Nema ništa ljepše od saznanja kad saznaš ko si, odakle si i kuda ćeš

 

Moj drug Muradif i ja smo svratili u našu poznatu ‘Lokaciju’ da prodiskutujemo ‘situvaciju’ i da se malo osvježimo. Ali, kao što je pusto ovog ljeta ‘naše Malo Misto’, ova Dolina Indijanaca što se zove Utica NY, tako je i naša ‘Lokacija’ poluprazna. Nema ni gostiju ni para, vlasnik sakriva nervozu i otvara našu omiljenu ‘zelenu’ sa komunističkom zvijezdom na sredini. A onda zauzima svoju pozu iza šanka odakle vidi sve ko mu dolazi, ko mu je ‘otišao ali vratiće se on mamu mu njegovu’, vidi ko od lokalnih kradljivaca i švercera dolazi sa novom turom ‘robe’ u džepovima i platičnim kesama, vidi sve.
Grad opustio, zemljaci nestali po morima Mexica, Maroka ili Jadrana, utihnuli utički džemati k’o kurbani, kraj ljeta samo što nije ušao sa nama na pivu, osim mene i druga Muradifa samo još poneki ‘construction boy’ naručuje domaću najbolju, iz plastične flaše coca-cole, čekajući žrtvu.

Gledam druga Muradifa kako zabrinuto zuri u tv iznad naših glava i kako sa pažnjom prati svađe i peripetije u zavičaju okolo i u blizini Neuma i Pelješca, i kako sa uzdasima prati svaku izgovorenu riječ kojom naše uzdanice u vlasti brane teritoriju Bosne na otvorenom moru.
“Ovi Hrvati su skroz naskroz brezobrazni Memo – veli mi u pauzi između dva srka drug Muradif. “Hoće da nam uzmu more Bog te malov’o, hoće da naprave nekakav most da se mi moramo roneći provlačiti ispod njega, nema nikakvog smisla ..”

– Šta ćeš na otvorenom moru Muradife brate kad nisi nikad znao niti znaš sada plivati, imaš sto duluma zemlje u nekim bh brdima koju ne oreš, imaš deset duluma šume koju ne režeš a ti bi na more. Koji ti je mantrak?

“Koji je tebi Memo, ne može to tako, Prvo su nam Crnogorci oteli Sutorinu a sad i ovi Hrvati ‘šćorlali’ pa nam zadiru duboko u teritoriju”

– Jel’ oko Herceg-Bosne misliš?

“Ma ne, bolan nebio, oteše nam Neum i otvoreno more i nekoliko otoka, šta će mo sad, kud će naši brodovi isplovljavati i doplovljavati, kako će mo sad od ‘pomorske države’ spasti samo na kontinetalnu i nekakvu običnu zemljanu državu i gdje će naša omladina odlaziti da se odmori?”

– Pa kao i do sada Muradife, šta je s tobom, o kojim brodovima govoriš, u Neumu smo imali i imamo samo plažu koju doduše rentamo ali nikad nisam čuo da smo mi ‘pomorska zemlja’, osim što je naš nekakav ‘kapetan podmornice’ u Utici NY tvrdio da je pomorac a diploma mu iz Bihaća koji nema more ni Pomorsku Školu.

“Naravno Memo, ti ni u šta ne vjeruješ i zabrazdio si naskroz, zabrinjavaš me. Tebi su komunisti ispili mozak i zato nisi ni znao da si čitavog života do izbjeglištva živio u mediteranskoj državi sa pravom na otvoreno more”.

– Pa nije zatvoreno, jebi ga Muradife, ne znam o čemu govoriš, kako se more može zatvoriti?

“A biće, jebem te gluha, kad se izgradi taj hrvatski mostić, govno ćeš moći zaplivati dalje od dva metra od plaže”.

