Petak, juni 2017, popodne, Utica NY
Gledam kako da ispraznim onaj fabrički osjećaj zatvorenosti i tjeskobe, ono prepadanje putem razglasa kad uvijek očekuješ da će te ‘pejdžati u ofis’ jer si nešto pogrešno odradio, udišem svježe kasno ljeto u svojoj ‘Hondi’ marke ‘Honda’ u ovoj Dolini Indijanaca Mohawk. Vozim sa posla kući, sunce ucacilo, moj ‘erkondišn’ tuče u glavu koja je završila šiktu. Vozim i razmišljam gdje ja to živim kad nijedne kante za smeće nema ni u jednoj ulici osim glavne. Kontam, ovdje to i ne treba, ovdje svi voze ili se voze. Šetaju samo socijalni slučajevi kad idu iz stana po hranu u crkvu ili socijalno sklonište, pederi, nakinđurene prostitutke koje k’o fol nezainteresovano ćikaju žurno cigaru a krajičkom oka hvataju svako usporavanje vozila ne bi li zaradile 20 dolara, ili poneko kome se pokvarilo staro vozilo. Afro-Amerikanci koji jedini u Americi imaju privilegiju da ih tako zovu, svi ostali su Amerikaci, viđaju se po cesti najčešće, pješke ili na kakvom biciklu, to im dođe kao dom, neki odvažniji furaju glomazne džipove sa još glomaznijom muzikom koja se čuje na kilometre i uvijek su nekako nadrkani i narogušeni, čak i kad te pozdravljaju. Ili kad se k’o fol zajebavaju na sred ulice iz auta, dok ti čekaš da se vozila pomjere. Tada milicije nema niđe, nje zapravo ima samo oko banaka, šopera ili državnih institucija ili pred kraj mjeseca kad kontrolišu sve živo i mrtvo da napune opštinski budžet. Pa ipak, svaki šetač će ti baciti papirić pored nogu, plastičnu kesu koja prhti danima dok se ne zaustavi na nekoj od drvenih bandera kojima je posijan čitav grad ili na drvetu uz nogostup, ili praznu ambalažu iz McDonald’sa, a vlasnici kuća ošišanu travu ili stari kauč samo zgrnu na cestu, takvo je pravilo, komunalci u tačno određeni dan kupe smeće i stari namještaj, smeće mora biti isključivo u plavoj vreći. Opštinske vlasti se dosjetile kako da uzmu još love, pored redovnih komunalija koje naplaćuju kvartalno.  I razmišljam, bože mili, kako da nam toliko ‘narežu’ vode a ulice se peru jedino kad pada kiša. U mom autu trešti Ceca sve ori, na mojoj ‘Hondi’ je tablica sa mojim imenom, a šofer šajbna, pola haube i zadnji dio su izlijepljeni zastavama od ljiljana, unutra je šal Džeko ili tespih. Moram, hoću da se zna ko sam, šta sam i odakle sam. Kad mogu Španci, Albanci, Burmanci, Rusi i svi ostali, što ne bih i ja, demokratija je. Naročito na raskršću dok čekam semafor, odvrnem ‘do daske’.

Subota, Juni 2017, Utica NY
Neću da ustajem rano, ne žurim nigdje, vikend je dar Božji. Izležavam se ‘do podne’ jer znam da će Muradifovca tražiti da je vozim u kupovinu fasunge u ‘Aldi’ i tu ću izgubiti čitav dan. Ona uživa da vikendom troši ono što zaradimo do vikenda, tako se to ovdje radi. Vikendom su veliki trgovački centri prepuni ne možeš naći parkinga, sve je ‘džabe’, free, 70% popusta i tako to, moraš načisto trošiti. Amerikanci se tu posebno prazne jer kod kuće njihove ženke ne kuhaju i ne prave kljukušu ili pituljice, pa im to dođe kao izlet. Zijevam i čekam kad će prva jutarnja kafa a poslije nje i prije šopinga moram obavezno obići jednu od naših lokatorskih destinacija, kafana, ima ih šesnaest. Tamo ideš čisto da dobiješ potvrdu da si živ i da izmijeniš vijesti. Ili da kupiš koju bušilicu, motorku ili šteku cigara. Jebiga, ima svega od igle do viagre, biraj. A i zato što moraš. Ako ne dođeš samo dva dana, vlasnik te otkači kao da si njegovo vlasništvo. Kao da nisi?

