Od temperature do brojeva cipela : ‘american dream’ kao noćna mora

 

Ima i Velika Britanija svoj izuzetak a sa njom i Australija. Kao što znamo oni voze lijevom stranom i volan njihovih auta je na desnoj strani, dok sav ostali svijet ‘šiba’ desnom, međutim ono što nema ostatak Svijeta a ima America, impozantno je do neviđenih razmjera. Uz opasku da se u Americi voziš desnom stranom ali da ima samo jedan izuzetak gdje vozila imaju volan na desnoj strani (a to su poštanska dostavna vozila, vozilo je napravljeno za specijalne namjene iz kojih poštari ubacuju poštu u poštanska sandučad, čisto iz praktičnih razloga), sve skoro ostalo što upražnjava ostatak svijeta drugačije je.

Počev od temperature koja se mjeri u Fahrenheit a ne u Celsius tabeli, pa nadalje i naviše. Tako u Americi ‘kritična tačka’ temperature u toplomjeru nije 37 C već 99 F. Pa se oni koji žive u Americi raduju ljetnoj temperaturi od 80 pa nagore, ili su sretni što nemaju blizu 100 stupnjeva i ne moraju na tablete, obloge ili čaj, dok u ostatku Svijeta crkavaju već kod brojke 37.

Ovdje se voće, povrće i druga vagana roba mjeri ne u kg već u pound skalama, visina, širina i dužina ide u feet i inch (2,54 cm) mjernoj strukturi (1 fit = 30.48cm), broj cipela nije uopšte u okviru standarda, tako da ako nosiš u Evropi obuću br. 40, u Americi si negdje oko 11 ili 12 ‘nečega’, mjerne jedinice za odjeću koja stiže odasvud samo ne iz Americe su drugačije također, obim kukova i struka ‘ni nalik’ onim pokazateljima u drugim dijelovima Kugle. U Americi se ne mjeri tekućina na litre već na galone, 1 galon ima oko 3,785 litara.

Američki način oporezivanja je također drugačiji nego drugdje. Ovdje bogati ili ne plaćaju porez nikako ili vrlo malo dok ostali narod plaća visoke stope poreza koje su različite od države do države u Americi, država New York je po svojim famoznim ‘taksama’ najpoznatija i ima najviše stope poreza. Porez na nekretnine se ovdje plaća dovijeka. Znači, ne samo kad kupiš kuću, porez plaćaš svake godine dok si živ. Kuće u Americi u gradskim zonama su većinom od drveta, usljed čega je drvo jedan od skupljih materijala, uz to ide i skupoća boja. Jedan galon boje ‘teži’ 32 dolara. U zavisnosti od grada do grada ili opštine, kad hoćeš ogradu postaviti moraš posebnu dozvolu pribaviti. Ne možeš je postaviti višom od propisane, i mora biti ‘providna’, tj. mora se kroz ogradu vidjeti sa ceste. Nogostupi za pješake idu kroz tvoje zemljište ali ti si odgovoran za košenje trave na ostatku zemljišta između nogostupa i ceste. Opet, bogati i u bogatim erijama imaju druge mogućnosti, budući da su im kuće van naselja ili u posebnim urbanim sredinama.