– Muradife – prekidam ga, Neum je inače služio kapitalističkim glavešinama da imaju gdje sagraditi vikendice, nikad tu nisu dolazili brodovi, sad njihovi potomci sa kursem iz džamije nastavljaju gdje su im očevi i djedovi stali a ti se pališ na te priče o mostu. Uostalom biće velik i moći će veliki brodovi ako ih ikad bude proći lako ispod njega.

“Ne palim se, govorim ti istinu Memo, svaka država a posebno pomorska, mora imati pristup otvorenom moru a ne da mu to neko nekakvim mostom zabranjuje. Kako će mo do naših ostrva, kako će mo..?

– Čekaj Muradife, kojih ostrva, koja ti je to piva po redu?

“Lijepo”, srkne Muradif pivu pa nastavi. “Kako će mo do naših prelijepih ostrva Malog i Velikog Školja ajde ti meni objasni ..?

– Nikako, a i šta će mo tamo, ja nikad nisam čuo da ijedan Bošnjak sa Malog Školja uopšte postoji.

“Naravno da nisi kad ne pratiš. Ima na tom Malom Školju ostataka džamije, postoji kamenje, dušmani srušili i tamo će se ako Bog da graditi nova novcijata džamija da se zna, to je naša potreba. A i kad se ode na odmor, kad uprži jara i kad brodićem dođeš na otok, red je da imaš gdje odklanjati svoj vakat namaza, a vidiš da nema gdje… pa će onda ako to uradiš na zemlji ili parku reći kako izazivaš i kako si …”

– Boga mi Muradife, ti si polupao lonce, ti misliš na Neum i kamenje koje je proklanjao slavni ‘Hožaslav’ Cerić Reis efendija prije dvije godine a sada mostarski muftija našao i mapu džamijskog puta i tu hoće da naprave džamiju. Bolan ne bio pa krš je to, Hercegovina i more, šta bi drugo naš’o tamo nego kamenja?!

“Ništa ti neznaš konju blesavi. Govorim o Malom i Velikom Školju kao našem ‘topraku’, Neum je druga priča i tu će se akobogda napraviti džamija uskoro, međutim ona treba i na našem otoku”.

– Znam druže Muradife da džamija treba, njih nikad nije malo i dosta. Ali pojma nemam o čemu pričaš, ja mislim da je to sa kamenjem i mostom sve u vezi ove političke igrarije oko ‘uhavizavavnja’ Čovića u vezi Herceg-Bosne i izbora, da se šta ‘ušićari’ u toj trgovini, vidiš li da je otkazao poslušnost Bošnjacima a dolaze izbori.

“Jebali te izbori i prestani me nazivati druže, zovi me ‘brate’. A ovo sa Malim Školjem i mostom je važnije od izbora. Kako će sad Bošnjak sa Malog Školja, a samim tim i sa Velikog da dođe do svoje parcele, pa nećeš valjda da roni. A tamo gdje ima kamenja od džamija i gdje ima ijedan Bošnjo, to je Bosna, kapiraš’

– Ne kapiram, prvi put čujem, iako znam da je bh predsjednik predsjedavajućeg nečega i nekoga sa hrvatskim predsjednikom sklopio neki papir davno i sve to mahnuo za pusta i nenaseljena dva mala otočića u okeanu koja se jedva vide na morskim hrvtaskim kartama a sad njegov sin tvrdi kako je to sa mostom sve sa namjerom agresije Hrvatske na Bosnu.

“Aha, vidiš kako kako si nafilan” – Muradif se narogušio i unio mi se u facu. “Vidiš li Memo da si pod uticajem tih neprijateljskih novina i portala i kako odavde iz dijaspore, umjesto da brineš o zavičaju, sereš po njemu”.

– Muradife, ne kenjam ja ništa, govorim ti ono što je na ‘sonu’. Reci mi da li pomorska zemlja mora i treba imati pomorske karte ?

“Mora i treba”.

– Da ima luku, kapetaniju, pomorske kadrove i pomorske škole?

