Od nerealiziranog dokumentarca o Fikretu Abdiću, do turske romantične sapunice o Aliji, i između …

 

Ratni zločin nije samo pravno pitanje, za nas na Balkanu to je mnogo više od toga, to je umjetnost. I to ne bilo koja, već osma ili deveta, a naša, da se zna.
Vjerovali ili ne, ima tu nekakvog, šta znam kakvog, smisla, sa umjetnošću se nije šaliti. Posebno iz razloga jer ne može svako i tek ‘onako’ postati ratni zločinac, nije to baš jednostavno. Potreban je rat, potrebno je da se nametneš narodu i naciji, potrebno je da u odsutnom i teškom trenutku znaš donijeti koga i kako upucati i izbrisati iz evidencije života, koju zgradu srušiti, na kraju svih ratnih zajebancija, treba izdržati teret takve umjetnosti.
Za razliku od ostalih svjetskih naciona, kod nas je ratni zločin doveden na pijedestal patriotizma i domoljublja i za razliku od mnogih drugih i drugačijih zločinaca i zločina, mi smo kao ‘nebeski’ narod dobili i poseban Sud u Haagu, bez kojeg se ovaj humanitarni status zločinca teško mogao i zamisliti.

Tako smo, zahvaljujući Haaškoj Pijaci dobili i kategorizaciju ratnih zločinca. Na prvom mjestu su ‘presuđeni’ ratni zločinci, oni koji su stekli ovu titulu i privilegiju pravosnažnom presudom u Haagu, oni tipa Miloševića, Krajišnika ili recimo Biljane Plavšić, i mnoge druge da ih sad ne nabrajam, zamjeriću se Srbima u ovoj grupaciji ih ima najviše. Tu spada i Fikret Abdić, neka ostane zabilježeno, iako je ovu privilegiju stekao u Hrvatskoj a ne u Haagu, ali je pravosnažno i tačka. Nakon što ga je Hrvatska iz kategorija ‘eto vam ga tamo vama’ a nije Bosna mogla u ‘dajte ga nama’, svrstala u presuđene ratne zločince.
Svi oni koji su pravosnažni, imaju tu čast da ne trebaju više nikom dokazivati svoju privilegiju, za razliku od ostalih kategorija. Kao na primjer ‘nesuđeni’ ratni zločinci, ili ‘umalo ratni zločinci’ tipa Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana, te Mate Bobana, recimo. To su ratni zločinci koje Sud nije ‘stigao’ procesuirati iako su već bili u fazi istrage, smrt je bila mnogo brža od Suda. Za njih će malo ko reći da su zločinci i još ratni, naprotiv, đe ćeš na predsjednike, ali knjige Haaga ne lažu. Zatim slijede ‘eto vam ga vama’ ratni zločinci tipa Naser Orić, gdje Sud u Haagu kaže ‘jeste on ratni zločinac ali nije frekventan i nama interesantan, sudite mu vi, nemamo vremena’. Kao što je okvalifikovan i general Atif Dudaković. Oni se nerado prihvataju svoje časti i privilegije pozivajući se na presumpciju nevinosti. Dok se ne dokaže. A neće se dokazati nikako. Onda, imate ‘oslobođene’ ratne zločince tipa Sefera Halilovića ili Ante Gotovine, koji su čisti pred Haagom a kod Boga je već drugo pitanje, zatim ‘ratni zločinci u proceduri’ tipa Jadranko Prlić i ‘ostali’ ili Ratko Mladić bez ostalih, koji bi  uskoro mogli postati ‘pravosnažni’.
Imamo i kategoriju ‘posthumnih’ ratnih zločinaca, očit prmjer je general ARBiH Rasim Delić, kojeg je Haag oglasio ratnim zločincem tek nakon njegove smrti i postoji i kategorija ‘nevidljivih’ ratnih zločinaca koja je najveća. Ova kategorija obiluje imenima koje je teško sve pobrojati, ima ih u svim nacijama i narodima i na svim državnim, uglavnom državnim funkcijama od dječjih vrtića do Palamenta BiH. O njima će se tek čuti ali mnogo, mnogo godina iza nas.

