Aiša Purak, američka mualima i još jedna ‘nova’ knjiga o nama u Americi

 

Da se isplati jezditi, tamburati i bošnjakovati po bh džematima dijaspore, nije potvrdio samo džamijski moljac Muhamed Mahmutović iz sela Krakača kod Cazina koji je u par godina izbiflao nekoliko knjiga o Bosancima van Bosne iz udobnih prostora Sjevera Evrope. Potvrdila je to i Aiša Purak, svršenica Medrese i nekakva mualima ma šta to značilo u našem jeziku, u Sjevernoj Americi označena kao ‘bošnjačka aktivistkinja’.

I po istom receptu. Mahmutović je u bh ‘književnost’ poslije rata naovamo uveo novu praksu sjedeljki po džematima i koketiranje sa Islamskom Zajednicom i njenim jastrebovima kod kuće i u dijaspori uz pisanje knjiga sa recenzijama ‘Hižaslava’ Mustafe Cerića i vehabija sa Youtube kanala, čime je mektebsko i džamijsko tržište došlo ‘kao kec na desetku’ za rasturanje ovih ‘književnih uradaka’ i odličnu zaradu, i naravno, za prekrajanje bosanske istorije po šnitu Islamske Zajednice BiH, sličnim putem je prošetala i Aiša Purak.

Nakon što je svoj magistarski rad ukoričila u knjigu i turila na amazon.com po cijeni od 24 dolara te je preporučila ‘za sve mektebske i džamijske biblioteke, Aiša je već krenula u promotivnu turneju. Prva stanica joj je džemat u Canadi, Hamilton, kod profesora Edina Ramića, inače njenog recezenta, poznatog po tome što je dugo godina u dijaspori rukovodio sa fantomskim udruženjem Bošnjaka Sjeverne Amerike i Canade a sada ‘izučava’ genocid po Bosni iz svog legla u gradu Hamilton, Canada. Poslije će turneja za Aišu ići s lakoćom, džemata ne fali.

Svoj maturski rad Aiša već označava kao historijsko djelo za katedre i koledže koje će Bošnjaci širom Amerike i Canade izučavati listom i netremice, a u njemu je veli, opisala naše emigrantske muke u Americi, koje su njenog mentora za magistraturu iz istorije po imenu dr. Salahuddin Malik natjerale da sjedi čitavu noć i čita njeno magistarsko djelo. I da plače još. Naravno, Aiša ne bi bila Aiša da nije u knjizi koju je bazirala na intervjuima stotinjak izbjegličkih familija u gradu Rochester, država New York, dodala obavezno i štivo o bosanskom jeziku, genocidu, džamijama i sve što uz to slijedi, a što je nazvala bosanskom istorijom, pišući je onako kako se od nje i očekivalo. Ali zato, knjiga nosi bombastičan naslov ‘Bosanski emigranti’ (po Aiši : muhadžiri, op. Cross) i namijenjena je da na engleskom jeziku poduči Amerikance o našoj istoriji i tragediji. Koji se kreće od genocida do džamije i natrag.

Već viđeno, sa razlikom što se osim oprobanog recepta po kojem Bošnjaci štancaju knjige brzinom svjetlosti i iz dana u dan, iz sata u sat, i koje sve liče kao jaje jajetu, Aiša još i fino pokrila, ‘došla tobe’, pa je ugođaj tim još veći a uspjeh zagarantovaniji.

Aišu odlično poznajem, njen život je vezan uz džemate Sjeverne Amerike, posebno uz turski ‘Islamski Centar’ Syracuse, uz Arape, čest je gost i džemata u gradu Utica NY (posebno džemat familije Mehmedović, oca i sina) koji je 40 milja udaljen od njenog prebivališta, i njeno je pravo da kao magistrant istorije vjeruje i piše kako misli da zna, međutim ne može se prihvatiti da ovakvo tipično vjersko štivo podvaljuje kao ‘analitički studij’ o bh emigrantima Amerike. Još nazivajući nas sve ‘muhadžerima’ i trpajući nam ‘tradiciju’ i običaje koji sa nama nemaju nikakve veze, dok se sa njom i njenim načinom života poprilično podudaraju. Znam da se isplati pisati knjige na ovakav način i po ovakvim recepturama, ali ne za svakoga, i ne može se takva literatura trpati pod naučni analitički opus. Hoću reći može, a onda treba reći i zašto.

A što se tiče autorice i njene ‘ljubavi’ prema Bosni i bošnjaštvu, mogu reći samo ovo. To je već poznata stvar. I ona i njen muž zdimili su iz Bosne prije pucanja i rata (1991) pa se samim tim njena ‘istorija’ pokazuje sumnjivom. Vidjela je da regularan izbjeglički život u Austriji a potom u Njemačkoj punih sedam godina ‘nema smisla’ pa je izbjeglički grad Mainz zamijenila Amerikom gdje je došla 1998 godine i odmah se ‘ušaltala’ uz braću Turke i Arape i braću Bošnjake, od džemata do džemata, od crkve do džamije do magistrata, evo je pored tek odštampane ‘knjige’ već najavljuje novu. Nešto kao ‘ženski Mahmutović’. ‘Da je Allah nagradi’, što bi se na našem jeziku reklo u sličnim i čestim situacijama kad se neko ‘opari’ u ime vjere a za svoj račun, u klasičnom ‘bismillah biznisu’ odveć poznatom i kod ‘muhadžira’ i kod onih kod kuće.

photo : Aiša Purak, before and after, prije i poslije, arhiv Cross