Ekskurzija ispred vlade u Sarajevu će se završiti kao i sve sretne ekskurzije : besplatnim autobusom do kuće

 

Već dvije sedmice grupa demobilisanih boraca ArBiH koji su došli pješice iz Teočaka, Gračanice, Živinaca i Kalesije protestuju ispred zgrade vlade u Sarajevu, isto toliko vremena se vlada oglušuje o njihove zahtjeve i ignoriše ih. Osim ahbaba ‘Fadile Oprosti’ premijera Fadila Novalića, koji ih je posjetio za Bajram i grupe fudbalskih  navijača nekoliko dana ranije, te ministra za boračka pitanja Salke Bukvarevića, sve drugo u vrhu države BiH je najnormalnije i najregularnije.
Posjet federalnog premijera je uslijedio nakon što su dvojica protestanata najavili samospaljivanje pod njegovim prozorima usljed čega je vlada razmatrala zahtjeve ove grupe boračke populacije kada je zaključila da nema šanse da se udovolji njihovim zahtjevima i kada se vidjelo da je grupa uporna i da odbija pregovore.

A njihovi zahtjevi su da se uredi jedinstven registar boraca, da im se isplati borački dodatak od 326 KMa te da imaju pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu.

Vlada i ministar Bukvarević tvrde da su zahtjevi nerealni i neispunjivi te objavom sjednice o borcima prebacuju loptu na narod, jer bi time ugrozili temelje države (za tako nešto treba blizu milijardu KMa), borci tvrde da para ima i da neće odustati od zahtjeva.
I  šta sada i dokle?
Ma ništa. U BiH se ovakvim situacijama ništa ne desi, osim što se kao i svaka druga ‘ekskurzija’ sve završi happyendom. Samo što nije. Vlada pošalje ‘đake’ kući autobusima vlade, sa osmijesima i novim obećanjima. Tako čini evropska humana vlast u ovim krizninm situacijama, tako je bilo i sa radnicima ili penzionerima, tako će biti i sa borcima.

Vlast odlično zna šta radi i kako postupiti, zato je vlast.
Tačno je da bi ispunjenjem boračkih zahtjeva trebala ogromna dodatna sredstva ali za borce para jednostavno nema. Pare trebaju i idu u druge svrhe. Za plate, vozila, reprezentaciju, putovanja, za iftare i bajramovanje, za crkve, džamije, za lažne borce kojih ima najmanje 200.000, za otpremnine, refundacije, poticaje, nevladine udruge i udruženja, da skratim, za državu.
A para nema ni za koga osim za državu. Zvanični registar boračke populacije je ‘u proceduri’, vidi se da vlada radi. Ali objavom tih podataka došli bi u veće muke još veći broj onih koji bi bili proglašeni ‘lažnim’. Zato je revizija boraca ‘u proceduri’ već pet godina, i biće još. Zahtjev za donošenjem zakona o boračkim udrugama je također ‘u proceduri’. Sve je u proceduri. Dok se to ne okonča, 1600 boračkih udruženja uživa sve ono o čemu sanja ova grupica boraca ispred vlade. I dok traje ‘procedura’, predsjednici udruženja se ne solidarišu, nisu ludi, sa ovom usamljenom grupom boraca, već im cinično poručuju Bajramski ‘da idu kući i da Bajram provedu u krugu svoje porodice, u miru i rahatluku’. Dabome, tako se to radi. Nikako ‘nerealnim’ zahtjevima koji bi mogli ugroziti temelj države. Država je iznad svih.
Sa istog aspekta sa ovim borcima na ulici razgovara njihov ministar Bukvarević, kao što po istom rezonu sa radnicima u sličnim situacijama razgovara bljutavi vođa Sindikata Ismet Bajramović, koji se ‘bori’ za prava radnika već godinama najavaljujući proteste kojih nema niti će ih biti, i koji također ima na stotine sindikata izgubljenih i zapostavljenih. Ili predsjednik penzionera sa penzionerima …

Sve su to klasične ekskurzije, na žalost, koje će se akoBogda završiti sretno i zadovoljno.

Zato zaboravite samospaljivanje, to su potezi očajnika koje bi vlada lako ugasila. A narod ostao uskraćan za najnoviju verziju tužnog remake filma ‘Lepe vasi lepo gorijo’.
Na kraju svih krajeva, ako je status boraca ArBiH ‘spao’ na petnaestak ili pedeset nezadovoljnih boraca, a jeste jer nema više boraca da im se pridruži, nema nikog drugog da se pridruži, vlada bi bila sretna da se to i desi, riješili bi problem.
Uostalom, ko su oni uopšte, mislim ta grupa, ko ih predstavlja, kome pripadaju. Takva pitanja se vrzmaju u glavama ministra i vlade. ‘Neko sa ovim jadnicima manipuliše, sve je danas politika’. Iako čuvari države ‘rade’ na donošenju zakona o boračkim udruženjima kako se ne bi više moglo desiti da tri borca osnuju udrugu i spadnu na grbaču vlasti, mole Boga da se stanje u toj oblasti ne uredi. ‘Procedura’ će im uslišiti želje, što više udruženja, to lakše vladati. Mislite? Lakše je kanalisati 1600 ‘predsjednika’ jer ih ‘koordinacijom udruga’ pretvoriš u nekoliko dobro plaćenih i poslušnih, nego 200.000 buntovnika. Logično, zar ne? Ako ovi borci ispred vlade nisu do sada skontali i ako ne vjeruju predsjednicima onih boraca što ih pozivaju da idu kući, neka pitaju Bajramovića i njegove sindikatlije.
Od svega pobrojanog, najbolje im je da što prije idu kući. Za borce na koje se pozivaju a kojih nigdje nema, za raju koja ih kao i vlast ignoriše, ne vrijedi nijednu noć pod šatorom uživati, kamo li se spaliti. Što prije krenu natrag tim bolje. Manje bruke i štete. U smrt se ne ide zbog lopova, već obratno. Zna Fadil ‘svoj narod’ a ministar Bukvarević ‘svoje borce’.

photo : borci ArBiH, arhiv