Za kraj i ovo. Nisu svi ratni zločini i zločinci isti. Ne mislim na ‘naše’ kvalifikacije kako su ‘njihovi’ zločini ratni a ‘naši’ u domenu incidenta, razlike su dublje i po kvalifikaciji djela i po činjeničnom opisu. Zajednička karakteristika svih kategorija ratnih zločinaca, dakle, nije u ratnom zločinu. Jok! Definiciju ratnog zločina daje Haag ili domaće pravosuđe ali ono što odlikuje sve pobrojane nije broj ubijenih, broj odluka ili materijalni dio njihovog čina niti njihov patriotizam u ime kojeg su postali to što jesu, već njihov ponos. Tako smo mogli pročitati nakon što su izašli iz zatvora da je svaki od presuđenih a i onih drugih fela ‘ponosan’ na svoja djela. ‘Ne bih ništa mijenjao, ne stidim se svojih postupaka’, najčešća je rečenica svakog od ratnih zločinaca.

I stvarno, zašto bi mijenjao išta, makar se radilo o ubijanju nevinih ili drugačijih, jebo čovjeka koji se tako lako mijenja. Osim toga, ovo je Haag i Balkan, nije Nirnberg pa da se ne ponosi. I, što je veoma bitno, čim izađe iza rešetaka, svaki od njih je ponovo u akciji. Za dorobit ‘svoje’ države i nacije. Čeka ga ili stranka ili država, ugodan život, intervjui, memoari ili knjige. Istorija je kurva života, kakva učiteljica.

E, kad je već tako, zašto se zgražavamo nad činjenicom da je malo to što smo za naše ratne zločine uradili, treba se to i ovjekovječiti filmskom trakom  u novom žanru. ‘Osma umjetnost’ je tu ‘dušu dala’, knjige, klasični filmovi i ostaci ‘sedme umjetnosti’ nisu dovoljni.

Zato imamo seriju ‘Alija’ koja se već realizira, jeste na turskom ali jebi ga imaju titlovi i ‘caption’ pa neka se romantičari. Zato je sa početkom ‘Alije’ najavljeno snimanje filma o Radovanu Karadžiću, a odmah iza toga i nešto iz domena ‘osme umjetnosti’ o Mati Bobanu. Ko zna, za koji mjesec vjeruje se i o Franji Tuđmanu, i tako redom i širom.
Oni manje zaboravni će se prisjetiti da je i o Fikretu Abdiću pripremano ponešto od celuloidne trake ali nije se posrećilo. Naime, 2005 godine još dok je Abdić bio u zatvoru u Hrvatskoj, Ivica Đikić, urednik Splitskog ‘Ferala’ sa coautorima novinarima tog lista Borisom Rašetom, Ljubicom Letinić, Igorom Lasić i Goranom Borkovićem pripremao se za 60/minitni dokumentarac o Abdiću, čak je Hrvatsko ministarstvo kulture odobrilo i određena sredstva za realizaciju ovog projekta.
Tim povodom Cross Atlantic je objavio i opširan intervju sa Đikićem pod naslovom ‘Abdić je intrigantna priča’ novinara Felić Edisa, međutim kao što znamo, sudbina ‘Ferala’ je bila kobna, sa njim je nestalo  i ove ideje i dokumentarca.

Šteta. Sa njiim bi, uz sve ove naknadne uratke koji su u toku ili se planiraju uraditi, SarajevoFest iduće godine imao bogat, prebogat program. Bez uvoza sa strane i bez Mace Diskrecije.
Dok bi ratni zločin konačno dobio i svoje zasluženo mjesto u ‘osmoj umjetnosti’ i u igranoj i u dokumentarnoj sekciji.
Ili ‘devetoj’, nešto između dokumentarca, dobrog romana i crtića. Ko zna više šta je umjetnost, znanje ‘jest krHko’.

photo : kopija printanog izdanja Cross Atlantic od februara 2005, arhiv Cross