Čujem kako Muradifovca viče ‘je sil se pridig’o?’, kao da je meni do toga u ovo dženetsko subotnje jutro ali ustajem, šta ću.

Poslije kupovine obavezno ‘skajpamo’ sa rodbinom gdje se dobro isfalimo i saslušamo njihove brige a onda gledamo gdje će mo uveče ili ko će nam doći. Fjesbučenje ne propuštamo, da se ne bi svađali, Muradifovci sam kupio na otplatu poseban kompjuter kojeg je načisto sjebala jer kad god se zaglavi ona zna samo izvaditi utikač. Pa sam morao kupiti nekakvu četvrtastu ‘tabletu’, manji kompjuter sa kojim i nije baš happy.

Nedjelja, Junio 2017, Utica NY
Cijeli dan sam nešto brljavio oko kuće, strugao farbu, ogranke drveća a malo sam se zabavio i baščom, ako mogu dvije gredice tako nazvati iza garaže gdje sam uvalio najviše crvenog luka. Išao sam malo i po pastrmu i posebnu pivu za kolegu koji mi obećao doći, kupio banjalučke ćevape i lepinje ‘od Bajrame’, ode mi skoro pola dana. Do mene jedan Burmanac rasipa smeće nemilice i samo dovlači vreće riže kao da će izbiti rat, kao Bosanci kad su ovdje došli kad su uzimali ulje ‘na kartone’ a Ameri se ibretili. Fin i tih komšija ali ne čisti oko kuće i Bog, a to me nervira. Jer to dovlači životinje i bube. Ovdje su inače divlje životinje k’o domaće, samo se iznenadiš kad ugledaš kakvu nepoznatu vrstu. Vjeverice, foriće ‘skankije’ računam kao mačke, ima ih na pretek. Otjeraš jednoga a on se vrati sa familijom. Ali ne možeš se sa ovakvim komšijom pošteno ni posvađati, šta god mu kažeš on se samo kelji i viče ‘ukej, ukej’. Ali kontam, opet, bolje i on nego neki drugi koji po čitav dan sjede na ‘porču’, na ulaznim stepenicama i cugaju pivu ili flašu u papirnoj vreći, a sve to uz glasnu muziku da ti oči iskoče. Jebi ga, ako hoćeš mir i tišinu, onda idi pa kupi skupu kuću u boljoj ‘eriji’ pa crkni dok je ne otplatiš. Ili šuti. Opredjeljujem se za ovo drugo.

Čekajući mog druga ‘Godotoa’ dočekao sam i noć, nema ga. Jah! Tipično naški. Niko nikom više ne ide, ‘nema se vremena’, ‘bizi’ i sve tako u sličnom sranju i laži. A ili fejsbuči ili loče u nekoj od kafana. Šta da mu kažem. Kod mene ako popije gajbu pive nije ga niko vidio pa nema dokaz. U kafani kad potroši 20 dolara, može reći kako je ‘spiskao’ stotinu. I svi će mu vjerovati.

Ponedjeljak, Juni 2017, Utica NY
Ponedjeljak inače mrzim, valjda zato jer mi naruši moju bh koncepciju. A boga mi  i zbog svađa i frtutme sa zemljacima u firmi. Ma k’o u Bosni, sve je ovdje naša raja, čak i ‘supervajzer’, on mi je najžešći. A naši k’o naši, za sve se roguše i natociljani su k’o Afro-Amerikanci. Ili su ljuti zbog džemata, ili zbog veće plate koju odmah ispravljaju i traže razgovor sa šefom, ili zbog žene i djece. Dobro, tu saznaš ko šta jede jer vuku na posao sve i svašta a ‘ameri’ pogađaju šta je to, oni vole sve probati, saznaš ko je napustio prvi a otišao u četvrti džemat, ko je ‘samo umro’, ko je ‘propo načisto’ i ko je sjebo osiguranje pa lažno naplatio krov ili garažu, ko se s kim kurva. Politika im je umjesto krvi u venama, tu se vodi rat za Autonomiju, za Bosnu Jedinu, počesto šefovi znaju uredovati, iako niko od učesnika tog rata nije omirisao baruta ni ‘zere’. Najveći borci ArBiH su oni što su zgladili z Njemačku prije 91 a još veći Autonomaši oni što ne znaju ni gdje su bile ‘linije razgraničenja’. No, nema veze, važno je znati ko je Alijin a ko Babin, iz dana u dan. Kad dođe do kakvog posla, gdje se može zaraditi dolar ili ušićariti koja hiljadica, e, onda se ‘nađemo’. ‘Svi su oni isti’. Mož’ mislit’ kako to hoda. Dolar je zakon.

