanja i prošlosti, upitao sam Abdića kako je mogao onako čvrsto i na izgled hladno prisustvovati sahrani rahmetli Hasana. Odgovorio mi je kratko i otresito: Ja sam svoga brata volio i nikad ga neću prežaliti. Ali, moji protivnici to nisu smjeli ni vidjeti ni osjetiti. Pa oni su željeli da me slome na sve načine, a jedan od njih je bila i sahrana. Samo, dodao je: zašto me to pitaš, ne misliš valjad i ti tako?
Samo sam htio čuti vaše mišljenje-rekao sam mu.

****
A Rifat Konjić prilikom posjete Sudu u Velikoj Kladuši priča:

Naravno da sam odlučio da ga pustim na sahranu, nije bilo razloga da odbijem taj zahtjev. Jedino, bojao sam se da ne bi ispalo šta nepredviđeno, razumiješ li šta hoću reći… Ma kažem mu, niko Babi nebi naudio, to je njegov kraj, njegov narod.. Znam, kaže on, ali tu je velika masa ljudi a on je u postupku, da se šta desi, ko može dokazati..Shvatio sam.
Dok smo te godine 1989. sjedili u mojoj kancelariji, na licu ovog sudije a kasnije advokata čitao sam i nedoumicu i potištenost. Da li je to bilo zbog njegove odluke da prihvati voditi taj postupak, ili zbog nečeg drugog, nisam dokučio. Više se nismo nikada sreli. Kasnije sam pročitao njegov kratki intervju u jednim bosanskim novinama, ali riječi su bile više nego službene.

Tada mi je govorio kako mu poteškoće zadaje advokat Balijagić koji se ponaša zaista neprofesionalno u sudnici. Čak plazi jezik Vildani (tužilac Helić, op. aut.), krevelji se  i imam osjećaj da provocira postupak. Morao sam ga pismeno upozoriti nekoliko puta. Vildana se smije i kaže da je Rifat ne štiti dovoljno u sudnici.

POSJET KLADUŠI; KONJIĆ, VILDANA I RADA KNEŽEVIĆ, sedamnaesti dio

Nisam dugo sjedio sa svojim gostima u kancelariji. Njihov poziv za posjet Kladuši u vrijeme trajanja postupka protiv Abdića prihvatio sam sa velikim iznenađenjem i zadovoljstvom. I odlučio da ih provedem po cijelom gradu, po farmama Agrokomerca, da ih odvedem na Stari grad. Rifatova ideja je bila, kako je rekao da se malo odmori od sudnice i zato nismo dugo sjedili u ztvorenom.
Sa nama je bila u društvu i Rada Knežević, iskusna pravnica i dugogodišnji sudija Višeg suda. U aferi A/C-predsjednica Višeg Suda a poslije afere zamjenica Saveznog Javnog tužioca u Beogradu. Šta je poslije bilo sa njom i gdje je, ne znam. Znam da je Rifat vidio i više od onog što su iskazivali u sudnici. Poharane i počupane hale, skoro prazne valionice, nigdje proizvodnje, nigdje žive duše. Samo poneki povjerilac koji namiruje svoje: tovari u kamione preostalu robu sa zaliha. Stari grad ga je najviše impresionirao, a farma u Elezovićima najviše ražalostila.

Pa ima li iko da zaustavi ovu tragediju? – pitao je. Kazem mu da je Osman Pirija iskusni stručnjak poslan iz Sarajeva odustao odmah na početku. I objasnio je čovjek svoje razloge: prvi je, niko iz Sarajeva ne želi da pomogne da se spasu matična jata te pilići i kokoške, te purani naprosto crkavaju od gladi a obnoviti takva jata neće biti ni jeftino ni brzo, a drugi ne manje važan razlog je, osjetio je da mu ljudi okolo njega u privremenom organu Agrokomerca ne vjeruju. Misle da je i on po zadatku.

Rijetki radnici sa kojima se Rifat susretao samo su ga sumnjivo odmjeravali. Vildanu su prezirali, jer su znali da je Fikretova sudbina u rukama tužioca a ne sudije.