“Naravno”.

– E, ali to Bosna nije nikad imala i nema, sve do kraja bh rata nikad nije nigdje zabilježeno da je Bosna pomorska država, Neum je Bosni dat ‘nako’, kad se stvarala, rek’o sam ti i zašto, e, kad sve to tako dobro znaš, kako misliš onda da sve to Bosna ima sada?

“Nema ali će imati, napravićemo i mape i kapetanije, i luku, sve će mo napraviti, paš onda viditi kako Musa dere Jarca.”

– Dobro Muradife brate – velim mu rezignirano, fino je znati ko si i odakle se, te na kraju i što si, ali pobogu kumim te bratom, znaš li ti da se do Neuma jedva dođe iz Bosne a ti pričaš o nekakvom pomorskom životu i otočkim zajebancijama, o luci i brodovima a nema luke, pričaš o nekom Mustafi ili štaznam kako se već taj tvoj Bošnjo zove a sa Malog Školja je i šta znam sve ne, moraš se ohladiti i shvatiti da će se i ova priča kao i mnoge druge završiti već iduće godine ..kao i sve druge slične bh sretne priče sa tužnim svršetkom, i šta onda, šta ćeš poslije…?

Vlasnik ‘Lokacije’ je obrisavši dasku za pastrmu koja vječito stoji na šanku pogledao ozbiljnim migom kroz vrata a onda prekinuo našu raspravu.

“Nije Mustafa nego Avdija, samo da znate, i da vidim ko će platiti ovu prethodnu turu da mu udarim recku ovdje na papirić”.

– Koji Avdija – opalismo obojica prema vlasniku ‘Lokacije’, iznenađeni što nas je tako pažljivo slušao a mi mislili da je totalno van događanja.

“Onaj što stanuje na kraju one ulice kod velike kuće sa američkom zastavom iznad ulaza”.
Eh, tako Bosanci označavaju kuće kao da neznaju da svaka kuća ima zastavu, ali brže dodajem.
– I šta, on je sa Malog Školja, je li tako da sam te pravilno razumio.
Muradif se sav ozaren okrenuo prema meni očekujući šta će vlasnik ‘Lokacije’ odgovoriti.

“Nije sa Malog nego sa Velikog” – ležerno odbrusi vlasnik birtije i nestade u prostoriji iza šanka.

“Eto, jesam li ti rekao da je to naše, a ti prašiš tu svoju komunističku priču i nikog ne slušaš. aha, eto vidiš da sam u pravu i da ima Bošnjaka i Tamo” – Muradif nije mogao sakriti pobjedničke pokrete i prizvuk u glasu.
– Polako, polako – velim drugu Muradifu, prvo i prvo, i ti si tek ovdje u izbjeglištvu postao vjernik i turbo Bošnjak i sve do ovdje bio si ili Yugosloven ili Musliman, a drugo i drugo, sad će nama šef ovo pojasniti, otkud i kako je Avdija sa Velikog Školja završio kao izbjeglica u Americi.

Vlasnik ‘Lokacije’ je donoseći dvije ‘zelene’ i zagledajući stanje na ulazu i cesti kratko promrsio ni ne gledajući u nas.

“Pa Avdija je – to mi je pričao – bio skoro godinu dana na Velikom Školju skupa sa stotinama izbjeglica i otuda je došao u Ameriku. Bilo je izbjeglica i sa drugih otoka, tako su Hrvati bili sa njima najsigurniji.

Muradif je samo tupo pogledao u mene, piva samo što mu nije prsnula u ruci. Onda je brže-bolje promrsio :

“De popij to pa da idemo”.

Nisam znao da li bi se nasmijao ili bi briznuo u jecaj kod ovakvog otkrića. U znak solidarnosti sa drugom i bratom Muradifom, samo sam se nakeljio sebi u bradu i izišao za njim vani. Ljeto je bivalo na izmaku.

photo : ilustracija, arhiv