Naše ‘koke’ na poslu su pravo osvježenje, i za nas i za naše šefove. Dobro to dođe da zaboraviš ponedjeljak. Boga mi one su takve svaki dan, domaći u čudu gledaju jer ‘njihove’ oblače i obuvaju sve i svašta, ‘naše’ ko ministarke. I sve je dobro dok pričaju engleski pa se hvale kako su ili profesorice, ili učiteljice ili štaznam sve, ali kad progovore na našem jeziku, Bože sačuvaj. Dobro je što su naučili engleski.

Utorak, Juni 2017, Utica NY
Dan po dan, svaki dan smo sve stariji i bolji. Jedva dočekaš da radno vrijeme isteče, da provučeš karticu i da zdimiš na svježi zrak. Jedan mi se žali kako ga nisu pustili u prošli petak na džumu i zaklinje se da će izganjati pravdu, ‘ovo je demokratija’. Kako da mu objasnim da i demokratija može biti anarhija a da se ne naljuti. Ili da mu kažem da znam da bi on kao i onaj drugi iz jedne banke što je dobio dozvolu petkom da ide sa posla, da dobije, vrijeme provodio u kafani cugajući.

Ma ne bih ja to potezao ali znam kako to ide sa demokratijom i ‘znam ja nas’. Poslije ‘petka’ tražiće čitav mjesec Ramazana i dva tri Bajrama i to sve plaćeno, molim lijepo. ‘Kad mogu za Chrismas, što da ne plati i za Bajram’. Ima logike, zar ne! Međutim, kad je bježao nije zgladio u neku arapsku zemlju nego u srede kršćanske zemlje a sad ovdje insistira na demokratiji. Imaš džamiju, četiri u gradu, niko ti ne brani da vjeruješ i da uživaš, imaš halal trgovine, svoje groblje, djecu u mejtefu, ali sad hoćeš i petkom slobodno, pa prostor za klanjanje u fabrici, pa plaćen praznik ..

Alo, bre bolan, kuda ćeš? Možeš li zamisliti da si ostao u svojoj zemlji a da ti isto to traže ovi odavde koji su tamo došli? A?
Nema razumijevanja, osim ustaljenog. ‘Ma znam ja tebe, tio ne voliš Bosnu’.
E, jebi ga, sad ćeš mi patriotizam dokazivati preko Trumpa ili Obamae. O, da, itekako. Obama je fin a Trump mrzi muslimane. Obama nije ni mrava zgazio na Bliskom Istoku ali ćaća mu je Husein. Tipično naša posla.

Srijeda, Juni 2017, Utica NY
Dobio sam poziv za svadbu, baš me prijatno iznenadio. Znate, mene rijetko zovu bilo gdje, osim na dženazu, tamo je poziv javni. Jedva čekam jer znam i mladence i familiju, iako ne volim ni naše svadbe. Majke mi, zato što su pravo jezgro primitivzma i zaostalosti. Molim Vas fino ako je svadba privatna i lična stvar a jeste, kako onda možeš imati 500 zvanica. Toliko prijatelja ne bih sakupio ni preko facebooka da ga imam. Znam jednog našeg od prije nekoliko godina koji je pozivnice pisao po telefonskom imeniku. ‘Da bude veća svadba, od recimo Bajrine’. A onda se organizator svadbe, otac mladoženje posvađao sa sinom kad se brojila lova. Padne tu puno para a sve izrentaš na veresiju i salu i muziku i hranu, plaćaš poslije svadbe. Kad izbrojiš koverte i poplaćaš račune ostane dosta para. Otac je tvrdio da to pripada njemu a sin da je njegov jer se on ženio. Jedva se razišlo bez tuče ali su na Youtube pustili ono što se trebalo vidjeti nasmijane mladence, roditelje i tacnu sa lovom. Ovaj put sam siguran da će biti kulturno jer, kao što rekoh poznajem i roditelje i mladence, svadba nije u bosanskom ambijentu i bosanskoj sali, da je drugačije, ne bih ni išao.