Obilazak grada je bio kratak. Više smo se zadržali po farmama i na Starom gardu. Ovo je kao iz bajke, govorili su. Odakle mu pare (Fikretu, op. aut.), da se ovako nešto napravi? Dopunjavam ih informacijama koje poznajem i kažem: ne znam, ali je stvarno fantazija. I to nije sve. On je nabavio kompletnu opremu za proizvodnju i promet lijekova, bila je nova i neotpakovana, zatim opremu za kiruršku ambulantu, zatim tu je novi pogon tek startao i to za proizvodnju dječje hrane…..Gosti su bili oduševljeni novim saznanjima.

(EKIPA NA PETROVOJ GORI)
Ostatak dana proveli smo na izletištu i spomeniku Petrova Gora, u opštini Vojnic, RH. Tamo smo obično mi iz Kladuše vodili svoje ugledne goste, a u podnožje planine (Muljava) direktori i funkcioneri su dovodili svoje ljubavnice. Kada bih vam rekao da ja nisam jedan od njih – ne bi ste mi vjerovali. Posebno ako bih vam napisao da me više fascinirala partizanska bolnica, stara i bijedna zubarska stolica i prihvatne zemunice za ranjenike-partizane. Helićka je nekoliko puta zapela uvlačeći se u uski otvor zemunice, i dugo je nakon izlaska otresala zemlju sa farmerica. Konjić je pitao zašto smo se toliko zadržali unutra u zemunici (ona i ja, op. aut), a Rada se smijala govoreći mu da je i on mogao unutra stati. On je ostajao vani. Zrak je bio predivan, prirodne staze dotjerane i pripremljene za posjetioce bile su zaista pravi melelm za oči.

Još jedan razlog zašto sam svoje goste doveo baš ovdje bilo je pravo, najbolje pečenje, koje se moglo naći u ovom izletištu i vrlo frekventnom putnom pravcu za Karlovac, a posebno u Vojniću. Tamo su mnogi napravili pravi genocid nad stočnim fondom. Posebno nad janjcima i odojcima.

Dok smo pijuckali na terasi privatne radnje u Vojniću (odmah do mosta, prema Karlovcu, zaboravio sam ime radnje), kažem Konjiću: nisam siguran, ali imam osjećaj da sam istu facu malo prije vidio kako uđe unutra i ode za šanak. Šta misliš, da li nas neko prati ili mi se priviđa? “Baš me briga“, veli on. “Ja sam o svom putu obavjestio SB Centra Bihać i pitali su me da li trebam kakav nadzor a što sam odbio“. Ispravno, velim mu, a ne kažem da sam i ja o istom bio pitan od SJB Velika Kladuša. I nisam baš bio ravnodušan sa činjenicom i saznanjem da bi nas neko mogao špijunirati, ali sam odprilike pretpostavio ko bi to mogao biti. Otišao sam kobajagi do WC-a ali unutra nisam vidio mladića koji je ušao unutra. Vjerovatno su u pitanju moje paranoične insinuacije, mislio sam.

Kada sam se susreo sa Kudić Fikretom-Mornarom, nekoliko dana poslije tog posjeta, rekao mi je da zna ko mi je bio u gostima. “Šta, ti si policajac”- kažem mu. A on veli: “Mi sve znamo..“ i opet se ponosno smješka. Koji to “mi” i zašto takva vrsta neoficijelnog nadzora – ostalo je ne razjašnjeno. Jedino mi je “zamjerio” šta će Vildana Helić (zamjenik Republičkog javnog Tužioca, op. aut.) sa nama. U njoj su skoro svi gledali glavnog krivca za Fikretovo suđenje. Skontao sam da smo bili pokriveni privatnom, čaršijskom pratnjom, koja je bila vrlo efikasna i potrebna: takve informacije su mogle posluziti Balijagiću da u sred suđenja nabaci kako je Javni tužilac “nabijao guzu u Velikoj Kladuši i okolici, umjesto da se bakće ozbiljnijim stvarima u procesu.”