U Americi, ako ti se ne sviđa kupljena stvar, lako zamijeniš ili dobiješ novac natrag. Ili kredit u protuvrijednosti, pa kupi šta drugo. Osim ako ne zloupotrebljavaš, kao što su naši probali pa se uvjerili. Kao, kupiš motorku, žagaš drva mjesec dana pa bi da je vratiš. Ili, kupiš specijalnu farbu po većoj cijeni pa je kao vratiš a pošalješ komšiju da to kupi kao ‘upotrebljavanu’ po nižoj cijeni.
U Americi voća i povrća ima u svakom gradu u svako doba godine, mislim na voće koje uspijeva u južnim klimatskim zonama i na povrće karakteristično za ljeto. Ali papreno i preskupo. Trešnje te dođu preko 4 dolara po poundu, što znači da te skoro pola kg trešanja u sred ljeta košta 8 KMa. Ili tako pola kg paradajza po istoj cijeni, ili grožđa. Banane su uvijek jednako ‘jeftine’, do 60 centa po poundu, malo više od pola dolara za oko pola kg.
Odlazak u kino je u Americi doista pravi doživljaj ali papren do bola. Sa kartom i kokicama koje ti uvale u velikom pakovanju platiš to zadovoljstvo preko 20 dolara. Muzički koncerti su još veći ‘hrkljuš’ dok najviše koštaju ulaznice za kakvu utakmicu fudbala, baseball utakmice ili košarku. Računaj da moraš izdvojiti 100 dolara, samo da si negdje unutra, i ne pomišljaj na VIP stolice, to je za običnog smrtnika nedostižan san.

Samo u Americi totalno siromašni sloj ljudi stanuje u stanovima, svi drugi preferiraju kuće. Jeste da su ‘socijalni’ ali si u zgradi, koja je zidana i koja nije od drveta. Preko ovih stanova koje dotira država za korisnike socijale lokalni bizismeni se strašno bogate i stanova ima uvijek i u svako doba na raspolaganju.

Samo u Americi znaju kad ti je rođendan, šalju ti čestitke uz ponude kakvog servisa ili prodaju osiguranje, znaju i kad ti je vrijeme umirati. Čim ‘vagneš’ šezdesetu, eto ti nekakvih servisa za umiranje koji nude svoje usluge, milina jedna. To je, osim što te šikaniraju također dokaz da prate tvoj kompjuter, celularni ili skype i da imaju sve podatke o tebi.

Samo u Americi, ako farmacije vide da koristiš jedan isti lijek duže vremena, odmah to stopiraju, kažu nema lijeka. Moraš zvati doktora da ti propiše drugi. Naravno, isti ali pod drugim imenomk i za tebe skuplji

Uzgred, kad smo kod podataka, u Americi te prvo kad dođeš nauče da nikom ne odaješ broj tvog identifikacionog broja, tvoj ID kako vele, a ovamo, u svakoj molbi za telefon, kredit ili posao, ostavljaš taj ID gdje treba i gdje ne treba.

Kreditna istorija koja se traži nije specifičnost Amerike, ali i tu ima nekoliko specifičnih ‘caka’. Kad kupuješ kuću, banke nisu previše precizne. Zato jer ako ne platiš dvije-tri rate mjesečno, eto banke po svoju kuću. Ali kad uzimaš celularni (o, da, to se ovdje uzima na kredit svakodnevno), frižider ili veš mašinu, onda ti traže kreditnu istoriju, kako si uredan u otplatama i sve to. Posebno, nekoliko privatnih kompanija obavlja te usluge i one ti daju ‘score’ koji bi trebao biti od 600 do 800, u protivnom nema ništa od kredita. Privatnik ima najviše podataka, uključujući i tajanstveni ID kojeg svi znaju.

Samo u Americi, država kažnjava dobre i radišne a nagrađuje one druge. Ovako. Ako uradiš fasadu na kući, računaj da će ti taxa, tj porez ići na gore. Trebalo bi valjda obrnuto, da te država nagradi jer popravljaš izgled svoje drvene straćare. Jok! Kao da kaže : pusti neka se rasipa i neka izgleda ružno. Ako ne prijaviš sve što si zaradio, računaj na problem sa federalnim kriminalom. Ali ako se držiš ‘slova zakona’, nećeš ništa uštedjeti.

Kad smo kod štednje, u Americi na štednju ideš samo ako moraš. Kamate na štednju su nikakve, ali zato kad tebi obračunava banka kamatu ako si prekoračio limit, oči iskoče kolika je. Osiguranja u Americi su pravi pljačkaši. Pored banaka i farmacija, ove kompanije ‘drmaju’ Amerikom. Tako, o tvojoj bolesti ne odlučuje doktor, niti o tvojoj operaciji, o tome se pita osiguranje. A premije su za umrijeti, od 20 dolara za one sa najtanjim džepom do nekoliko stotina, do 500 dolara za one druge. Zaposleni u državnim službama su opet ovdje privilegovani.