Mi Bosanci, zapravo preobučeni Bošnjaci smo poznati po tom ‘fuckin’ nadmetanju i naprđivanju. Amerikanci su tu iskreniji i pošteniji. Ništa ti neće zamjeriti, ni kakvu im pivu ponudiš, ni kakvu hranu. Popiju, daju kovertu, plešu i odu. Naši, ovako. Ako nema janjetine to je nacionalna bruka, pastrme mora biti čak i u junu, bilježe koverte zumiraju kamerom, nadvikuju se i takmiče, posebno je zanimljiva farsa sa kumovima. ‘Udri kume’, kum plaća, razbacuje se, najglasniji je i ‘najprviji’. Nakon dva dana kum piše fejsbukom mladoženji : ‘sine vrati one pare za svadbu jebaću ti mamicu’. Baš zgodno i muslimanski. Što kažu Amerikanci, šta se toliko derete, mislio sam da se svađate. A mi fino razgovaramo okomšijinom namještaju ili ljetovanu. Hoću reći tračamo ga.

Četvrtak, Juni 2017. Utica NY
Gledam ovaj moj grad kako se poseljačio načisto. Dobro, priznajem i bez nas ne bio puno drugačiji. Amerikanci koji grad održavaju dopremanjem izbjeglica to zovu ‘diversity’, meni to liči na ništa. Stotinu nacija, stotinu kultura i običaja pa sve na jednoj hrpi. Prvo su bili interesantni Italijani, pa Poljaci, poslije Rusi, Bosanci, Burmanci sad navalili Arapi. Više neznaš da li je škola mjetef ili džamija ili kakva trgovina, novopridošle izbeglice u bh fazi od prije petnaestak godina kupuju stare zgrade i kuće, otvaraju trgovine sa hahalom i bez njega, brijačnice, Bosanci su se već establirali, mnogi preselili u ljepše erije i novije kuće, zaradili ponešto parica ali opet u duši ostali skoro isti. Njihovo ljetovanje moraju svi znati, njihovu vjeru svi vidjeti, njihov auto mora bitio evropske proizvodnje pa makar mercedes star dvadeset godina, mora imati tamna (oni kažu mračna stakla) ili na tablici se mora vidjeti lično ime ili prezime. Od svega toga, najviše me raduju njihova djeca koja su, iako ih guraju u slikama u džemate i domaći ostali folklor, uveliko već našla svoje mjesto pod ovim surovim suncem. Ili su doktori ili bolničari, profesori, advokati ili inžinjeri.

Zapravo na nas nisu računali Ameri kad su nas dovodili ovdje, oni su računali na našu djecu i njihove potomke. Možemo se mi naprđivati internetom koliko hoćemo o svom patriotizmu, o domoljublju ili vjeri, naša djeca ne znaju dobro naš jezik. Ne zato što su stari kao mi vec što nisu zainteresirani. I sve će ih manje biti na tim slikama usiljenog bosanskog folklora.

Razmišljam tako o svemu i svačemu pa i ne čuh kolegu iza mašine koji me pita idem li u Mexico ove godine. Idem u pizdu materinu, uzvratim mu a on me zabezeknuto gleda. Na bosanskom to znači ne idem nikuda. I da idem ne bih to stavljao na internet sigurno, ali ne idem. Ljut sam i zato tako odgovaram. Bolestan sam, Bosanci mi ne vjeruju jer misle da se foliram zbog penzije kao 90 % njih što su već odradili, moraću da umrem da bi im dokazao da me boli, a i dalje radim. Baš su face.

‘Što se ljutiš, samo pitam’ čujem ga kako ljutito rezonuje.

‘Ne ljutim se, samo ti odgovaram’, uzvraćam.

Kaže ‘je si li čuo da naši masovno idu u vozače. Kupuju kamione, dobro zarađuju, i ja razmišljam o tome’.

Jesam, velim mu. I nadam se da će ih otplatiti umjesto što na svakom parkingu naručuju prostitutke. Ili da neće možda kamione zamrziti jer su postali glavno sredstvo terorista. Malo malo pa se neki terorista zaleti kamionom i pobije raju, da imam kamion bilo bi me strah.

‘Baš ste vi Babini ne dokazani, vi u svakom Bosancu vidite potencijalnog teroristu’, dobacuje mi.

A vi u svakom kamionu dobro sredstvo, jebo te .. Na čistom bosanskom bih mu mogao reći i da smo obojica sirotinja, pored našeg biološkog stabla, ako bi me razumio. Opet, i Did i Babo su ono što nas spaja ovdje u Dolini Mohawka, bolje je oćutati. Da njih nije bilo, ne bi bilo ni nas. Ni ovog dnevnika.

photo : mural, Denver Colorado, aerodrom, ilustracija