Novinarske ­’patke’ sa kreditima, osamnaesti dio
Kada sam kod ove tematike praćenja, ne bih htio ispustiti iz vida ranije pomenutu Dragicu Pušonjić, novinarku “Borbe” i “Politike Expres”. Jednom prilikom, nakon što je objavila provokativan tekst u “Expresu” o izuzetno povoljnim kreditima u jednoj Hrvatskoj banci, koje su uz pomoć Fikreta Abdića podigli njegovi direktori, i u koji spisak je strpala i mene, te sudiju Vesnu Hozanović, rekla mi je da je te podatke dobila od Javnog Tužioca Rakinić Borislava, koji je zaista bio na tom spisku, te pitala da li ću reagirati na taj tekst. Nikako! Nisam dizao te kredite (kamo sreće da jesam!) i ne pada mi na pamet da se bavim demnatijama. Ona mi reče da je Vesna (Hozanović, sudija, op. aut) tražila demant i najavila privatnu tužbu radi klevete putem štampe. Baš me briga, rekao sam joj, stvarno ne želim ništa poduzimati. Vesna je promptno reagirala i u nekom slijedećem izdanju je pao ispravak, ali skoro ne primjetan. Takvi su ispravci. Jedan moj dobar prijatelj i novinar mi je davno rekao: novinari su kurve, oni objave vijest koja je poluistinita ili ne istinita na naslovnoj strani, a demant negdje pred kraj lista, sitno i uz nekakvu nezanimljivu rubriku da demante niko i ne pročita i ne primjeti. Tako je bilo i sa demantom Vesne Hozanović, međutim, privatna tužba je koliko se sjećam bila napisana, a šta je sa njom bilo dalje-ne znam.

Znam da sam sa Dragicom Pušonjic jednom prilikom, već pred kraj afere putovao za Bihać u Viši Sud i da mi je tada “odala” dosta svojih tajni i zadataka. Rekla mi je da je njen zadatak bio da prati Sud i mene, te Tužilaštvo i MUP, i da što više isprovocira situacije u kojima bi mi počeli “gristi” jedni druge i “izdavati” interesnatne činjenice i dokaze. Tako mi je sinulo kroz glavu da je ona odmah na početku afere pokušala zavaditi mene i načelnika MUP-a Delić Huseina. Naime, prvo je meni ispričala kako je od Načelnika čula da sam ja uzeo mito od 5.000 DM za jedan “osjetljiv” predmet, da to MUP u Kladuši čuva i da “čačka” oko toga, a kada sam to negirao, rekla je “to mi je rekao Delić”. Nisam joj povjerovao, već sam to napomenuo Huseinu kada smo se jedanput našli a on mi je skrenuo pažnju na te provokacije, kao iskusan policajac i dodao: imam i ja “tvoju” priču o meni, ali…Moj komentar Dragici je bio otprilike ovakav: u mojoj dugogodišnjoj praksi ja sam toliko nahapao maraka, da ti to ne bi pokrila ni tri izdanja novina! Jer, stvarno, to sa markama me prati i dan/danas, puno je onih koji povjeruju u te priče, tako da mi počesto bude žao sto ih nisam uzimao – zato jer mi se isto piše.

(Moj rođak i trgovac ‘Žućo’ i prijevoznik ‘Šarin’ čačkali bi po ptotestu mjenica)
Sudske mjenice su nakon prvog udara ušle u “normalnu” kolotečinu. Protest, prijave Tužilastvu, suđenja.. Svakim danom se sve više smanjivao priliv, lakše se disalo. I MUP i SB i Tužilaštva – svi su postali kooperativniji, da ne kažem prirodniji…

Hrvatska TV se interesovala kako su originali obezđedeni, Bihać je preuzeo prve žalbe po presudama za izdavanje mjenica, pritisak naroda Kladuše na Sud, kao glavnog krivca nije jenjavao. Posebno nakon što su presude Suda u Vel. Kladuši čak i do tri puta izmijenjene, na štetu optuženih i osuđenih. po njihovim žalbama. Čak i moj rođak Alibegić Hasan, zvani Žućo, trgovac po profesiji, poznat više po tome što je nakon izlaska Fikreta iz zatvora razastrao crveni tepih od mercedesa na asfaltu do zgrade SOUR-a, krenuo je u “obračun” sa Sudom i sa mjenicama.