Ne kaže se džaba da je u Americi zdravstvo na najvišoj razini, ali to je za probrane. Većina neće nikad do smrti to osjetiti. Jer, što slabije osiguranje, to više plaćaš kod pregleda i podizanja ljekova. Samo u Americi te jedan posjet hitnoj službi pod uslovom da nisi na ‘medicaid’ osiguranju i da nisi zvao kola hitne pomoći košta preko 5,000 dolara, za par sati pregleda. CT glave te ‘čardžaju’ 1,500 dolara, bolnice tu ‘pripomažu’ nenormalno. Skoro da nema operacije ispod 20.000 dolara, veći dio pokrije osiguranje ali dosta tog aostane i za bolesnika. Nikad neznaš koliko računa će ti doći, koliko je doktora prišlo tvom krevetu toliko ćeš platiti participacije, mimo osiguranja. Jedan naš zemljak kad je došao treći put u hitnu vikao da mu niko ne prilazi, osim jednog doktora. Jer, veli, svaki šalje poseban račun a ja došao u jednu bolnicu.

Samo u Americi, farmacija kad vidi da uzimaš duže jedan te isti lijek, skida ga ‘sa liste’. Moraš zvati doktora da ti propiše drugi. Koji je isti ali pod drugim imenom, i puno skuplji po tebe. Plaćaš veću razliku u cijeni.

Samo u Americi postoji izborni sistem u kojem učestvuju građani ali njihovi glasovi ne vrijede. Izabereš predsjednika a elktorski sistem i bogati predstavnici kompanija odluče drugačije.

Samo u Americi postoji ‘american dream’, filozofija koju su osmislili bogati i koja kaže da je sve ovdje moguće, samo ti je nebo granica. Apsolutno netačno. Bogat možeš postati samo ako si naslonjen na državu u biznisu, ako si naslijedio ili švercom zaradio prvi milion ili prvu hiljadarku, nikada nećeš postati direktor banke ili član korporativnog udruženja svojim finim i poštenim radom. Ova floskula se obično istakne kad neko uspije, međutim za većinu Amerikanaca, za onih 99% to je čista fraza u koju čak i oni povjeruju.

Američki san svakog prosječnog radnog Amerikanca je da možeš poplaćati svoje račune od prvog do prvog, čime stičeš pravo da kažeš da imaš kuću, auto i nešto crkavice u džepu. Računi nisu nikako u skladu sa ‘american dream’. Zato jer te ‘izađu’ dva puta više od onog što zaradiš. Ako nemaš posao, ovdje i samo ovdje traži socijalnu pomoć. Koja traje vječno, doživotno. Ako se ne uklopiš u ovakvu šemu, ništa od snivanja. Dobivaš pravu noćnu moru, gubiš i kuću i auto i postaješ socijalni ‘slučaj’.

Američka televizija, skoro svi značajniji kanali emitiraju samo političke vijesti i na njima gledaš face kongresmena i guvernera, na lokalnim stanicama facu načelnika, na ostalim kanalima gledaj ‘Prijatelje’ ili tv seriju ‘M.A.S.H.’ ili filmove Clint Eastwood/a stare trideset godina, sve po paprenoj cijeni. I svaka država i svaki grad u Anmerici grade svoju politiku i ekonomiju na jednom te istom principu, na principu prljave konkurencije i monopola. Postoji samo jedna kompanija koja distribuira struju, postoje jedne novine i tako redom. Nema konkurencije i nemaš se kome žaliti, imaš to što imaš. I najbolje.

Živi američki san. Jer on nije samo ‘američki brand’, kao što vidimo, njega bukvalno prepisuju svuda. Negdje milom, negdje silom. Zato što ga vrijedi sanjati. Znaju to dobro onih 1%.

photo : ilustracija, arhiv