Jedan dan, uz grupu od najmanje dvadesetak ljudi koje je predvodio on, rahmetli Šarin (Okanović Ibrahim, prijevoznik, op. aut) i vozač iz Trnova (zaseok kladuške opštine, op. aut.) po nadimku Međin, ili Međo, nisam siguran, upao jeu Sud i u moju kancelariju, tražeći uvid u registar mjenica. Pitam ga li ima ovlaštenje, i da li zna kako izgleda registar mjenica, a on odgovara: nemam i ne zanima me, kad može uvid vršiti Helićka (Javni Tužilac Vildana, op. aut.), koja se šeta ovuda po čaršiji, zašto ne mogu ja. Oho! To je dakle dio službe marketinga praćenja, o kojem sam pričao. Kako da mu objasnim da ona to radi po službenoj dužnosti, a on iz privrženosti i odanosti i Fikretu i svome kraju. Nisam mu dozvolio, jer znam da ga nisu zanimale ni mjenice ni protest, o čemu on nije imao pojma, već je htio dati do znanja da zna gdje sam bio i šta sam radio jučer. Odmah sam postao za čaršiju veliki protivnik i Fikreta i Agrokomerca. To niko nije javno izgovorio ali se to osjetilo na ulici, u kafićima….Posebno u kafićima. Veliki prijatelj Kudić Fikreta-Mornara, Halid Velagić, nesvršeni pravnik i policajac koji je u vrijeme afere dobro kotirao u krugovima svesrdnog ljubitellja i Kladuše i Fikreta Abdića (od pravnika u SOUR-u naglo je uznapredovao do Suda za prekršaje i člana Poslovodnog Odbora Agrokomerca, a kasnije poznat po zloglasnim torturama svih Fikretovih pristalica i jedan od glavnih bezbjednjaka V Korpusa i Bihaćkog MUPa), kočoperio se na jednoj velikoj slici u Mornarevom lokalu, skupa sa Fikretom, Rakinićem, Opštinarima i političarima. Gledajući tu sliku dosta sam kritika otrpio na svoj račun, kao da je Sud moje vlasništvo i kao da sam ja mogao cijeli Sud preokrenuti “u korist” Agrokomerca. Dakle, etiketu protivnika lako zaradiš.

(Sa ove distance, iz Amerike, vidim da se iste stvari ponavljaju i da je uvijek politika bila i ostala ista: iskoristi narod za svoju svrhu i probitak, i svakog onog ko ima drugačije mišljenje strpaj u protivnika “naše stvari”, da mu popraviš krvnu sliku o uljepšaš život. Ako ga ne možeš pretvoriti u svoj servis-upotrijebi ga i odbaci! A ima još jedan, ne manje važan razlog koji mi ne može iz glave nikako: niti je Halid rođeni kladuščanin niti su to mnogi ostali koji su sa sojom ljubavi prema rodnoj grudi otišli tako daleko i vječito ostali uz “našu stvar“, kao da su se rodili i zivjeli po obroncima Podzvizda, Hukića brda ili Todorova, i kao da nisu tu iz sasvim drugih razloga, ali to ne vrijedi nikom niti bilo kada objašnjavati. Dođe mi samo žao sto nisam iz Klise, iz Kalesije, iz pm…samo ne iz svog najrođenijeg mjesta kojem se stalno moraš dokazivati i dodvoravati na isti način. U protivnom…)

Džaba je što je vrijeme kasnije pokazalo jednu, da kažem najblaže, umjerenost u cijeloj Aferi, džaba što je Sud u Kladuši (a što je kasnije donekle i potvrđeno presudama) približno realno ocijenio i stvari i ljude i postupke-jok! Džaba što je potpisnik ovih redova lično spasio mercedes Fikreta Abdića u postupku javne dražbe (evo bizarne nepotrebne činjenice na uvid koja je toliko bizarna da gubi svaki smisao, ali kod smo već kod silnih bizarnosti neka je), zapravo oba mercedesa koja su bila pohranjena u garaži Komunalnog ( o tome bi mogao potvrditi ponešto i sam Mornar, ako pročita ove redove, op. autora), džaba što su i potpisnik ovih redova i Javni Tužilac Gak Borivoj uradili dosta korisnih i potrebnih stvari u Aferi o kojima obični smrtnici sa ceste mogu samo maštati ili ih željeti… A, jok! Ništa to nije naspram javno pokazane ljubavi i privrženosti, koja je često neiskrena i ličnim interesima motivisana… Nijednog od sudija ili predsjednika Suda, ili tužioca nisi nikada mogao vidjeti na javno izloženim slikama, i na javnom mjestu. Da sam dozvolio da mi sve originale mjenica uzme Ćamil Keserović (čovjek koji je zaista volio vlast i koji se proslavio naredbom kojom je naložio dostavljanje dnevnih izvještaja Suda svaki dan u Izvršni Odbor Opštine i filozofskom rečenicom: vi ste-sudije na ovim jaslama i ima da se tako ponašate…kao stoka, koja je, je li, za jasla) i Duško Bajić (koji je opuhao opštinskih para koliko god je htio putem narudžbenica), predsjednik i podpredsjednik opštinske Vlade, ili Slobodan Miljković (poznat i upamćen kao predsjednik Opštine koji se, nakon što je dobio poziv za svjedoka od Suda, izderao predsjedniku Suda kao svom djetetu riječima: ko je ta mala, što mi šalje poziv, ne shvatajući da sutkinja nije nikakva “mala” već republički funkcioner veći od njega i ne želeći se pojaviti u Sudu u svojstvu svjedoka  iako je to bila i njegova dužnost i čast kao prvog građanina Opštine, predsjednika Opštine), na način kako su to oni sugerisali, (mi ćemo ih prebaciti do Tržišta novca u Beogradu, bla..bla…) čak ni tada ne bi, čini mi se bilo sve po volji. Kada su se otvorile istrage i nad Ćamilom i nad Bajićem, onda je to bila druga priča…

A kada sam upitao rahmetli Šarina zašto je on u grupi pobunjenika kad nije radnik Agrokomerca već privatni kamiondžija prijavljen u Opštini Slunj, u Republici Hrvatskoj, on mi odgovori: zato što u Polju u vulkanizerskoj industriji-protektirnici mogu lako doći do guma za svoj kamion, zato sam ja ovdje…Iskreno od srca…nema tu šta. Žao mi je što ovog čovjeka pominjem u ovom kontekstu, jer je poginuo, zapravo ubijen u kladuškom zatvoru u vrijeme rata, na svirep način, nakon što je upucao Hušidić Hajrudina-Priku, privatnog ugostitelja i starog fudbalera iz Kladuše, međutim, njegovo pominjanje ima smisla samo zbog jednog: njegova ljubav i odanost te privrženost ni zavičaju, ni “našoj stvari“, nisu se isplatili. Sve se raspršilo pred stvarnim i neumitnim činjenicama: politika upotrebljava svoje ljude dok ima od njih koristi, a poslije, kao u priči o revoluciji, nemilosrdno jede ne samo ljude, nego i njihovu djecu…
***
Kada bi me neko pitao nakon toliko godina od Afere, da li bih postupio na isti način, u istim okolnostim, odgovorio bih mu da ne znam. Stariji sam i iskusniji i samo ta činjenica me katkada pokoleba. U svemu ostalom ne bih se ni za “jotu” promijenio, iako znam da to košta. Koštalo me onda, a još i danas plaćam obroke izdržavanja svojoj mladosti i principijelnosti.

Slijedi : Izlazak Abdića iz zatvora
photo : Robna kuća Agrokomerc, arhiva